Kultura
399 prikaza

'Mediji hrane infantilni nagon za viriti ženi pod suknju'

Borivoj Radaković
Grgur Žućko/PIXSELL
Borivoj Radaković za izraze 'pi*ka', 'je*ati', 'ku*ac' kaže da su malograđansko smeće u dobu kad se ljudi ševe preko interneta

Predstaviti Borivoja Radakovića (1951.) samo kao hrvatskog književnika i prevoditelja suhoparan je uvod nedostojan autora. Radaković, naime, spada u red onih autora koji pozornost plijene svojim iznimnim stilom i jezikom, kao i važnošću koju pridaju šoku usmjerenom ka buđenju i osvješćivanju čitatelja. Dosad je objavio deset romana, proznih zbirki i knjigu eseja i putopisa. O posljednjem od njih, jednostavno naslovljenom “Hoćemo li sutra u kino?”, s autorom smo razgovarali uoči izlaska romana.

Vaš novi roman 'Hoćemo li sutra u kino?', iako se odvija u Zagrebu, možda je najnezagrebačkiji od svih vaših romana. Je li vas stanje u gradu, unatoč svemu što za njega osjećate, navelo da zauzmete taj, od njega, pomalo distancirani stav? Ili ste romanom 'Što će biti s nama?', u kojem je, čini se, Zagreb glavni lik, o gradu rekli sve što ste imali?

Devedesetih se javila tendencija da se o gradovim piše na 'konkretan' način, da se zna da su to konkretni gradovi sa svojim ulicama, klubovima, institucijama, a pri tome je važan orijentir bila stvarna urbana topografija. To je bila jedna od tekovina koju je unio novi tip realizma. Jednako tako, tendencija je bila da se urbana autentičnost potvrdi i govorom određenih skupina, narkomana, navijača, na primjer. Ja sam pripadao tom valu, a on je u nas imao neke svoje specifičnosti. U nas se devedesetih počeo raspadati jezični standard, deurbanizacija je bila ubrzana i prilično temeljita, i zato nije bilo čudno što smo počeli pisati 'realnijim' jezikom, zagrebačkim i splitskim idiomom, na primjer, stoga je i žargon izbio u prvi plan. Time smo se suprotstavljali hipertrofiranom intelektualizmu postmodernista i naročito 'ruralcima'. Bilo je to vrijeme unošenja svježih motiva i novih tematskih krugova. Ali, kao uvijek, mnoštvo epigona zatrpa val nanosima manirizma i dosade. Sam više ne mogu pisati, a još manje čitati takav tip književnosti.

Borivoj Radaković | Author: Slavko Midžor/PIXSELL Slavko Midžor/PIXSELL

Vaš protagonist Slaven pomalo je tragična figura. Siguran da ga žena vara, nema snage s time je suočiti, pomalo i sam uživajući u tome. Prije toga, sve do majčine smrti, ni njoj se nije imao snage suprotstaviti, a i u odnosu s drugim muškarcima često se nalazi u podređenom položaju. Je li on predstavnik one 'krize muškosti i muškog identiteta' o kojoj u posljednje vrijeme toliko često govorimo i slušamo?

Svi moji muški likovi nemoćni su neki tipovi zbog tereta koje im nameće naša suvremenost - patrijarhat se raspada, što mi je drago, ali ovaj svijet još nije spreman na ravnopravnost svih ljudskih bića.

Djeluje pomalo apsurdno, ali muškarci, dojučerašnji krivci za sve užase ovoga svijeta, odjednom ne mogu pronaći svoje mjesto, a još manje svoje identitete - oca, seksualnog bića, radnika/proizvođača, privređivača, građanina... Proces emancipacije žena, manjina, homoseksualne populacije ili rasa odvija se na svim razinama, ali proces emancipacije heteroseksualnih muškaraca nije još ni počeo. S njime će valjda i završiti. Što će tad biti ne umijem imaginirati. Kako bilo, mislim da je u priči o rodnoj ideologiji posebnu pažnju potrebno posvetiti i muškom rodu jer i muškarci pate pod opterećenjem koje im nameće današnje, kapitalističko društvo. Uostalom, moj se junak, isprva travestijom, potom čak i tjelesnom žudnjom i na kraju sviješću predaje potpunom gubitku identiteta te se poistovjećuje sa svojom ženom i majkom. No osim trenutačno, to je poistovjećenje nemoguće postići pa on bude zatečen novim identitetom s kojim ne zna što bi.

Često su Vas označavali kao provokativnog pisca čijim autorskim potpisom dominiraju eksplicitni opisi seksa, šokantne scene i razbijanje tabua. Izravno šokantnih scena u romanu nedostaje, no jesu li homoerotski podtekst muških odnosa, kao i odnosi dominacije majki nad sinovima društveni tabui koje sad želite, ako ne razbiti, a ono barem izložiti čitateljima? Je li jedna od tih tema i ljubomora? Vrlo sramežljivo otvarate i tabu temu majke kao osobe čiji se život odvija i izvan granica obitelji, pa i prije nego što je postala majka. Koliko je to stereotipno viđenje majke kao svetice prisutno te koliko je zaslužno za društvenu klimu i položaj žene u društvu?

Oho! Sad ste me baš iznenadili! Ako sam ja 'sramežljiv' i imam 'stereotipno viđenje majke', kakve tek grozote, gadarije, revolucionarne nazore i koješta ispisuju drugi?! Čini mi se da moj roman vidite kao mlaku kamilicu za smirenje pokoje uzbibane dušice, a mene kao pisca koji je odustao od spisateljskih principa. Pa sad... Ne želim sad ilustrirati da tome nije tako pa navoditi rečenice, prizore, čak i poglavlja - neka se oni koji budu čitali lijepo iznenade. U mojem se romanu, pak, pojavljuju tri žene. Dvije od njih su majke, a treća je još-ne-majka ili žena koja ne želi biti majka, a mislim da samo jedna donekle odgovara očekivanom stereotipu. 'Hoćemo li sutra u kino?' je roman o ljubomori, a sve što se u njemu pojavljuje u funkciji je 'razrabotke' teme. Dakako, nisam prvi koji piše o tom strašnom stanju svijesti u kojem subjekt žudi za istinom baš koliko je ne želi saznati i u kojem se istina srozava na rang tek jedne od mnogih laži te ostaje nedostupna logici i razumu. Patnje ljubomornika slične su patnjama Sizifovim, samo što ljubomornik kao skarabej, odnosno govnovalj, gura svoju kuglu govana pogonjen iznutra, ne po kazni bogova.

Šesnaest je godina prošlo od objave vaše zbirke 'Porno'. Koliko se toga u međuvremenu promijenilo, posebice u društvenom senzibilitetu? Je li ovaj roman mogao biti napisan i tad? Kakva je, po vašem mišljenju, seksualnost 21. stoljeća?

Promijenilo se štošta, i to u opozitnim smjerovima. S jedne strane, javni konzervativizam priječi čak i aluzije, na fotografijama se elektronički zamućuju dijelovi tijela, karikaturalno se kljaštre riječi. Na primjer, znak zvjezdice se pojavljuje kao džoker koji tobožnje prostote tobože pretvara u oku ugodnu sliku pa dobivamo malograđansko smeće u oblicima 'pi*ka', 'je*ati', 'ku*ac'... U tome se ide toliko daleko da i riječi kao 'kuja' postaju 'ku*a'. Eto nam novog fenomena - pojaviše se riječi za oko, ali ne za artikulaciju! Začudo, u novinama je omiljena riječ 'guza' koju, na slikama, začudo ne cenzuriraju, a posebno se ističe riječ 'trbuščić' kad se govori o mladim trudnicama. A kako to da Meghan Markle uvijek ima 'trbuščić', a Janica Kostelić 'trbuh'? Tom tobožnjem moralu prikladno je da nas mediji kao svodnici zasipaju slikama goluždravih žena slavnih nogometaša i hrane infantilnu želju da se tuđim ženama virka pod suknju. A s druge strane, pojavile su se mreže na kojima se ljudi međusobno odabiru za seks takoreći na neviđeno i obavljaju ga bez ikakve primisli o tome da rade išta iole nečasno. Otuđeno, ali - bez materijalnog interesa i koristi.

Borivoj Radaković | Author: Grgur Žućko/PIXSELL Grgur Žućko/PIXSELL

Vaš se protagonist, čini se, neprekidno suočava s posljedicama nečega za što nije kriv: prometne nesreće, međuljudskih odnosa, života... No ako i nije kriv, koliko je odgovoran?

Svojega junaka nisam zamislio kao kršćanskog vjernika, ali on živi u kršćanskoj civilizaciji i nije lišen kršćanske popudbine, odnosno stalnog osjećaja grijeha, krivnje, trajnog mazohizma, te s time i straha od pobune. Može on gunđati, rogoboriti, držati 'figu v žepu', ali unaprijedna krvinja za nešto što još nije učinio sputava ga i čini poniznim. Ali da, odlično je pitanje - koliko je odgovoran. Svojega sam junaka stavio u situaciju da u noći juri biciklom unesrećenoj majci, no ispred njega se pojavljuje žena koja, kad ga vidi, u strahu da je ne napadne - ubrzava. On pojačava svoju brznu te je u dobrohotno namjeri želi sustići i reći joj da se njega ne mora bojati, ali u toj jurnjavi žena podlijeće pod automobil... Pitao sam pravnika koji mi je rekao da u toj situaciji krivnje nema jer nema ni namjere, ni prijetnje, ni dodira, nit izvršenja. Nema ni svjedoka. Tu krimen, dakle, ne postoji. Ali on odabire svoju krivnju, ne prebacuje je na vozača ni na stradalu ženu. Jer samo on zna da je vjerojatno odgovoran. Svejedno, ne poduzima ništa...

Turizam opisujete kao 'jeftino prodavanje lažne slike vlastite prošlosti hrpi neznalica'. Nalazi li se, u tom smislu, mnogo Hrvata u vlastitoj zemlji u ulozi turista?

Uh, turizam. Ne znam jesu li gori turisti ili davatelji usluga, kupci i prodavači laži, fabricirane prevare, jeftinog kiča... Da, u pravu je davno bio Johnny Rotten kad je turizam nazvao jeftinim odmorom u tuđoj bijedi (Cheap hollidays in other people's misery). Tu nemam što dodati. I sam sam bio turist, vozalo me i vodalo po Gruziji i Armeniji, gledao sam netom sagrađene manastire stare tisuću godina, slušao besmislene dječje legende o zakopanim mačevima, jeo nedorađena i nedokuhana jela koja su se prodavala kao nacionalni specijaliteti, gledao križeve po brdima iznad gradova, sa zaprepaštenjem blenuo u odvratne kipove Majke Gruzije i Majke Armenije... Niti sam koga sreo niti koga upoznao. Gdje si bio - nigdje, što si radio - ništa! Bio sam isti kao grupe Korejaca kojima žena u funkciji vodiča tumči, kako čuh u prolazu, nešto o borbi Hrvata za svoj jezik, a oni blenu oko sebe, čekaju novu 'senzaciju', ćevape i posjet katedrali, snimaju selfieje koje nikad ni pogledati neće... I bî mi otužno, bljutavo do gađenja. Julian Barnes ima izvrstan roman o turizmu - 'England, England'. Sve engleske turističke stvari strpane su na otok White - Big Ben, kuće Parlamenta, Stonhenge... I turisti odlaze tamo, a u samu Englesku više ne dolazi nitko i Engleska propada. I onda da, u pravu ste i sami smo sad turisti u vlastitim zemljama - slušamo laži o prošlosti, jedemo lošu hranu koju kuhaju chefovi, a ima ih na stotine, slikamo selfieje i znamo da smo netko - u prolazu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.