O čemu je bila riječ, pitali smo? Je li osovina Zagreb-Beograd bila tako umjetnički vibrantna ili što?
"To ste dobro rekli. Iz Rusije je usto bilo i jednostavno doći do nas. Ti izbjeglički brodovi su dolazili u dubrovačku luku. Znam to jer je i moj djed bio ruski emigrant. Iz Dubrovnika se zaputio u Zagreb i tamo je živio do 1956. kada je otišao u mirovinu. Tad je rekao: ‘Pa ja sam zbog ovoga i otišao iz Rusije!’ I zato je s bakom iselio u Argentinu. Tako da ja i tamo imam velik dio obitelji", pričala nam je Ivana Bakal.
"Ne, nije on bio umjetnik, bio je inženjer. Usto je odlično govorio jezike, svirao je klavir. Bio je, onako, po svemu kako se može vidjeti po filmovima i knjigama o ruskim emigrantima. Jedno široko obrazovanje koje mu je omogućilo da se može snaći u svim situacijama", na trenutak su se u priči otvorile scene iz "Doktora Živaga".
U tom slučaju nikakvo čudo da je njegova unuka svoje mjesto pronašla u umjetnosti.
"Moji roditelji su jako voljeli ići u kazalište, pratili smo sve predstave, cijelu kazališnu scenu. Voljela sam balet, malo sam plesala klasični balet na Ilirskom trgu, pa sam nastupila u ‘Orašaru’ u ulozi jednog od mišića u HNK. No, to je sve bilo kratkog daha. Balet sam brzo napustila", pričala je.
No, umjesto da se s time udalji korak dalje o kazališta, korak bliže bio je trenutak kad je njen brat kao srednjoškolac počeo učiti glumu, pa još kad je, nakon što su ih u školi testirali za Radio Zagreb, upala i snimila nekoliko radio drama... Ali, to još nije bilo to, gluma nije bila njezin poziv.
"Na kraju sam shvatila da mi je moja škola primijenjenih umjetnosti dala temelj i usmjerila me kamo želim ići. Cijeli sam se život htjela baviti kazalištem, zatim fotografijom zbog koje sam i upisala primijenjenu, da bi na kraju je to ispala kostimografija, što nije niti daleko od toga. Treće što me zanimalo su, naravno, bili psi. Eto", smijala se.
Zašto psi, pitali smo, a ona je, vidjelo joj se to na sad već stalno nasmiješenom licu, u šiframa rekla da je uvijek odrastala u domu punom pasa, pa ih ima i danas. Ali, nije to baš tako jednostavno i nije nam se mogla tako izvući. Rekla je da u doba studija nije imala psa, ali u jednom trenutku otvorila se mogućnost da u kuću ipak dobije jednoga. "Inzistirala sam na tome da to bude dalmatinski pas. Ali nemojte o tome pisati. I tako je krenulo. Taj moj prvi dalmatinski pas zvao se Mark i obilježilo mi je život. Nešto poslije toga, kad sam razmišljala da uzmem još jednoga, smatrala sam da bih ga izdala ako bih opet uzela mužjaka, pa sam naivno uzela ženku. Posljedica toga je da... hm... eto...", slegnula je ramenima uz jedan nedužni smiješak.
"Koliko danas imate pasa?"
"Aaa! To neću nikad priznati! Hahaha! Recimo to ovako, posljedica je to da danas imam njene praunuke, prapraunuke...", smijala se.
Ispalo je da stoji da ima nešto u tom njihovom rasteru, po tom nekakvom kaotičnom matematičkom uzorku, ali da je ona zaljubljenik u dalmatinske pse postala prvenstveno zbog toga što je njena generacija odrasla na Waltu Disneyju i zbog stare kinoteke u njenom kvartu u Zagrebu.
"Taj film sam gledala beskrajno puta. Prijateljica moje mame, Mira Runje, arhitektica, ona je imala dalmatinskog psa koji je ponekad dolazio kod nas i kojega smo povremeno čuvali. On je bio sve ono što je bilo genijalno u toj pasmini, kao i sve ono što bez čega bi pasmina slobodno i mogla biti", prisjećala se.
Znači, vježbanje vilice na papučama, cipelama i jastucima?
"Pa da, sjećam se da je baš taj jednom prilikom baš dobro napao jedan francuski krevet. Volio je lajati i tuliti u autu kad bismo se vozili. Nekoliko godina poslije smo dobili Marka. I Ben i Mark su bili psi koji su voljeli trčati, koji su voljeli da se netko njima bavi. Svaki od njih je imao jasno izražen karakter. Mark se jako volio smijati. Smijao bi se kao majmun svaki put kad bi nešto napravio. Ja sam inače čak i prohodala uz njemačkog ovčara. A to je bio takav pas kakvog mislim da više nikada neću imati. Koji je bio izuzetno dobar, poslušan, mislim da se takvog danas ne može naći. Uvijek bez lajne, sjedio bi, čekao, bez ikakve posebne obuke. Nikad s njim nije bilo cirkusa u parku da se potuče s nekim psom ili da sruši neko dijete. A dalmatinski psi... U njih ipak morate uložiti jako puno vremena", diplomatski im je dala dalmatinsku dijagnozu.
Ivana Bakal je, osim što je i umjetnica usko vezana uz kazalište, kostimografkinja, što je doktorirala likovne umjetnosti, još i međunarodni kinološki sudac. I to već 24 godine tijekom kojih je njeno možda i najveće postignuće ono kad se trebalo izboriti baš za te točkaste dalmatinere.
"Radila sam i na priznanju dalmatinskog psa kao hrvatske nacionalne pasmine, to je bila pasmina bivše Jugoslavije. Raspadom Hrvatske, vodila se i borba za priznanje pasmina. Danas znamo da Hrvatska ima šest međunarodno priznatih autohtonih pasmina; dalmatinski pas, hrvatski ovčar, istarski gonič, kratkodlaki i dugodlaki, posavski, tornjak, i još nepriznatog međija", zadovoljno je konstatirala.
A mi smo se nadovezali da to znači da su stari Mark i još stariji Ben imali svoju povijesnu ulogu u priznanju dalmatinskog psa kao hrvatske pasmine.
"Naravno. Preko mene."
