Narkoman, ubojica, ženomrzac, sifiličar i jedan od najvećih američkih književnika. William Seward Burroughs II. bio je sve to, a do kultnog statusa došao je jednako svojim romanima, kao i nekonvencionalnim životnim stilom.
Rođen je 1914. godine u St. Louisu u bogatoj obitelji. S ocem, majkom i starijim bratom živio je lagodno, a najveći stres bile su mu dvije godine u internatu u Novome Meksiku, gdje je otišao kad je imao 14 godina.
Patio je jer se nije uklapao u društvo, a tad je primijetio svoje homoseksualne sklonosti. Kasnije je priznao kako je tad prvi put pisao ljubavna pisma drugom dječaku, no u strahu da ga netko ne otkrije ih je spalio.
Burroughs je dugo od obitelji skrivao da je homoseksualac, a kad im je to i priznao, nije naišao na odobravanje. U internatu je pročitao knjigu “Ne možeš pobijediti” Jacka Blacka, memoare profesionalnog lopova i ovisnika o opijumu.
Ta će knjiga postati svojevrstan predložak za njegov kultni poluautobiografski roman “Junky”. Većinu mladosti Burroughs je proveo tražeći se i pokušavajući pisati. Studirao je sve i svašta.
Prvo je na Harvardu upisao englesku književnost, a osim učenja napamet dijelova knjiga omiljenog mu autora Shakespearea, najviše je uživao u izletima u New York, gdje je upoznao gay underground scenu.
Ljeta je provodio radeći svakakve poslove, a jedno je vrijeme bio i novinar. Dobio je otkaz jer nije htio raditi ono što su šefovi od njega tražili.
Nakon što je diplomirao, prvo je sanjao o studiju antropologije, koji je i upisao, ali ubrzo je otišao na putovanje Europom koje su mu platili roditelji.
Mjesečno su mu davali 200 dolara, što bi danas bila vrijednost od oko 3000 dolara. Džeparac je dobivao idućih 25 godina pa je imao potpunu slobodu.
Često je putovao, a radio je uglavnom kako bi se zabavio, doživio nešto novo o čemu će pisati te imao više novca za drogu i alkohol.
S prijateljem je te godine bio u Parizu, Budimpešti i Beču, koji mu se najviše svidio, pa je tamo upisao studij medicine.
Dane je uglavnom provodio zavodeći mladiće. Na ljeto je bio na odmoru u Dubrovniku, gdje je upoznao Ilse Klapper.
"Burroughs je bio iznimno pristojan čovjek. Njegovi prijatelji i način života mi se nisu sviđali. Ali uvijek sam cijenila njegovu iskrenost, kao i on moju", navodno je svojem nećaku rekla Ilse, Židovka iz Hamburga.
O njoj se ni danas ne zna mnogo, nijedan njezin intervju nije sačuvan – ako je ikad i napravljen. O njihovu je braku pisao i Burroughsov prijatelj Jack Kerouac u romanu “Na cesti” – bio je to brak iz koristi.
Doduše, Kerouac je napisao kako se “u Jugoslaviji oženio bjeloruskom groficom da bi je spasio od nacista, a kasnije je nikad više nije vidio”, što nije potpuna istina.
Ilse je 1936. godine živjela u Dubrovniku. Iz Njemačke je pobjegla dvije godine ranije zbog nacista. Vodila je turiste po dubrovačkom primorju i podučavala jezike – pričala je njemački, francuski, hebrejski, engleski, ruski i hrvatski.
Burroughs joj je brzo postao prijatelj, a kasnije ju je pisac nazvao “zadovoljavajuće nekonvencionalnom”. Bila je 14 godina starija od njega.
Dijelili su intelektualne interese te puno vremena provodili u razgovorima o umjetnosti šećući plažama i obilazeći kafiće.
Iduće godine Burroughs se vratio u Dubrovnik kako bi se oporavio od operacije slijepog crijeva i sifilisa te se ponovno družio s Ilse.
Njoj je u to vrijeme istekla viza za boravak u Jugoslaviji, a novu su joj odbili. Ilse je bila u potpunoj panici jer rat je bio sve izgledniji, a nacisti sve bliži Jugoslaviji.
Burroughs joj predlaže da se vjenčaju kako bi mogla pobjeći iz Europe i dobiti američko državljanstvo, što ona oduševljeno prihvaća. Budući kultni pisac roditeljima je u St. Louis poslao telegram u kojem ih je obavijestio o svojem braku.
Nisu ga odobravali, ali nisu mogli učiniti ništa. Ilse i William otputovali su u Atenu i vjenčali se, a zatim su odletjeli u SAD. Imigracijska služba povjerovala je da su se vjenčali zbog ljubavi, a taj je brak odgovarao i njemu.
Burroughs je bio homoseksualac pa mu je brak na papiru bio savršen paravan.
Njih dvoje nikad nisu zajedno živjeli, ali ostali su dobri prijatelji i često su se viđali.
Ilsin je partner Ernst Toller uspio doći u Ameriku i zajedno su živjeli i radili u New Yorku, a nakon Drugog svjetskog rata vratili su se u Europu. Burroughs i Ilse razveli su se 1946. godine.
Odmah nakon povratka u SAD, Burroughs je s prijateljem iz djetinjstva Kellsom Elvinsom unajmio kuću u Cambridgeu u državi Massachusettss te počeo učiti jezik Navajo Indijanaca i proučavati majansku arhitekturu.
Cijeli je život bio pomalo opsjednut južnoameričkom kulturom i svime što je imalo transcendentalno.
Seanse sa šamanima i podvrgavanje egzorcizmu bili su njegove ideje duhovnosti, a strastveno je vjerovao u postojanje izvanzemaljaca.
"U Americi moraš biti devijantan ili ćeš umrijeti od dosade", rekao je svojedobno.
Godinama je pokušavao pisati, ali nikako nije bio zadovoljan. Kasnije je rekao kako je patio od blokade koju je prekinuo 1938. godine, kad je s Elvinsom napisao priču o katastrofi broda usred oceana, inspiriranu tragedijom Titanica.
Godinu poslije konačno se seli u New York, gdje je imao burnu ljubavnu aferu s Jackom Andersenom. Nakon jedne od svađa, Burroughs si je u psihotičnom bijesu i pod utjecajem droge nožem odrezao dio malog prsta na ruci, zbog čega je završio u psihijatrijskoj bolnici.
Slijedio je kratak boravak u Chicagu, gdje je Burroughs radio kao istrebljivač, iskustvo koje je kasnije opisao u poluautobiografskom romanu istog naziva.
Ubrzo se vratio u New York, ovog puta s prijateljima Lucienom Carrom i Davidom Kammererom koje je poznavao iz rodnog St. Louisa. Njih dvojica upoznali su Burroughsa s Jackom Kerouacom i Allenom Ginsbergom, a u New Yorku je iz njihovih opijanja nastao beatnički pokret.
Burroughs je živio s Kerouacom i njegovom djevojkom Edie Parker. Svi su bili ovisnici: Burroughs o morfiju, a Kerouac i Ginsberg o benzedrinu.
Burroughs je tako upoznao i Joan Vollmer, s kojom je godinama bio u ljubavnoj vezi i s kojom je imao sina. I ona je bila ovisnica, a imali su vrlo burnu vezu.
Sve je kulminiralo u Meksiku, gdje su pobjegli kako ne bi završili u zatvoru. Naime, da bi financirali svoje ovisnosti, Burroughs je dilao heroin i marihuanu i više su ga puta uhitili.
Prijetila mu je kazna pa je isplanirao kako će barem pet godina s Joan živjeti u Meksiku. Lud od droge i alkohola, jedne večeri navodno je htio igrati “William Bell izazov” s Joan – odnosno, pucati u bocu postavljenu na njezinu glavu.
Pucao je prenisko i ubio je. Kasnije je tvrdio kako je provjeravao je li pištolj napunjen i slučajno je opalio. Odvjetnik ga je uspio izbaviti iz pritvora pa je ovaj ponovno pobjegao i nikad nije odslužio kaznu.
Mjesecima je lutao Južnom Amerikom i tražio mističnu drogu yage, koja je navodno davala telepatske sposobnosti.
"Ubij kuju i napiši knjigu! To sam ja učinio", izjavio je pred kraj života pred prijateljima.
Nakon povratka u Ameriku počeo je pisati i tako je nastao kultni “Queer”, dok je rukopis za “Junkie” te 1951. godine bio skoro gotov.
To je bio njegov prvi roman, objavljen 1953. godine pod pseudonimom William Lee.
Ubrzo nakon toga seli se u Tanger u Maroku, koji je do 1956. godine bio grad pod međunarodnom ingerencijom – praktički, potpuno slobodan i savršen za Burroughsa.
Više puta se tijekom života vraćao Tangeru, a posjećivali su ga Kerouac, Ginsberg, Carr i drugi prijatelji.
Burroughs je uživao u slobodnom opijanju, drogiranju i homoseksualnosti koju nije morao skrivati, a ta je sloboda povoljno utjecala na njegovo pisanje.
Ginsbergu je u pismima slao svoje fragmentirane zapise, koje je htio spojiti u roman radnog naziva “Interzone”. Kad su Ginsberg i Kerouac došli u Tanger, Burroughs je već imao više od tisuću stranica materijala, a novi naslov bio je “Gola požuda”.
No Ginsberg je krivo pročitao – umjesto “lust”, na engleskom požuda, pročitao je “lunch” – ručak i tako dao naslov jednom od najpoznatijih Burroughsovih djela.
“Goli ručak” za izdavača je pretipkao Jack Kerouac.
"Jako je brzo tipkao. Mislim da je bilo 120 riječi u minuti. Ja sam mu čitao rukopis, izabirao sam najbolje dijelove, a on je tipkao po cijele dane. Bacali smo te papire po sobi jer smo planirali odrediti njihov poredak kad sve bude gotovo. Netko je na kraju rekao da to nije potrebno jer su savršeno poredani i ovako. Nije me bilo briga pa sam sve stavio u kuvertu i poslao izdavaču u Pariz. Samo jednu smo izmjenu napravili prije obave: prvo poglavlje pretvorili smo u posljednje, stavili smo ga na kraj", rekao je Burroughs u jednom inervjuu.
“Goli ručak” je objavljen 1959. godine, prvo u Parizu, zatim u ostatku Europe i Amerike.
Roman je postao kultan upravo zbog nelinearne tehnike pisanja, koju je Burroughs i kasnije koristio te unaprijedio koristeći se tehnikom “cut up”, koju mu je predložio prijatelj Brion Gysin.
Radilo se o izrezivanju dijelova teksta i ponovnom lijepljenju kako bi se stvorile nove rečenice - svojevrsni literarni kolaž.
Tom je tehnikom napisao svoje romane “Soft Machine” i “Nova Express”, objavljene početkom šezdesetih godina.
Osim te tada avangardne tehnike, njegovo je pisanje izazivalo sablazan i bilo mu je teško pronaći izdavača zbog eksplicitnih i često naturalistički napisanih tema poput ovisnosti, homoseksualizma i seksa.
Roman “Queer” objavljen je tek 1985. godine.
"Liječnika ne kritiziraju kad opisuje simptome bolesti, čak i ako su oni odvratni. Pisci imaju pravo na istu slobodu. Kad netko kaže ‘odvratno’, to se ne odnosi na knjige, nego na subjektivnu reakciju te osobe. Ništa nije odvratno samo po sebi. Takve riječi, poput ‘odvratno’ i ‘prljavo’ spriječile su nas da na znanstveni način eksperimentiramo sa seksualnošću", poručio je kritičarima.
Prije nego što se devedesetih skrasio u gradu Lawrence u Kansasu, živio je u Londonu, Parizu i New Yorku. Burroughs je, kao i svi članovi beatničke skupine, bio superzvijezda među književnicima.
Družio se s Andyjem Warholom, Davidom Bowiejem, Bobom Dylanom, Mickom Jaggerom, Marianne Faithfull i Kurtom Cobainom.
Okružen svojim mačkama, koje je volio više od ljudi, preminuo je od srčanog udara 2. kolovoza 1997. godine u svojem domu s 83. godine.
"Samo zato što spava s dečkima i drogira se ne znači da tolerira ili podržava većinu narkomana ili homoseksualaca. Bill jednostavno ne voli većinu ljudi", opisao ga je biograf Barry Miles.
