Kultura
1706 prikaza

Mađari vole Hrvate, razočarani su kad im Hrvati ne uzvrate

Viktor Orban i Andrej Plenković
Patrik Macek (PIXSELL)
Povjesničar Ladislav Heka govori o spornim temama zajedničke povijesti Hrvata i Mađara

Hrvati i Mađari stoljećima su živjeli u zajedničkoj državi jedni pored drugih, i jedni s drugima, a njihovi su odnosi, od prvih kontakata negdje u maglovitim panonskim nizinama početkom 10. stoljeća, prošli kroz sve faze: od međusobnog ratovanja do borbe protiv zajedničkog neprijatelja, od ljubavi preko ravnodušnosti pa do mržnje - i natrag. I tako više puta.

Burna zajednička prošlost ostavila je iza sebe povijesna sjećanja i događaje koji različito izgledaju kad se promatraju sa sjeverne, odnosno s južne obale rijeke Drave - povijesni narativi dvaju naroda često se razlikuju, a ponekad su i međusobno isključivi.

Siromašne žene na ulicama Zagreba Usporeni rast Ekonomix Uskoro ćemo biti najsiromašnija zemlja Europske unije

Danas, na kraju drugog desetljeća 21. stoljeća, kad su ratne sjekire odavno zakopane, a dva naroda već više od stoljeća žive odvojeno i uzgajaju neke nove neprijatelje, možda je došao trenutak da se i suprotstavljene historiografije međusobno pomire, ili barem približe, kako bi umjesto povijesnog politikantstva prevladala povijesna istina, ako takva uopće postoji.

Za taj možda uzaludan pothvat vjerojatno nema bolje osobe od mađarskog povjesničara rođenog u Hrvatskoj Ladislava Heke, stručnjaka za mađarsko-hrvatske odnose - osobito za područje pravne povijesti - i istaknutog člana hrvatske manjinske zajednice u Mađarskoj. Hrvat mađarskog podrijetla, odnosno Mađar hrvatskog podrijetla, Heka je dosadašnji životni vijek podijelio gotovo po pola između dviju zemalja.

Jahta Dynasty Luksuz Style HR turizam: Milijarderi nas vole, prestigli smo Monaco!

Nedavno je u izdanju specijaliziranog zagrebačkog nakladnika Srednje Europe objavio svoju najnoviju knjigu “Hrvatsko-ugarska nagodba”, u kojoj je pokušao pomiriti dva suprotstavljena gledanja na taj ključan događaj iz 1868. godine. Knjigu je Heka predstavio u Zagrebu, na najvažnijem hrvatskom festivalu povijesne znanosti Kliofestu, a tim smo ga povodom zamolili da za Express dodatno rasvijetli neke sporne teme zajedničke povijesti dvaju naroda.

Rođeni ste u Hrvatskoj 1959. godine, a posljednja tri desetljeća, gotovo polovicu života, živite u Szegedu, odnosno Segedinu, gdje predajete povijest na sveučilištu. Koristite obje verzije svoga imena, Laszlo i Ladislav. Možete li nam reći nešto više o obiteljskom podrijetlu i okolnostima u kojima ste odlučili otići u Mađarsku?

Rođen sam u Mikleušu, u mjestu između Našica i Slatine, u nekadašnjoj općini Slavonska Orahovica. Tata mi je tamo bio prometnik i živjeli smo u službenom stanu iznad prometnog ureda. Ne znam točno koliko smo vremena tamo proveli, ali smo se relativno brzo preselili u Baranju, tako da sam prvi razred osnovne škole polazio u Belome Manastiru, a tamo sam završio i gimnaziju. Studentski dani me vezuju uz Osijek, grad koji čuvam u najljepšim uspomenama. Nakon završetka fakulteta radio sam kao pravnik u Belome Manastiru, a zatim je uslijedio rat i okupacija Baranje. Ja sam se sklonio kod tete u vikendicu u Mađarskoj, sestra Gabriela je s obitelji otišla u Osijek, a na Badnjak 1991. su i moji roditelji protjerani iz naše obiteljske kuće. Bili su više od šest godina izbjeglice u Mohaču. U Mađarskoj sam upoznao suprugu Ildiko i to me je motiviralo na ostanak. Mađarska javnost je tad bila vrlo senzibilizirana za zbivanja u Hrvatskoj pa sam kao autentičan svjedok odmah dobio prigodu u novinama pisati o uzrocima i razlozima rata. Svoju prvu knjigu 'Bunjevci (Dalmatini) u životu grada Szegeda' objavio sam pod imenom Laszlo, koje sam izabrao dobivanjem mađarskog državljanstva pa ga koristim u radovima na mađarskom jeziku. Ono je prijevod oblika imena Ladislav, s kojim sam rođen i koristim ga u Hrvatskoj, ali i unutar hrvatske zajednice u Mađarskoj.

Vaša je specijalnost povijest mađarsko-hrvatskih odnosa, s posebnim naglaskom na pravnu povijest. Što je jednog diplomiranog pravnika usmjerilo prema povijesnoj znanosti?

Kad sam došao u Mađarsku, moje znanje mađarskoga bilo je dosta skromno, pa mi je u svemu pomagala supruga. Kako su urednici tražili da u publicističkim radovima naglasak bude na povijesnim činjenicama, tako sam u biti već 1991. počeo istraživati pravno-povijesne teme. Radovi su mi objavljivani u lokalnim i županijskim novinama, ali i u državnim dnevnicima, tjednicima te časopisima. To mi je pomoglo u kasnijoj karijeri. Naime, kad je 1993. na Pravnom fakultetu u Szegedu pokrenut poslijediplomski studij, primljen sam na Katedru za pravnu povijest. Na Pravnom fakultetu sam počeo predavati 1996. kao pozvani predavač na kolegiju o hrvatsko-ugarskoj pravnoj povijesti, a na Filozofskom fakultetu na kolegiju o etnografiji Srba. Kad je profesor Attila Bado utemeljio Institut za poredbeno pravo, bio sam među prvima koji su mu se pridružili. U institutu radim petnaest godina, a od 2008. kao izvanredni profesor.

U svojoj knjizi 'Hrvatsko-ugarska nagodba', koju objavljuje nakladnik Srednja Europa, pokušali ste dati i hrvatsko i mađarsko viđenje zajedničke državne zajednice nakon 1868. godine. Jesu li ta gledišta jako različita? Povijest je ipak samo jedna: mogu li se te suprotstavljene interpretacije ikad pomiriti?

Prva knjiga na mađarskom jeziku koju sam kao poslijediplomac uzeo u ruku bila je tadašnji udžbenik iz pravne povijesti. Bio sam dosta zbunjen jer se glede hrvatsko-mađarskih odnosa skoro ništa nije poklapalo s onim što sam ja učio iz nacionalne povijesti u Osijeku. Tad sam odlučio kako ću sine ira et studio pokušati istražiti hrvatsku i mađarsku arhivsku građu te na temelju nje formirati svoje mišljenje. Mislim da sam u svojim radovima redovito uzimao u obzir argumentaciju i jedne i druge strane te pokušao dati odgovor što smatram ispravnim, a što pogrešnim. Historiografije dviju država bile su u mnogim pitanjima suprotstavljene. Razlozi za to zadiru duboko u povijest. Mađari su se ljutili na Hrvate kad su 1790. pokušali u Ugarski sabor uvesti mađarski jezik kao službeni, a hrvatski nunciji su se tomu protivili tražeći da latinski i dalje ostane službeni jezik. Kralj je uglavnom potvrđivao samo one zakone s kojima su bili suglasni i poslanici 'bratskoga naroda', pa stoga dulje od četiri desetljeća Mađari nisu uspijevali provesti svoju volju. Oni su predlagali neka nunciji 'bratskoga naroda' govore hrvatski, ali Hrvatski sabor to nije dopuštao u svojim naputcima. Ne moram vam objašnjavati kakva je bila atmosfera u sabornici čim bi se za riječ javili Hrvati i počeli diskutirati na latinskom. Mađari su glasno prosvjedovali, ali je predsjedavajući kao legalist dopuštao govor na latinskom.

Pretpostavljam da nesuglasice nisu riješene ni nakon postizanja Hrvatsko-ugarske nagodbe?

Hrvatsko-ugarskom nagodbom je Hrvatima ostavljena mogućnost da u Budimpešti govore hrvatskim jezikom - prvi takav govor 1868. burno je pozdravljen od mađarskih zastupnika. Na zgradi mađarskog parlamenta izvješena je i hrvatska zastava, doduše manja od mađarske, Hrvatski sabor priznat je za zemaljski sabor, a ne više pokrajinski, Hrvati su priznati za politički narod sa svojim teritorijem i punom samostalnosti u pitanjima unutarnje uprave, sudstva, prosvjete i vjerskih pitanja - dakle nisu bili manjina kao Srbi, Rumunji, Slovaci i ostale nacije. Prava su bila široko definirana, samo što je prilikom oživotvorenja nagodbe svaka strana različito tumačila pojedine odredbe. Pritom je volja jačega dolazila češće do izražaja. Slično je vidljivo i na primjeru Austro-ugarske nagodbe, koja je poslužila kao uzor za pomirbu s Hrvatima. Gledišta koja su se u mađarskoj i hrvatskoj (južnoslavenskoj) historiografija formirala u 19. i početkom 20. stoljeća bila su nerijetko i politički obojena. Ona su u drugoj polovici 20. stoljeća uglavnom preuzimana kao nedvojbena. Od osamostaljenja Hrvatske poraslo je zanimanje za istraživanje hrvatsko-ugarskih odnosa i do tada vrlo različita gledišta dviju strana postupno su približena. Naravno, ostaju i dalje neka otvorena pitanja o kojima su mišljenja različita, ali se barem sastajemo, razmjenjujemo mišljenja i argumente, prihvaćamo drugačija stajališta od naših. Približavanje gledišta razvidno je i iz raznih zbornika, ali i iz udžbenika pravne povijesti.

U hrvatskim udžbenicima povijesti Hrvatsko-ugarska nagodba predstavljena je kao 'simbolička pobjeda i financijski poraz'. Naime, sugerira se da su Mađari dali Hrvatima samo simbolička prava koja ih nisu ništa stajala, dok su zadržali kontrolu nad svim bitnim stvarima, poput prometa, trgovine, industrije i financija. Koliko je istine u tome?

Uvriježeno je stajalište da je Mađarska dala Hrvatima sve što su tražili - financijsku samostalnost hrvatski kraljevinski odbor tijekom pregovora nije ni tražio. Unatoč tomu, nositelji jugoslavenske ideje svakako su željeli spriječiti opstojanje zajedničke države i dvojne monarhije uopće. Tadašnja mađarska oporba - u drugoj polovici 19. stoljeća - u svojim napadima na vladu u Ugarskom saboru često ponavlja tezu o nelojalnim Hrvatima koje Mađari 'hrane' - manjak u hrvatskom proračunu nadoknađivala je vlada - a vlada novcem 'kupuje' mir s Hrvatima. U Hrvatskoj je pak desetljećima ponavljana priča o mađaronima, asimilaciji, mađarizaciji itd. U svojim knjigama, pa tako i u ovoj novoj, nastojim demistificirati te tvrdnje. Ti tzv. mađaroni bili su članovi i pristaše Narodne ustavne stranke te su se zauzimali za uniju s Ugarskom. Za sebe su isticali 'em smo Horvati', bili su protiv jugoslavenskog povezivanja i jugoslavenskog naziva jezika te štokavskog narječja. Jezik kojim su govorili zvali su hrvatski i pod njim su uvijek podrazumijevali kajkavsko narječje, dok su štokavštinu smatrali 'vlaškim jezikom'. Njihovim nastojanjem je u nagodbu ušao naziv hrvatski jezik koji se regulira u čak pet od sedamdeset članaka nagodbe.

Ipak, Hrvati su često prosvjedovali protiv pokušaja nametanja mađarskog jezika, a prijeporna je i uloga dugogodišnjeg hrvatskog bana Khuena-Hedervaryja.

Nasilno nametanje mađarskog jezika također je upitno, jer se pokazalo da je samo nekoliko postotaka Hrvata (2,08 posto etničkih Hrvata i 3,76 posto etničkih Mađara) govorilo mađarskim jezikom. Mislim da širu elaboraciju zaslužuje i poznato spaljivanje mađarske zastave 1895. godine. To u biti nije bila službena zastava, jer bi se njezinim spaljivanjem nanijela uvreda Franji Josipu I., nego od crveno-bijelo-zelenih traka skrojena tkanina slična zastavi, a dvojim da je to nešto čime se treba hvaliti, pogotovo ne u udžbenicima. Zatim navodni napad na bana Khuena-Hedervaryja u Saboru - zamislite da se danas neka država ide hvaliti time što je jedan zastupnik udario državnoga poglavara. I uopće uloga grofa Khuena-Hedervaryja u hrvatskoj povijesti. On se u hrvatskoj historiografiji nameće kao stranac nametnut iz Mađarske, premda je odrastao u Slavoniji, a po nekima je čak i rođen u Nuštru, ali je to prešućivano. Izvrsno je govorio hrvatski, pravni studij je započeo u Zagrebu, i to u vrijeme kad su aristokrati poput njega - bio je iz carske grofovske obitelji - studirali u najvećim europskim gradovima. Za njegova banovanja Zagreb je znatno sagrađen, a Hrvatska je doživjela napredak. Bana se žestoko kritiziralo, ali ga se i voljelo. U mnogim hrvatskim gradovima postojale su ulice ili trgovi s njegovim imenom, a u Slavoniji je postojalo i naselje s njegovim imenom. Bilo je to Khuenovo selo, današnje naselje Ploštine, nedaleko od Pakraca. U Osijeku je središnji trg, danas Ante Starčevića, 1898. nazvan Trgom bana Khuena Hedervaryja - odluka je dočekana klicanjem - a u Zagrebu je ban imao svoj trg od 1896. godine. Kad je 1918. nastala Kraljevina SHS, sve se okrenulo protiv grofa, pa su ulice i trgovi s njegovim nazivom odmah preimenovani. Zagrebački Trg Khuena Hedervaryja preimenovan je tad u Trg 29. listopada 1918., a od 1947. nosi današnje ime, Rooseveltov trg. Dakako, činjenica je kako su naraštaji gotovo cijelo stoljeće učeni i odgajani s već ustaljenom percepcijom o grofu Khuenu-Hedervaryju i mađaronima, ali postoje istraživači mlade i srednje generacije koji na objektivan način pristupaju ovom pitanju. Cilj nikako ne bi trebao biti uljepšati prošlost, nego racionalno pokazati sve povijesne činjenice.

U hrvatskoj javnosti stvoren je mit o 'Riječkoj krpici', falsificiranom komadu papira nalijepljenom preko izvornog teksta Nagodbe kojim su prijetvorni Mađari dobili potpunu kontrolu nad gradom Rijekom. Je li riječ o povijesnoj činjenici?

Tijekom pregovora o nagodbi, hrvatski i ugarski kraljevinski odbori dogovorili su se o svemu, osim o statusu Rijeke. Obje strane su bile uvjerene da je Rijeka njihova pa su odlučile donošenje odluke u ovom pitanju prepustiti Franji Josipu I. S obzirom na to da je Hrvatski sabor već u rujnu raspravio zakonski članak, stoga je poslao hrvatsku verziju teksta kralju na sankciju, što se i dogodilo 12. studenoga 1868. godine. Barun Rauch je za 16. studenoga sazvao sjednicu Hrvatskog sabora te je Hrvatska dvorska kancelarija iz Beča u Zagreb poslala sankcionirani hrvatski tekst još prije nego što se Ugarski sabor uopće sastao na vijećanje. Ugarski je sabor zasjedao dulje te usvojio svoju verziju članka. Tako je mađarski tekst nagodbe u Beč poslan dva dana nakon što je hrvatski tekst kralj već sankcionirao. Franjo Josip I. je potom potvrdio i mađarski tekst koji govori o Rijeci kao o 'zasebnom tijelu priključenom Ugarskoj kruni' (separatum sacrae regni corona eadnexum corpus). Kralj je to rješenje smatrao 'privremenim', dok se Ugarska, Hrvatska i grad Rijeka ne sporazumiju o konačnom statusu. Zbog novonastalog stanja je ministar-predsjednik ugarske vlade, grof Gyula Andrassy, 15. studenoga 1868. brzojavom obavijestio baruna Raucha da u pogledu članka 66. treba u obzir uzeti mađarski tekst nagodbe. Međutim, više nije bilo vremena za usuglašavanja hrvatske i mađarske verzije zakonskog članka pa je promijenjeni tekst članka 66. napisan na jednu ceduljicu i nalijepljen na originalni tekst nagodbe te odatle potječe naziv 'Riječka krpica'. Hrvatski sabor o ovoj promjeni nije ni raspravljao pa je 18. studenoga stupio na snagu Zakonski članak 1. iz 1868. poznatiji pod nazivom Hrvatsko-ugarska nagodba.

Hrvatsko-mađarski državni odnosi sežu u daleku prošlost, u 1102. godinu, kad je navodno hrvatsko plemstvo pristalo okruniti Kolomana za hrvatskog kralja u zamjenu za samostalnost u upravljanju Hrvatskom. O tome svjedoči dokument poznat kao Pacta conventa, čija je autentičnost upitna. Kako se Pacta conventa tumači u mađarskom, odnosno u hrvatskom povijesnom narativu?

Pojednostavljeno rečeno, mađarska historiografija uglavnom odbacuje Pacta conventu i tvrdi da je riječ o krivotvorini iz 14. stoljeća.

U izlozima knjižara diljem Mađarske mogu se vidjeti povijesne zemljopisne karte koje prikazuju 'predtrianonsku Mađarsku'. Unutar jedinstvenog mađarskog teritorija na tim se mapama ipak može vidjeti tanka granica povučena na Dravi. Prepoznaju li Mađari danas, dok snuju o slavnoj prošlosti, državnost hrvatske nacije unutar zamišljene 'Velike Mađarske'?

Trianonskim mirovnim ugovorom potpisanim 4. lipnja 1920. godine između Mađarske s jedne strane i zemalja Antante s druge strane propisani su uvjeti mira s Italijom, Rumunjskom te novostvorenom Kraljevinom SHS i Čehoslovačkom. Mađarska je bila primorana odreći se dvije trećine državnog teritorija. Austriji je ustupila Gradišće, Rumunjskoj je morala predati Erdelj, Čehoslovačkoj Slovačku, a Kraljevini SHS zapadni dio Banata, veliki dio Bačke, južnu Baranju te Međimurje i Prekmurje. Kako je Trianonskim ugovorom izgubila oko 60 posto teritorija i 40 posto stanovništva, od 2010. se u Mađarskoj 4. lipnja službeno obilježava kao Dan nacionalnog zajedništva. Zemljovidi na koje asocirate u Mađarskoj se uglavnom ne doživljavaju kao karte 'Velike Mađarske', nego kao tzv. Povijesna Mađarska. Hrvatska je unutar te države imala zasebnost, zato se i vidi ta, kako kažete, tanka granica na Dravi. Takvi zemljovidi, prije svega, pokazuju bliskost s Mađarima izvan granica, napose u Erdelju, gdje živi najveća mađarska zajednica od oko dva milijuna duša. Mislim da je svima u Mađarskoj jasno da su promjene granica nemoguće pa je to više izraz nekakve nostalgije. Nešto slično vidimo i u pogledu sve većih simpatija prema Austro-Ugarskoj i uopće prema povezivanju srednjoeuropskih zemalja, iako su prije sto godina svi nastojali razmontirati tu državu.

Prezime Horvath jedno je od najčešćih mađarskih prezimena. Jesu li svi mađarski Horvathi podrijetlom Hrvati?

Prezime Horvat je, osim u Hrvatskoj, vrlo često i u Mađarskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Austriji. Kako je osobito rasprostranjeno u područjima koja su se nalazila pod ugarskom vlašću, to je razvidno da je ovo prezime nastalo kao oznaka za pripadnika hrvatskoga naroda i da su Mađari njime označavali one svoje građane koji su bili hrvatske nacionalnosti ili su pristigli iz Hrvatske. Prezime Horvat označava došljaka iz stare Hrvatske, najčešće izbjeglicu pred Turcima. Poznato je kako su Hrvate izbjegle na područje Ugarske, uglavnom na prostor Željezne, Somogyske i Zalske županije, ali i u Gornjoj Ugarskoj, jedno vrijeme popisivali po njihovim pravim prezimenima - Kovačić, Mlinarić, Mesarić - kojima su dodavali pridjevak Horvath, kako bi ih razlikovali od domaćeg pučanstva. Tako su postojala prezimena: Horvath-Patacsich, Horvath-Kolonich, Horvath-Festetich, Horvath-Keglevich itd. Postupno su plemići izbrisali pridjev Horvat iz prezimena, vjerojatno se asimilirajući u Mađare, dok je obični puk 'izgubio' izvorno prezime te mu je ostalo prezime Horvath. Treba spomenuti kako danas nositelji prezimena Horvat pripadaju različitim narodima. U Mađarskoj su oni dominantno Mađari, u Slovačkoj Slovaci, u Sloveniji Slovenci, dok su u Austriji među nositeljima ovoga prezimena mnogi etnički Mađari.

Odnosi Hrvatske i Mađarske bili su vrlo bliski nakon hrvatskog stjecanja neovisnosti. Međutim, u posljednjem desetljeću odnosi su primjetno zahladili, osobito zbog različitih gledanja na budućnost hrvatske naftne kompanije Ine kojom upravlja najveći suvlasnik, mađarski MOL. Je li vlasništvo nad Inom jedini problem u odnosima i kako vidite budućnost bilateralne suradnje dviju zemalja?

Naglašava se da nema otvorenih pitanja, jer odnosi Ine i MOL-a su odnosi između gospodarskih čimbenika, a ne država. Mađarska i većina Mađara gaje velike simpatije prema Hrvatskoj i ponekad su razočarani kad im s hrvatske strane nije uzvraćena ta empatija.

Premda su odnosi između Zagreba i Budimpešte na političkoj razini relativno hladni, 'na terenu' je stanje, kako se čini, potpuno suprotno. U svim regijama u kojima žive zajedno, odnosi između Hrvata i Mađara su uzorni, a manjinska prava poštuju se i u jednoj i u drugoj zemlji. Međutim, u oba je slučaja na djelu polagana asimilacija tih manjina, kao neki opći povijesni trend. Vi se bavite i poviješću manjina. Kakva je budućnost Hrvata u Mađarskoj? Hoće li s vremenom oni nestati?

Mislim da je asimilacija neizostavan proces, pogotovo u gradovima. Tamo je jednostavno drukčiji vrijednosni sustav u kojemu nacija, obitelj, podrijetlo ili jezik postaju manje važni. Zato se identitet i običaji uspijevaju očuvati u selima i manjim sredinama. No kad jedna manjina ostane bez intelektualne jezgre, onda je taj proces ubrzaniji. Svede li se sve samo na nastupe folklornih društava i pjesme, onda je manjina pred odumiranjem. Mađarska financijski podupire rad hrvatskih manjinskih samouprava, knjigoizdavaštvo, medije i kulturu Hrvata u Mađarskoj, ali se asimilacija, unatoč tome, ne može zaustaviti. Vidim to i kod mojih studenata slovačke i rumunjske nacionalnosti. Njihovi djedovi i bake još govore manjinskim jezicima, ali unuci samo znaju kakvog su podrijetla, ali oni emocionalno više tamo ne pripadaju. A ja uvijek kažem da pripadaš onom narodu za koji ti srce kuca kad čuješ himnu, vidiš zastavu ili progovoriš voljenim jezikom, a ne pak tamo čija krvna zrnca nosiš.

  • Penzić 17:08 31.Srpanj 2019.

    Ovi Mađari nas "hebu" godinama a mi šutimo! Od hedervarija . Ustani Bane Jelačiću !* Nikada nas nisu niti voljeli. Vole samo doći na naš Jadran !!!

  • Avatar Potrčalo
    Potrčalo 18:44 30.Srpanj 2019.

    neka tako i ostane.