Kultura
5088 prikaza

"Kusturica je legenda filma, ali je stao na stranu zla"

Emir Hadžihafizbegović
Marko Prpić/PIXSELL
Hadžihafizbegović voli desetke ljudi iz HDZ-a, ali Čovića ne, niti zbog politike niti zbog hrvatstva, zbog nečega drugog

Nedavno je na sceni sarajevskoga Kamernog teatra 55 bila 250. izvedba predstave "Žaba" u režiji sarajevskog redatelja Elmira Jukića, a prema tekstu hrvatskog dramskog pisca Dubravka Mihanovića. To je ujedno deset godina igranja predstave koja se s razlogom smatra fenomenom i u kojoj glavnu ulogu Zeke, berberina i demobiliziranog branitelja, tumači Emir Hadžihafizbegović.

Mnogi glumački autoriteti su se nakon odgledane maestralne Hadžihafizbegovićeve izvedbe u "Žabi" pitali može li se u kazalištu dalje od toga. Emir Hadžihafizbegović i svakom filmskom ulogom demonstrira nesvakidašnji dar i posvećenost, pokazujući kako se jedino neoslanjanjem na minule rezultate njeguje kontinuitet uspjeha. Dio toga kontinuiteta su i mnoge nagrade, među kojima i venecijanski Zlatni lav za ulogu u Sviličićevu filmu "Takva su pravila".

Posljednje dvije godine Emir Hadžihafizbegović nalazi se na čelu Kamernog teatra 55, koji je otvorio prema regiji, mladim autorima i autoricama, te pokrenuo festival Dani Jurislava Korenića, u znak sjećanja na osnivača ovoga kazališta i najznačajnijeg teatarskog reformatora u Bosni i Hercegovini.

Emir Hadžihafizbegović | Author: Borna Filić/PIXSELL Borna Filić/PIXSELL

Sredinom ožujka na sceni Kamernog teatra 55 bit će premijerno izvedena predstava "Sjećaš li se Dolly Bell?", koju prema adaptaciji romana Abdulaha Sidrana režira beogradski redatelj Kokan Mladenović. S Emirom Hadžihafizbegovićem sreli smo se tijekom treće probe i svjedočili uranjanju u lik oca kojeg će tumačiti u predstavi "Sjećaš li se Dolly Bell?".

Svaka vaša uloga u posljednjih 20 godina, bilo da je filmska ili kazališta, ispostavi se da je uloga života. Ako bismo morali praviti gradacije, onda je uloga Zeke u predstavi 'Žaba' na vrhu. Čini mi se da je uloga oca u kazališnoj predstavi 'Sjećaš li se Dolly Bell?' prilika da se pokaže kako se može i dalje od onoga što je publika vidjela u 'Žabi'.

Dragi čitatelji, ovo je subjektivno mišljenje, nije to baš tako. Šalim se, naravno. Meni je prije svega drago da razgovaram s tobom, s obzirom na to da ti pripadaš onim novinarima koji su duboko inkorporirani u umjetnost. Dragocjeno je davati intervju nekome tko poznaje posao kojim se bavim, a koji je težak i naporan i koji se, nažalost, na našim prostorima, osim Beograda, zadnjih 50 godina zasniva na onome 'hajde, glumac, reci nešto smiješno'. Beograd je gajio tu tradiciju glumca ne samo kao izvođača i interpretatora nego kao mislećeg čovjeka vrlo važnog i potrebnog sredini u kojoj svi žive. Gluma je intelektualan posao, posao za koji, ako želiš da se njime kvalitetno baviš, moraš puno da čitaš, crpiš energiju i radiš na ulozi iz osobnih životnih iskustava. I kad bih ja sebe definirao kao glumca, onda bih rekao da je to rezultat talenta koji ti bog spusti, ali bez ozbiljne škole talenat nije dovoljan. Ja sam imao tu sreću da budem na sjajnoj glumačkoj akademiji, sa sjajnim profesorima, ne samo glume nego i scenskoga govora i scenskog pokreta. Meni su predavali profesori poput Kusturice, Bore Stjepanovića, Mire Avrama, Nikole Koljevića, Dževada Karahasana, Slavka Leovca, Razije Lagumdžije, Blanke Kurpjel, Mladena Matarića... To su bili giganti od profesora koji prihvate tvoj talenat i onda ga kanališu i modificiraju. Treća stvar je životno iskustvo i odrastanje u mahali, taj široki spektar ljudi koji je bio u tvojoj blizini, od marginalaca do sveučilišnih profesora. Takva je zaista bila i ulica u kojoj sam ja odrastao kraj stadiona Tušanj u Tuzli, u istom ulazu živjeli su mašinovođa, ljekar, kardiovaskularni kirurg, slikar i frizerka. I svi smo bili zajedno. I taj miks raznoraznih ljudi je također u meni pravio nesvjesno nešto što će profunkcionirati u meni kao glumcu. Poznat sam po tome što volim da se družim s takozvanim ljudima s margine. Pitanje je da li su oni ljudi s margine ili nisu. Dragocjen je razgovor i sa smetlarom i s nepismenim čobaninom na vrletima Vlašića. Od tih gorštaka sam mnogo naučio. Od ljudi koji su, iako nepismeni, realizirani. Jer se sve svodi na realiziranost i nerealiziranost. Dvostruki doktor nauka može biti nerealiziran. Pitanje realiziranosti nije pitanje diplome nego duhovne vertikale koju poneseš ili ne poneseš. I zaista sam sa svojih 57 godina sretao takozvane marginalce koji su bili jako realizirani i akademike koji su bili nerealizirani. I tu sam ja nekako napravio svoj svijet i iz toga uvijek krećem kada radim neku novu ulogu. Također mislim da je vrlo važno, a to govorim kao netko tko ima utakmica u nogama, 63 igrana filma, 30 kazališnih premijera, preko 2000 izvedenih kazališnih predstava. To je radni opus, ne volim riječ karijera, radni opus, gdje imam nekad pravo progovoriti u prvom licu jednine, što mi inače nije imanentno, i poslati neki savjet mladim glumcima. Dosta glumaca igra skice za likove. Teško je napraviti lik. I onda sam ja govorio studentima na nekim masterima koje sam radio, a zanimljivo je da sam ih radio na skoro svim akademijama, nisam samo na sarajevskoj.

Emir Hadžihafizbegović i Dino Rađa | Author: Žarko Bašić/ PIXSELL Žarko Bašić/ PIXSELL

To dovoljno govori o okolnostima u kojima živimo.

I onda sam im rekao da postoje dva medija u kojima se glumci najviše realiziraju. To su film i teatar. Dajemo mi i glasove junacima u crtanim filmova i radimo radiodrame, ali to su često beznačajne izvođačke avanture. Teatar i film su dva medija u kojima se mi najviše realiziramo. Konzumenti teatarske predstave ili filma imaju pravo da likove koje gledaju smještaju u dramske situacije koje nemaju veze s tom dramskom situacijom koju gledaju. Mene, recimo, interesira kako bi se Sean Penn iz 'Crvene linije' ponašao u liftu u Sarajevu ili kako bi se Meryl Streep, odnosno njen lik iz filma 'Mostovi okruga Madison' ponašao da je bez ikakvog razloga netko povuče za kosu u tramvaju. Što bi uradila. Ako dobijem odgovor, to je lik. Ako ne dobijem, to je onda skica za lik. Lik mora imati svoj background i ja sam poznat po tome da pravim biografiju likova. I ne postoje male i velike uloge, postoje samo loše ispisane i dobro ispisane uloge. I ja uvijek spomenem primjer iz Hrvatske, u kojoj sam ostvario više značajnih nagrada i uloga nego u BiH, a taj primjer je vezan za četiri snimljena filma s Brankom Schmidtom i ukupno sedam radnih dana u ta četiri filma. Čak u jednom filmu imam samo jedan radni dan, ali sam prihvaćao zato što su to bile dobro ispisane uloge. A odbijao sam glavne uloge u vremenima kad nisam financijski najbolje stajao jer to jednostavno nije prolazilo kroz mene i znao sam da se u tome neću osjećati dobro. Za glumca je najvažnije da se osjeća dobro dok radi kamera ili dok je na sceni. Ako se ne osjeća dobro, to ne može biti dobar i kvalitetan posao. Znam genijalne i talentirane glumce koje sam gledao prije 30, 20 ili 15 godina u diplomskim predstavama na raznim akademijama, ne samo u Sarajevu, i gledao sam kako se od nevjerojatno talentiranoga glumca može doći do trećerazrednoga glumca. A to je posljedica pristajanja da radiš uloge u kojima se ne osjećaš dobro. To možeš da napraviš jednom ili dva puta, ali ako napraviš pet puta, nikad se više ne vratiš na onaj svoj genijalni ispit s treće ili četvrte godine. Glumac ne smije pristati da radi svoj posao a da se u njemu ne osjeća dobro. To je moj savjet mladim glumcima, moraju uživati dok rade, sve drugo je pogrešno.

Koliko mladi uopće imaju prilike uživati, posebice u uvjetima u kojima se radi uz pomoć štapa i kanapa, kad je redatelj nepripremljen i neposvećen... Koliko od glumca nešto može zavisiti?

Moraju da se bore. Često spominjem tu priču na snimanju filma 'Karaula' s Rajkom Grlićem, kad sam inzistirao da se u kancelariji poručnika Pašića nalazi poster FK Partizana a ne Crvene zvezde. Meni je to bilo bitno, ja sam taj lik izgradio kao grobara, odnosno navijača Partizana.

Zato što su vojna lica najčešće bili navijači Partizana?

Muslimani, vojna lica, listom su bili navijači Partizana.

A nekome bi to bilo nevažno.

Meni je bilo važno. I tapiserija s Titovim likom, i meze s mladim sirom i kajmakom. Napravio sam biografiju svog lika pa se desilo da u film kao jedna genijalna scena uđe priča o ovcama ili razgovor s Diklićem, koji nije tekst Ante Tomića nego je nastajao u mojim nekim snoviđenjima, na koji je Grlić, kao pametan redatelj, pristao. I ta čuvena rečenica kad razgovara s komandantom u Bitoli i kaže mu: 'Poserem ti se na svaki cvijet koji si posadio'... zapravo je moja rečenica koja je ušla u film. I te psovke dok prima injekcije... ali to proistekne iz ozbiljnog bavljenja likom. Kao što je u 'Arminu' s Ognjenom Sviličićem, genijalnom filmu koji ja jako volim, mali Armin trebao da na harmonici svira bečki valcer. Onda sam ja rekao Ogiju, s obzirom na to da mi dolazimo iz male bosanske provincije, da bi bilo bolje da on odsvira nešto od Halida Bešlića. Pametan redatelj kakav je Ognjen Sviličić, koji nije tašt i spreman je za svaku vrstu suradnje sa svojim glumcima, prihvatio je i to u filmu funkcionira fenomenalno. Pjesma 'U meni jesen je' vjerojatno je bila primjerenija toj situaciji nego bečki valcer. Takva su mi iskustva i s Goranom Markovićem, sa sjajnim redateljem kojeg sam već pomenuo - Brankom Schmidtom, s Goranom Devićem, Vojnovićem... Mogao bih još nabrajati, ali uvijek je moj prijedlog kod pametnih redatelja nailazio na plodno tlo. Glumac mora da se izbori za to da se dobro osjeća.

Posebno je zanimljiva vaša suradnja s Ognjenom Sviličićem s obzirom na to da ste u oba filma, 'Armin' i 'Takva su pravila', igrali ulogu oca, a uspjeli ste napraviti sasvim različite i uloge i filmove. Mogli ste se zadržati u ramovima izgrađenim tijekom 'Armina', a ne otići još niz koraka dalje, što je, između ostalog, prepoznato u Veneciji i zbog čega ste nagrađeni Zlatnim lavom. Pretpostavljam da to ovisi ne samo o talentu i posvećenosti nego i o kemiji koja postoji između glumca i redatelja.

Sigurno je tako. S Ognjenom Sviličićem sam uradio možda dva najznačajnija filma, pored mnogih drugih u kojima sam igrao. Te su uloge polučile mnogobrojne nagrade na prestižnim svjetskim festivalima, uveliko zahvaljujući neposjedovanju taštine, a takav je Ognjen Sviličić. Ne postoji veći manipulatorski posao na svijetu od posla redatelja. Redatelj može sve. Može da raspusti snimanje, može promijeniti glumca nakon pet dana, redatelja sluša sto ljudi na setu, od cateringa do snimatelja. I ako je plemenit, pametan manipulator, onda je to velik redatelj. Ali ako je tiranin manipulator, nerealiziran, a imao sam iskustva i s takvim redateljima, koji ne prihvata nijednu sugestiju od čovjeka koji se ispred kamere ili u teatru bavi tim likom, onda se radi o redatelju koji neće napraviti velike stvari u svojoj karijeri. Po meni je Ognjen Sviličić jedan od najboljih redatelja na prostoru bivše Jugoslavije u zadnjih 20 godina i biću beskrajno sretan ako u vremenu koje je pred nama ponovo napravimo film zajedno. Jednostavno je kemija o kojoj govoriš neophodna za kreiranje atmosfere na samom setu. Redatelj kreira atmosferu. A svaki kolektivni posao traži atmosferu, bez obzira na to da li je filmski set, rock grupa, filharmonija ili nogometna momčad. Ako nema atmosfere, sve ode nizbrdo. Drugo je kad Đoković stane preko puta Federera, ili Čilić, pa je sam sa sobom, ali kad je 30 ljudi iza kamere, a porađa se film, ili je 30 ljudi iza scene, a porađa se kazališna predstava, ako nema atmosfere, to ne može biti dobar posao. 'Gori vatra' je veliki film između ostalog i zbog toga što je imao sjajnu atmosferu. Jedanaest godina se nisu snimali igrani filmovi, postojala je velika rupa unutar bosanskohercegovačke kinematografije. Okupili su se neki ljudi koji su poželjeli da glume, rade svjetlo, nose rekvizitu, da snimaju, da statiraju, montiraju, bave se skriptom, i onda se iz te vrste profesionalnog entuzijazma desio film 'Gori vatra' i njegova kvaliteta je uveliko određena tom atmosferom u Tešnju, koju smo imali dva mjeseca i koja je bila obiteljska.

Emir Hadžihafizbegović | Author: Luka Stanzl/PIXSELL Luka Stanzl/PIXSELL

Čini mi se da je jednaka atmosfera bila i tijekom snimanja odličnog filma redatelja Alena Drljevića 'Muškarci ne plaču', gdje je Alen, okupivši A selekciju regionalnoga glumišta, uspio imati ujednačenu glumačku igru bez pokušaja međusobnog nadmetanja. To je, nažalost, bio i posljednji film u kojem ste Ivo Gregurević i vi igrali zajedno.

Ivo Gregurević je moj veliki prijatelj i čovjek s kojim sam uradio pet igranih filmova i dvije televizijske serije. Imao sam tu sreću da 40 dana spavamo u hotelu Bistrica na Jahorini u sobama koje su bile jedna preko puta druge. I sve ono što se nismo ispričali zadnjih 30 godina radeći posao glumca ispričali smo se na Jahorini. On je bio čovjek neizgovorenih riječi. On je bio jedna umjetnička gromada s problemima koje imamo svi, ali on je izašao iz one rečenice Marka Miljanova: 'Junaštvo je spasiti sebe od drugih a čojstvo je spasiti druge od sebe'. Nikad nije opterećivao ljude svojim problemima, zaista je bila privilegija prije svega poznavati ga, a još veća privilegija s njim raditi posao glumca. Od njega se moglo svašta naučiti. O životu i glumi. Jako me je pogodila vijest o njegovoj smrti. On je zaista trebao još da igra i da nas uči životu i glumi. Mogu samo reći da svatko tko se očešao o Ivu Gregurevića kao čovjeka i kao glumca je profitirao.

Film 'Muškarci ne plaču' i 'Žaba' tematiziraju važnu temu posttraumatskog stresnog poremećaja. Koliko je bilo teško nakon osobnog iskustva sudjelovanja u ratu vraćati se na preživljeno i je li olakšalo ili otežalo to što je filmu 'Žaba' prethodilo više od 200 izvođenja predstave 'Žaba'?

Film i teatar su dvije estetike. Mi sad radimo predstavu 'Sjećaš li se Dolly Bell?' i pokušavamo da napravimo otklon od filma i da se bavimo scenarističkom građom genijalnog romana Abdulaha Sidrana i da pravimo kazališnu predstavu. Ti flashbackovi na film su neodvojivi dok radimo na predstavi, ali Kokan Mladenović i svi mi koji smo unutar procesa sa Sidranom, koji je već bio na dvije probe i njegovo prisustvo je dragocjeno, jeste da se bavimo kazališnom predstavom, da se bavimo trenutkom. Teatarska estetika se dešava tog trenutka. Ljudi kupe karte, dođu i vraćaju se svojim redovnim poslovima i imaju kontakt sa živim glumcem ta dva sata koliko traje predstava. Kad uđeš u kinosalu, gledaš nešto što je porađano godinu dana. Od 40 dana snimanja, pa montaže i kolor korektiva, puno drugih umjetničkih i estetski bitnih stvari su sublimirane u filmu, za razliku od teatra, koji se dešava tog trenutka. I ja nikad ne bih poredio film i predstavu, da li je bolji film 'Balkanski špijun' ili predstava, ili 'Tramvaj zvani čežnja', 'Maratonci trče počasni krug'... To mi je kao porediti bosanski lonac koji je uredno složen i pripremljen da se stavi na ringlu i onaj koji je završen i koji već jedemo. Bitna je ona reakcija gledalaca koja se u trenutku dešava u kinosali i koja se dešava u teatru. Ja bih mogao govoriti što je odgovornije. Puno je odgovornija kazališna predstava. U njoj ne smiješ zaboraviti tekst, ne smiješ ga ponoviti, na filmu se radi po 10 dublova, pa redatelj izabere jedan. Pravo greške je mnogo veće na filmu nego u teatru i u tom kontekstu je mnogo odgovornije. Moraš biti puno skoncentriraniji tijekom kazališne predstave nego tijekom snimanja filma. Pola ili dvije trećine filmskog materijala završi u kanti za smeće, a u kazališnoj predstavi ništa ne završava u kanti za smeće. Samo završava u glavama publike. Utoliko je teatar odgovorniji i teži.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • FrancesHart 14:56 09.Veljača 2019.

    Google sada plaća $ 17000 do $ 22000 mjesečno za rad na mreži od kuće. Pridružio sam se ovom poslu prije 2 mjeseca i zaradio sam $ 20544 u mom prvom mjesecu od ovog posla. ------>>>>> www.WebJob33.Com