Prije više od četiri desetljeća, 15. ožujka 1972. održana je premijera “Kuma”. Nitko tada nije slutio da je to jedan od važnijih datuma američkog i svjetskog filma.
Bio je to neželjen film, koji je mnogima trebao samo zbog novca i kojega su se mnogi odricali: filmski studio, producenti, redatelj, pisac romana, američka talijanska zajednica, mafijaško podzemlje.
Priča o nastanku filma počinje s piscem romana, Mariom Puzom, sinom nepismenih talijanskih doseljenika iz Bronxa koji svoje mlade dane provodi čitajući u javnoj knjižnici.
Njegova majka želi da joj sin postane činovnik na gradskoj željeznici, no Mario iznevjerava majku, počinje pisati i, sporo i mukotrpno, izdavati romane.
Godine prolaze, ne uspijeva kao pisac, postaje novinar i, nakon četvrte izdane knjige, nema ni novca ni budućnosti. Jedino što 46-godišnji Puzo ima su narušeno zdravlje i kockarski dugovi.
Kao novinar zna mnogo o mafiji i počinje ozbiljnije proučavati podzemlje. Smišlja priču o mafijaškoj obitelji i svijetu zločina, odanosti, ljubavi, časti, obitelji i staromodnom sicilijanskom moralu, te stvara lik mafijaškog patrijarha, don Vita Corleonea.
Modeli za njegov lik su moćni njujorški mafijaški šefovi, Joe Profaci i Vito Genoveze.
Don Vitov karakter, međutim, uzima od svoje majke. Puzov Vito Corleone razmišlja, govori i ponaša se kao njegova majka Maria Le Conti Puzo. Kad u mašti sluša don Vitov glas, tvrdi, sluša svoju majku.
Osam izdavača odbija deset stranica njegova sinopsisa budućeg romana nazvanog “Mafija”. Prihvaća ga deveti i daje mu predujam od 5000 dolara, da preživi dok piše.
Jedan književni skaut studija Paramount dolazi do 60 stranica Puzove knjige i šalje ih izvršnom producentu Peteru Bartu, kojemu se mafijaška priča sviđa pa on nagovori šefove da otkupe prava.
Puzov agent moli ga da ne prodaje, no Puzo je bez novca i pristaje prodati opciju romana za 12.500 dolara. Ako dođe do filma, dobit će 80.000. Dok piše, Paramount mu na kapaljku plaća predujmove, da bi ga “držali na životu dok radi”.
Dvije godine poslije, 1969., roman je izdan pod naslovom “Kum”. Postaje hit i punih 67 tjedana nalazi se na listi bestselera.
Svi holivudski studiji zavide Paramountu što se za ništavnu svotu dokopao zlata. No Paramount, koji je u velikim financijskim problemima i treba mu hit, ne vjeruje da ima zlato i tvrdi da su svi noviji mafijaški filmovi propali kod publike te da “Kum” treba biti mali jeftini film...
Unajmljuju Puza da piše scenarij. On je sretan jer sada ima svoj ured u Paramountu i zaradit će 100.000 dolara.
Da bi pojeftinio film, radnju mora premjestiti iz druge polovine četrdesetih na kraj šezdesetih, te ubaciti hippyje, rock, drogu i sve što ide kod mladih. Puzo je poslušan i sretan. Piše.
Za njega je “Kum” financijska sloboda, koja će mu omogućiti da piše knjige koje želi. Producenti Robert Evans i Albert S. Ruddy traže redatelja.
Sergio Leone je prvi izbor, ali on ima svoj mafijaški projekt o židovskoj mafiji u New Yorku, pod naslovom “Bilo jednom u Americi” i ne zanima ga film o običnim talijanskim gangsterima.
Peter Bogdanovich odbija jer radi komediju “Što te tata pušta samu”. “Kuma” redom odbijaju tada najtraženiji redatelji: Peter Yates (“Bullitt”), Richard Brooks (“Hladnokrvno ubojstvo”), Arthur Penn (“Bonnie i Clyde”), Costa Gavras (“Z”)...
Među njima je i 29-godišnji Francis Ford Coppola. Režirao je četiri neuspjela filma i proslavio se osvojivši Oscara za scenarij ratnog spektakla “Patton”.
Prodao je sve što je imao i s prijateljem Georgeom Lucasom osnovao producentsku tvrtku American Zoetrope u kojoj je za Warner Bros dovršio Lucasov SF art film “THX 1138” i ostao dužan Warneru 400.000 dolara.
Odbija režirati “Kuma” jer želi raditi svoj film snova, triler “Prisluškivanje” - ne zanima ga mafija...
Nema pojma o podzemlju, mrzi gangstere... Lucas je trezveniji: nemaju novca, bankrotirali su, imaju goleme dugove, a tu je i Coppolina obitelj, žena i dvoje male djece.
Situacija je ozbiljna, treba im novac, mora prihvatiti “Kuma”. Coppola čita Puzovu knjigu, zbunjen je, ne zna što bi s njom. Ne želi raditi film koji glorificira mafiju i nasilje i u takvom svjetlu pokazati svoju talijanskosicilijansku američku zajednicu.
Ipak, provodi dane proučavajući knjige o mafiji i polako ga počinje fascinirati svijet podzemlja u kojemu moćne mafijaške obitelji dijele New York na svoje poslovne dijelove.
Mafiju kao poslovnu organizaciju uspoređuje s američkim društvom i njegovim također vrlo organiziranim hijerarhijama i podjelama.
I tada mu pada na pamet da to treba biti film o Americi - alegorija američkog kapitalizma. To je priča o moćnoj poslovnoj obitelji poput Kennedyjevih ili Rockefellerovih.
Dok te legitimne američke obitelji vladaju zemljom uređenom po njihovim zakonima, mafijaške obitelji poput Corleoneovih bave se onim što im je preostalo - poslovima izvan zakona.
I, naravno, štite interese svoje etničke zajednice za koju zakoni najčešće ne vrijede jer su građani drugoga reda. Američki san Rockefellerovih sasvim je nešto drugo od američkog sna Corleoneovih. U Puzovu “Kumu” našao je veliku priču koja nikada prije nije ispričana.
Srce filma, njegova duša i krvotok, emotivni interijer, bila je obiteljska priča. Odlučio je “Kuma” raditi kao obiteljski film - prvi holivudski mafijaški film u kojemu mafiju gledamo u intimnom obiteljskom svjetlu, a gangstersko nasilje i poslovanje sporedna su stvar - posao kao i svaki drugi.
Coppola je u Puzovoj priči vidio obiteljsku tragediju o ocu i trojici sinova, nalik Shakespeareovu “Kralju Learu” ili grčkim tragedijama, u kojoj jedna dinastija nestaje uništavajući samu sebe.
Konačno, odlučio je, to će biti film koji će bujati životnošću i detaljima, prikazati tradiciju američkih Talijana u svim segmentima života, od svakodnevice do svečanih trenutaka poput vjenčanja ili krštenja djeteta.
Unijet će u film sve svoje obiteljsko sjećanje i iskustvo i pokazati kako Talijani u Americi govore, zabavljaju se, svađaju, jedu, pjevaju, plešu, mrze i vole.
Vratio se Puzovoj knjizi i ponovno je pažljivo pročitao. Poštovao je pisca jer je i sam bio pisac i scenarist.
Osim toga, sve što mu je trebalo Puzo je već napisao, samo što on to prvi put nije shvatio. Pristao je režirati “Kuma”. Potpisao je ugovor za mali honorar, ali i za 6 posto od dobiti filma.
A onda su mu dali Puzov scenarij, s hipijima, motorima, rockom i podzemljem početkom sedamdesetih. Bio je loš. I Puzo je bio svjestan da je loš, pisao je po uputama studija, za novac.
Slijedile su mukotrpne bitke za film. Coppola je stalno bio na rubu otkaza ili napuštanja filma. Paramount je tražio da se film zbiva početkom sedamdesetih, a ne u prošlosti, te da se snima u Los Angelesu ili Kansas Cityju, a ne u New Yorku jer je to preskupo.
Tražili su da don Vita Corleonea glume razni glumci (Anthony Quinn, Ernest Borgnine, George C. Scott, čak i producent Carlo Ponti), a Coppola je inzistirao na Marlonu Brandu, kojega oni nipošto nisu htjeli jer je u nekoliko godina glumio u nizu propalih filmova i publika ga, navodno, više ne želi.
Za ulogu Michaela zahtijevali su da uzme jednu od tadašnjih zvijezda, Roberta Redforda ili Ryana O’Neilla, a Coppola je tražio nepoznatog njujorškog glumca Ala Pacina. Kad je producent Robert Evans vidio Pacina, podrugljivo se nasmijao i rekao da taj kepec ne može glumiti mafijaškog kuma.
Coppola je već sastavio glumačku ekipu, u kojoj su bili većinom njujorški glumci poput Pacina, Roberta Duvalla, Diane Keaton i drugih i pokazao je njihove probne testove, koje je za 300 dolara snimio u svom stanu.
Paramount ih je sve odbio - ružni su, mali, nepoznati, nezanimljivi, govorili su - i za 300.000 dolara organizirao probna snimanja u studiju sa svim poznatijim holivudskim glumcima za razne uloge u filmu. Jedini glumac kojega su predložili, a kojega je Coppola stvarno želio, bio je James Caan.
Nakon što se potpuno iscrpio boreći se da od šefova Paramounta dobije ono što je želio - počelo je snimanje koje će Coppola nazvati najgorim u svom životu.
Nije imao novca, on i njegova obitelj smjestili su se u mali stan kod nekog znanca. Na snimanju je imao Paramountove doušnike, a veći dio ekipe smatrao ga je najgorim režiserom s kojim su radili.
Na koncu je morao najuriti iz ekipe sve koji su bili protiv njega. Da stvar bude teža, mafijaši pod vodstvom Joea Colomba i njegove “Talijansko-američke lige za građanska prava” organizirali su demonstracije i prijetili zaustaviti snimanje. Na koncu su uspjeli dobiti jedan jedini ustupak: u “Kumu” se nijednom ne izgovaraju riječi mafija i Cosa nostra!
Ni kad je snimanje napokon bilo gotovo, Coppoline nevolje nisu prestale. Paramountovi šefovi nisu htjeli glazbu Nina Rote, a nisu pristajali ni da na špici piše ime pisca - “Kum” Maria Puza (“Mario Puzo’s The Godfather“) - dok se Coppola borio da Puzovo ime bude istaknuto, jer je to bila Puzova priča.
Nisu pristali ni na Coppolinu prvu verziju od tri sata pa je morao skratiti film za cijeli sat, da bi poslije rekli kako je kratka verzija dosadna i nerazumljiva te da sve izbačeno vrati natrag.
A kad je film osvojio Oscare, hvalili su se kako su baš oni “spasili” film! Osim glumaca i nekih članova ekipe, svi su mrzili raditi “Kuma” - Coppola najviše od svih, iako se svim snagama borio za film. Teško je danas zamisliti da se tako raskošan, slojevit, suptilan, savršeno napisan i režiran film, stvarao s toliko negativne energije.
Na kraju, svi koji ga nisu željeli, a radili su ga, bili su zadovoljni. Donio im je nagrade, slavu, karijeru, novac, nekima bogatstvo. Postao je najgledaniji film svih vremena.
Osvojio Oscara za najbolji film. Kad se Coppola žalio da nije dobio Oscara za režiju, zadovoljni šef Paramounta rekao mu je: “Francis, ti si osvojio nagradu američke banke!”
Neželjeni film postao je, nakon premijere 15. ožujka 1972., jedan od najpoželjnijih filmova svih vremena. Al Pacino kaže da uvijek, kad nađe televizijski kanal na kojem se emitira “Kum”, ma što radio, sjedne i počne gledati. I gleda do kraja.
