S dirigentom Nikšom Barezom (Split, 1936.), ravnateljem Opere zagrebačkog HNK, susreli smo se u njegovoj radnoj sobi u toj kući. Najviši je kat zgrade, sporadično odjekuju sopranističke fraze iz okolnih prostorija. Maestro je u poslu do grla, sprema premijeru četveročinke "Adel i Mara" Josipa Hatza, a režiju radi Ozren Prohić.
Opera je nastala prema romantičarskom epu "Bijedna Mara" Luke Botića, a riječ je o djelu nacionalnog smjera i mediteranske pjevnosti, u kojemu se isprepliću motivi kršćanske i muslimanske tradicije u 16. stoljeću u Dalmaciji. Često je izvođena u Splitu, a slabo u Zagrebu. Po vidljivom naponu kreativne nervoze, čini se da je ovo prvi susret maestra Bareze s ovim Hatzeovim djelom - a nipošto nije. To tek upadljivo govori o njegovoj (karakternoj) pedantnosti onoga trena kad vas prvi put u životu pozdravi.
"Riječ je o kompliciranoj problematici priprema. Slog je jako gust, zahtjevan za izvedbu, a treba pažljivo odvagnuti mjeru mediteranskog ugođaja da ne kliznete u...", zabrinuto će maestro objašnjavajući, šire nego ovdje možemo prenijeti, utjecaj Pietra Mascagnija na malen, ali promišljen opus Josipa Hatzea (Split 1879. - Split 1959.), koji je u glazbenom smislu obilježio Barezin rodni grad. Izuzetno simpatično tu izgleda rana biografija maestra Bareze, vidi se da je u glazbu "ušao" preko ženske obiteljske linije?
"Bome da. Kako je u mojoj familiji bilo puno žena, bilo je to logično", kaže naš sugovornik i podsjeća nakratko još na Hatzea, čija je izvanredna biografija jedna od nepravedno zanemarenih u javnom prostoru. "A poznavao sam Hatzea. Bio je jako visok, fin gospodin, malo povučen, kao što je i bio njegov opus. Povremeno je predavao harmoniju, viđao sam ga", kaže Bareza, koji je u muzičku školu išao paralelno s Klasičnom gimnazijom, a svirao je klavir.
"U našoj familiji muzika je bila prisutna na skroman način. Svi su najprije pjevali u crkvi, jedna teta je svirala orgulje u crkvici u Omišu gdje je bila ta velika obiteljska kuća s pet soba i velikim klavirom. Klavir je, nažalost, uništen tijekom Drugoga svjetskog rata jer je na kuću pala bomba - ili granata - kad se pucalo s Brača na Omiš. U to se vrijeme nije točno znalo gdje su partizani, a gdje Talijani, kaos je bio", pripovijeda Bareza, čiji je umjetnički odgoj bio kodiran otpočetka.
"Poslije rata u Splitu je jedna moja teta bila angažirana kao solistica u Operi, pa sam kao dječak dolazio na probe, praktički sam bio vezan uz teatar. A moj otac, pomorski kapetan, kod kuće je imao pet, šest instrumenata koje je svirao. Kad nije plovio, u Splitskoj filharmoniji je svirao kontrabas", kaže naš sugovornik koji je stasao u, kažu, najljepše splitsko doba. 1950-e i Hajduk?
"Je, je, oko Hajduka se vrtjelo sve! Ali je Split bio i izuzetno vezan uz teatar! Išlo se na operu, operete, komedije... Radio je bio luksuz. Mi smo ga dobili slučajno, od strica koji je bio ranjen u ratu pa su mu poklonili neki bon, koji je on iskoristio za radio." Pa dobro, kažemo, slična je stvar bila i u ostalom građanskom svijetu: koliko ste ono godina već godina u zagrebačkom HNK?
"Ha", počinje Bareza, "još sam tijekom studija ovdje bio angažiran kao korepetitor. Diplomirao sam 1959., ali sam u Operi radio ranije, nasreću sam dospio u ruke Milanu Sachsu". I to je tema! Suvremene generacije jedva znaju koliko je značajan Milan Sachs (1884. - 1968.), violinist i jedan od naboljih opernih dirigenata uopće, bio za ovu kulturnu sredinu.
"Da, šteta. Dirigentski poziv se ne može naučiti u školi. Dobijete školske elemente, poput discipline, ali za pravu stvar, praksu, metier, tu morate imati pravoga učitelja, kao što je meni bio Milan Sachs. Imam više od 50 godina radnoga staža, prošao sam čitav svijet, ali kad uzmem u ruke novu partituru - studij počinje ispočetka. To me naučio Sachs. Svako djelo nastaje u određenom povijesnom, stilskom, umjetničkom kontekstu koji je nužno poznavati kako bi se shvatila partitura", objašnjava Bareza.
I kakav je čovjek bio Sachs? "Sachs je imao to nešto u sebi, što je meni uspio utkati. Bili su, poslije njega, i drugi profesori, poput Hermanna Scherchena, kod kojega sam se usavršavao, ali... Sachs me naučio da su entuzijazam, koncentracija i odgovornost - najvažnije stvari. Jedna loše odsvirana fraza ili štogod izvan konteksta opernog teksta, e to je za Sachsa bila tregedija!" Strog je bio pedagog?
"Jako strog. Ali nije bio tako strašan tip, premda su ga se bojali. Ali beskompromisan, nije dopuštao polovične rezultate. Ekskluzivan do krajnjih granica! I taj njegov umjetnički moral bio je na najvišoj, internacionalnoj razini. Uz njega sam naučio da je dirigiranje samotnjački, naporan posao. Morate poznavati zanat. I prošao sam sve, od baroka do 21. stoljeća, a svaki novi projekt obogaćuje čovjeka. Šteta što danas, u suvremenom svijetu, nedostaje takvog pristupa. Izgubilo se to...", pripovijeda maestro, ne treba ga prekidati.
"I vidite, Sachsov odlazak iz zagrebačkog HNK 1955. bila je potvrda njegova beskompromisna stava. Evo, tu je sjedio, baš za stolom za kojim ja sjedim, i napisao oproštajno pismo. Jer je ansambl u njegovo vrijeme bio fantastičan, a solisti prvorazredni! Ali kako se Jugoslavija otvarala poslije rata, tako su umjetnici dobivali angažmane vani. Kad je Sachs zaključio da ne može više osigurati onakvu kvalitetu kakvu je ranije mogao, odlučio je otići. Za to više nije mogao odgovarati."
I bolje mu je, dodajemo, da nije doživio sadašnje kondicije i razinu rada... "E, da", umorno će naš sugovornik. "Sachs je jedno vrijeme nakon odlaska iz HNK vodio Operni studio za pjevače. A mene je volio kao sina." Možda logično - opet ubacujemo - kad ste, de facto, njegov nasljednik ovdje?
"U nekom smislu doista jesam. Ono što me naučio i kako me naučio radim i danas. Na svoj način, naravno: jer način na koji je on radio s ansamblom danas ne bi prošao nikako! Znao je vrijeđati članove ansambla na probama, ali su svi znali da to nije ljudska uvreda, nego profesionalni moment, drugačije je to bilo", govori maestro.
Nastavak na sljedećoj stranici...
