Kultura
906 prikaza

Majka mi je za sliku rekla: 'Ta dica nisu musava ka naša'

Nastavak sa stranice: 1

"Samo što nas je u Moshiju dočekala vila za istu cijenu. Visoki zidovi oko imanja, električna ograda, zaštitar i kućepaziteljica. Nismo se tome nadali! A unutra sobe sređene bolje nego ijedna koju sam slikao kod nas! Uglavnom, Moshi je gradić podno krova Afrike, Kilimandžara, totalno siguran u bilo koje doba dana ili noći. Kao što sam rekao, bolje je biti po selima i manjim mjestima nego u većim gradovima. Hrana je također perfektna. Nemaju neke svoje specijalitete, a kako je moja cura vegetarijanka, jeli smo svakodnevno u indijskom restoranu gdje su mi se jezične papile prisjetile začina te prekrasne zemlje koju sam posjetio 2015. godine. Kad me se pita gdje mi je najbolje bilo, svakome ispričam dogodovštinu kako smo u Moshiju lutajući završili u nekoj osnovnoj školi gdje su djeca bila presretna, skakala po kiši i igrala nogomet s nekakvim čudnim balunom koji je njima bio sasvim dovoljan za razonodu. 'Malo mi za sriću triba', eto baš to. Svi uniformirani skakali su ispred mojeg objektiva ostavljajući mi trunku koncentracije da opazim kako nisu samo veseli, nego i zdravi. Snježnobijeli zubi, kakve kod nas imaju samo celebrityji, bili su najoučljivija stvar u cijelom kadru. I kako bi Bob Marley rekao: 'Some people feel the rain. Others just get wet', njima je super i ne triba im ništa. Ni slatkiši ni novac ni religija. Dijete ne mrzi dok mu ne pokažeš kako", govori fotograf.

Filip Brala, fotografije s putovanja po Tanzaniji | Author: Filip Brala Filip Brala

Iz Moshija su se zaputili u podnožje Kilimandžara gdje su posjetili plantaže kave i banana te naučili pripremu kave - od berbe, prženja i mljevenja zrnja do samog kuhanja. To im je iskustvo, kako kažu, bilo zanimljivo jer nikad nisu razmišljali kako i otkud dolazi kava koju kupujemo u našim dućanima. Uz to, iznenadio ih je sam okus kave, jer su je pili bez mlijeka i šećera. Na Kilimandžaro se nisu popeli, prvenstveno zbog manjka vremena i opreme, pa su taj podvig ostavili za idući put, kad se budu vratili u Tanzaniju. Iz Moshija su se vratili natrag u Arushu.

Dušan Bućan Dušan Bućan Life Rekli su mi: 'Ako za*ebeš, s guštom ćemo te izrešetati!'

"Vraćali smo se Dalom Dalom, što je lokalni prijevoz (vožnja za jedan dolar), te smo odletjeli za Zanzibar. Nismo htjeli dug put busom do Dar es Salaama pa onda katamaranom jer, kao što sam rekao, veliki gradovi nisu nas zanimali. Vožnja u Cessni za deset putnika odvela nas je na 'Otočje začina' okruženo tirkiznim morem. Da nas neko pita i danas, nakon što su se dojmovi slegli, preselili bismo se tamo - odmah! Zanzibar čini skup dva velika i puno malih otoka, a mi smo posjetili glavni i najveći - Unguja, na kojem s juga na sjever dođeš za oko dva sata, a dovoljan je za sve što ti treba. Jedino što mi je smetalo je to što su stranci pokupovali masu toga: hotele, resortove, restorane, apartmane..., tako da nije čudno kad lokalca čujete da priča talijanski i to bolje nego ja, a učio sam talijanski četiri godine u gimnaziji. 'Io sono Filip, Io abitto a Zara' je sve što znam reći. Naravno, tu su onda najčešće pizze, pašte i talijanska spiza, ali uglavnom na pijacama možete naći skroz zdravo voće i povrće bez GMO-a ili ikakvih pesticida. Ribu i meso također. Meso i jaja su izloženi na suncu ili u mesnicama bez ikakve adekvatne zaštite jer nema frižidera, ali ja sam to meso i jaja svaki dan jeo i nije mi bilo ništa. Moja teorija je (ne, ne, nije zavjera, ha, ha) da mi previše tretiramo i biljke i živad svime te svakakvim antibioticima, pa ti isti antibiotici, na kojima inače i piše 'čuvati na hladnom, tamnome mjestu, bla bla', u dodiru s toplinom postaju toksični i eto vraga. Tamo nema salmonele kao po našim trgovačkim lancima (koji, usput rečeno, ni dana nisu bili zatvoreni). Znači, ti ljudi nemaju pojma koliko su sretni. Mi se nismo ni cijepili prije nego što smo došli tamo. I sreli smo masu ljudi koji nisu cijepljeni, a zdravi su. Ima ljudi koji bez problema žive dulje od 100 godina, to su najčešće ljudi sa sela. Nikakvo čudo! Vjerujem da Afrika nije bila bolesna dok im se mi 'zapadnjaci' nismo umiješali. Možda i pretjerujem, ne znam", razmišlja Filip na glas.

Na Zanzibaru su posjetili nekoliko gradića.

Filip Brala, fotografije s putovanja po Tanzaniji | Author: Filip Brala Filip Brala

Glavni grad je Zanzibar City, a njegov centar je Stone Town, u kojem je dovoljno ostati nekoliko dana. Gradić je zanimljiv zbog bogate povijesti. Naime, na ovom su se području izmiješale arapska, perzijska, indijska i portugalska kultura. Nekad je ovo bilo središte trgovine začinima, hranom, ali i robovima. Također, ovdje možete posjetiti i rodnu kuću legendarnog Freddieja Mercuryja. Što se tiče ostalih mjesta i gradića, posjetili smo ih nekoliko, ali od svih najviše nas se dojmio Nungwi - što zbog predivne plaže i pejzaža, ali i zato što u veljači, dok smo mi bili tamo, nije bilo previše turista. Zapravo, na plaži nije bilo nikog osim vesele djece koja žicaju novac za slikanje i ribara koji bi došli iz noćne smjene s brodovima punih srdela. Zanzibar turiste dijeli na dvije vrste: one koji unajme smještaj u resortu, kupaju se u bazenima te piju koktele i ni jednom ne stupe u kontakt s lokalnim stanovništvom i njihovom kulturom tijekom svojeg putovanja. Mi spadamo u onu drugu vrstu. Smještaj nam nije bio toliko bitan sve dok je čist i siguran, vozili smo se lokalnim prijevozom, kupali se na plaži zajedno s lokalnom djecom, jeli njihovu lokalnu hranu, pričali s kim god smo stigli i čak smo naučili nekoliko Swahili izraza. U Nungwiju smo smještaj rezervirali na licu mjesta, 30 dolara soba za dvoje s doručkom, 50-ak metara od obale. Uzeli smo i nekakav jednodnevni izlet 'Safari blue' - drvenom jedrilicom od 10-ak metara vode te na otočić gdje smo se okupali, ronili i razgledavali podmorje. Nakon toga su nam pripremili doručak - svježi ananas, kokos, banane, lubenica, avokado i sl. Iza podneva smo digli sidro i zaputili se prema drugom otočiću, prema kojemu nas je oprao mali neverin. Razgledali smo zanimljivosti i uskoro nam je bio poslužen kraljevski ručak: pladanj s grill tunom, škampima, lignjama, hobotnicom, krumpirom i rižom s povrćem u umaku. I kad smo sve to pojeli, stigao je i šjor jastog - komad i pol za svakog. Spiza za deset, a sve je to ušlo u cijenu izleta - nekih 50-ak dolara. Inače, nema morskih pasa, jedino nešto meduza. Ali definitivno preporuka za otići tamo - kaže Filip.

Rijeka: Noćni marš povodom Međunarodnog dana žena Rod i Balkan Life "Balkanske žene su buldozi divovskih grudi"

Filip je u zadnjih nekoliko godina uspio nanizati popriličan broj putovanja i impresivnih fotografija, a sve je počelo još dok je bio u srednjoj školi.

"Fotografijom sam se počeo baviti u srednjoj školi. Otac mi je fotograf i kamerman pa sam krenuo njegovim stopama. Odlazio sam s njim na vjenčanja i tako sam naučio fotografirati, ali sam i shvatio da sam otkrio svoj novi hobi. Nakon srednje škole ukazala mi se prilika da hobi pretvorim u posao. Godine 2005. startali su lokalni dnevni list i 24sata, s kojima sam surađivao. To iskustvo rada kao fotoreportera ne bih mijenjao ni za što jer sam puno toga naučio, izbrusio zanat, prihvatio odgovornost prema poslu, naučio brzo djelovati na terenu, upoznao mnogo ljudi i ostvario kontakte diljem cijele županije, a i šire. U desetak godina rada u medijima dvaput sam osvojio prvo mjesto u novinskoj fotografiji u Hrvatskoj, što mi je iznimno drago prizanje od struke. Prvo putovanje izvan svega toga imao sam prije šest godina na Island. Zadarski zalazak sunca postao mi je kliše, poželio sam drugu vrstu svjetlosti, pa sam ganjao Auroru Borealis. Bilo mi je to prvo veće putovanje, trajalo je dva tjedna, a napravio sam obalni polukrug od sjevera preko zapada do juga."

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.