Zvuk. Zvuk šume, vjetra koji oblizuje drveće, huji kroz pukotine ljudskih nastambi, ljudskih života i ljudskog srca. Surova snaga prirode u vječnoj mijeni godišnjih doba i, usred te pustinje koja vrvi životom, čovjek – dječak – suočen s ambisom svojih sjećanja, osluškuje ritam svojeg srca.
Zvuk i sjećanje osnovni su motivi knjige "Sjećanje šume" Damira Karakaša i lajtmotivi predstave koju po tom nagrađivanom romanu u Gavelli premijerno 31. siječnja postavlja mlada redateljica Tamara Damjanović, u tandemu s dramaturginjom Ninom Bajsić. "Sjećanje šume" među najiščekivanijim je predstavama sezone, a uoči premijere posjetili smo jednu od proba provjeriti kako izgleda kazališna transpozicija Karakaševa literarnog hodograma djetinjstva u surovom ličkom kraju.
U kazalištu je hektično. Damjanović je redateljica koja predstavi pristupa kao zajedničkom kreativnom procesu cijelog autorskog tima i ansambla – atmosfera je radna, glumci, tonci, inspicijentica, majstori svjetla, redateljica, dramaturginja, šaptačica, svi su tu, hodaju scenom, prenose rekvizite, naglas razmišljaju, usuglašavaju se u prostoru.
Damjanović je konkretna, točno zna što hoće, na svako pitanje odgovara promptno i odlučno, otvorena je za sugestije – redateljski postupak izgleda kao timski rad u kojemu svi slušaju sve i svi zajednički nešto stvaraju. Glumci su ozbiljni i usredotočeni, ali i zadovoljni – svaka interakcija prožeta je prijateljskim komentarima, a, iako se stalno nešto međusobno šale, ni na trenutak se ne stječe dojam neozbiljnosti; radi se, sve je to dio procesa.
Pozornica na prvi pogled izgleda kao skladište; sa stropa vise ravnomjerno raspoređene drvene grede. To su impersonacije buduće scenografije drveća. Panjeve "glume" crveni taburei. U unutarnjem lijevom kutu pijanino, bubnjevi, harmonika, zatim lanci, metalna ploča, limovi, kišobrani, zvona, velika limena bačva i slična pomagala koja će kasnije suradnik za zvučne efekte Nenad Kovačić identificirati kao "instrumente" kojima bi se trebala dočarati "začudna slika svijeta iz dječačke mašte".
Sve zvukove, kao i songove, koje je posebno za predstavu napisala beogradska glazbenica Katarina Ranković, glumci izvode uživo. Proscenijem šeće Filip Križan, koji glumi glavnu ulogu Dječaka. Nosi lovačku pušku, odvaguje ju, cilja. Na improviziranom ležaju meškolji se Darko Milas (Otac), kraj njega Ana Kvrgić (Baka) i Tena Nemet Brankov (Sestra) namještaju zabrinut izraz lica.
Anja Đurinović, koja igra Dječakovu mladalačku ljubav, razvlači harmoniku; pridružuju joj se Igor Kovač i Amar Bukvić (prijatelji Pejo i Nenad). Bukvić navija glazbenu kutijicu, Kovač šapće u mikrofon. Negdje iza muva se Enes Vejzović, za klavirom Janko Rakoš prebire po tipkama. S pokrajnjih vrata na pozornicu odnekud ušeta Barbara Nola u dugačkom kaputu s ruksakom na leđima. Njih se troje u predstavi pojavljuju u višestrukim ulogama. Prvih više od pola sata probe gledamo neobičan skupni kreativni proces.
Priča se, razmjenjuju se predmeti i ideje; naizgled, ne događa se ništa. Čitavo vrijeme čuju se zvukovi, šumovi, hujanje, lupkanje, pijanino. Tamara malo skakuće po gledalištu pa malo izlazi na pozornicu, sigurnim korakom, odmjerava. Nina je samozatajna, nježno se prikrada glumcima, razmjenjuje s njima po neku riječ, vraća se na svoje mjesto u drugom redu.
Odjednom, Križan napravi nekoliko koraka, cilja na Milasa, koji pada s kreveta, Baka i Sestra uplašeno bježe u zaklon, Dječak iz Križana progovara odlučnim glasom, Kovač u pozadini puca iz pištolja, Milas se posprdno smješka: gledamo jednu od ključnih scena suočavanja nježnog, istraumatiziranog dječaka sa svojim strogim autoritarnim ocem.
Karakašev je roman pisan epizodično, kroz lirska sjećanja, sličice iz djetinjstva koje se mogu čitati kao samostalne priče, svaka sa svojom narativnom jezgrom i razrješenjem, ali i kao fragmenti jedne cjelovite priče koja se u osnovi svodi na proces sazrijevanja glavnoga protagonista unutar specifičnoga geografskog područja, male ličke enklave nedaleko od Brinja. Ima tu i ustaša i partizana, posebno se tematizira bolest kao tabu,krutosti tradicionalnog patrijarhata, a sve to nasuprot prekrasnoj prirodi, bogatoj zvukovima.
Tamara i Nina materijalu su pristupile sveobuhvatno – iščitale su sve Karakaševe knjige i iz njih preuzele neke motive i sadržaje koji su im poslužili kao dopuna romanu, umiješale u to vlastite autorske intervencije, pa od svega zajedno napravile zaokruženu kazališnu priču.
"Naš osnovni dramaturški potez bio je iz tog literarnog švedskog stola napraviti jednu homogenu priču. Kako Karakaš piše jako široko, otvarajući gomilu tema i likova, dramaturški je postupak bio i kompresija; svođenje više likova na jedan, koji tako dobiva veći prostor za razvoj, kako ne bi ostao samo funkcija", pojasnila je redateljica.
Jako im je bilo važno, dodala je Nina, maksimalno ispoštovati roman i njegovu osnovnu ideju, dakle, zadržati dječju vizuru s naglaskom na ključni odnos oca i sina, ali pritom ne zanemariti sve ostalo. "Pokušale smo pronaći ravnotežu između prostora straha i prostorabijega u potrazi za mirom i ljepotom u tome, koliko okrutnom, toliko i lijepom okruženju", pojasnila je.
Na izvedbenoj razini to se ponajviše ostvaruje upotrebom zvuka, koji je u predstavi, baš kao i u romanu, "prostor mašte u kojem je surova realnost hiperbolizirana". Autorski tim u svemu je imao ogromnu podršku pisca, koji je odobrio sve intervencije, dao im veliku slobodu i prihvatio sve njihove ideje.
Nastavak na sljedećoj stranici...
