Kultura
1781 prikaza

'Kulturnu revoluciju' Bandić je započeo pijanom vožnjom

Snježana Banović
Anto Magzan/PIXSELL
Snježana Banović nema iluzija da se nešto da popraviti otkako je on otkrio kulturu za sebe i kumove

Snježana Banović, hrvatska kazališna redateljica, redovita profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti te sustavna analitičarka i beskompromisna kritičarka kulturne scene, promovirala je svoju treću knjigu znakovita naslova 'Službeni izlaz' u izdanju Frakture, u kojoj donosi uzbudljivu povijest hrvatskog teatra, ali i dijagnozu patoloških anomalija u današnjem kazalištu i kulturi.

U knjizi je sabrala tekstove koje je godinama objavljivala u raznim medijima te često zbog njih bila i sama izložena kritici, najviše zato što je uvijek upozoravala na preveliku politizaciju premreženosti raznih interesa. Ali najavljuje i – odustajanje od pisanja takvih tesktova.

U knjizi najavljujete svojevrsni 'službeni izlaz' - odustajanje od pisanja takvih tekstova. Jesu li prijetnje bile ključne da odustanete od kritičke analize hrvatske kazališne i kulturne politike?

Snježana Banović | Author: Anto Magzan/PIXSELL Anto Magzan/PIXSELL


U zadnjim tekstovima uhvatila sam se u ponavljanju, a to je za svakog pisca alarm da okrene ploču. Nakon gotovo deset godina upozoravanja na urušenost našeg sustava kulture, njegovi nositelji i dalje misle da je sve bajno, a ja mislim da je gotovo sve nepopravljivo loše. Dakle, i dalje smo miljama dalje nego što smo bili kad sam 2009. započela s kritikom i zazivanjem promjene. Tad sam mislila da je ona moguća, danas to više ne mislim. Sustav je urušen u korist onih koji ga vode, tako bi mogli voditi i menzu, samo što u našim menzama nema toliko bezakonja, sprege i pogodovanja kao što ih od 2005. ima u zagrebačkoj kulturi, otkad se u nju zagledao Milan Bandić sa svojom kamarilom. Pisat ću i dalje o utjecaju politike na našu i europsku kulturnu politiku tijekom 20. stoljeća, to je beskrajna tema. Prijetnje i kojekakvi spinovi o mojim navodnim nezakonitim radnjama, cenzura medijskih moćnika, anonimna i vulgarna prijeteća pisma nikad me nisu pokolebali i nemaju veze s ovom odlukom.

Znači li to da ste izgubili vjeru u snagu riječi i mogućnost promjene u ovoj državi?

U potpunosti. Loše su prakse armirano zabetonirale loš sustav naslijeđen iz prošlih vremena. Imali smo brojne šanse tijekom prošlog stoljeća da pokrenemo temeljitu promjenu, 2000. smo bili na dobrom putu, a zadnja je po meni bila s dolaskom Milanovićeve vlade, no tad je kaos eksplodirao na najjače, a struka je ostala poslušna i nijema. Larmale smo samo Vitomira Lončar u 'Slamci spasa' i ja, na zgražanje i ruganje većine. U usporedbi s odmazdom prema njoj i njezinu kazalištu, ja sam prošla lišo. 'Službeni izlaz' bit će kakvo-takvo svjedočanstvo o nakaznosti našeg vremena po pitanju kulturne politike i izgubljenim šansama da se ona korjenito promijeni. U knjizi se još detaljnije opisuju i službeni i neslužbeni izlazi iz sustava, uglavnom nasilni, jednoga Gavelle, Habuneka, Ivšića, Matkovića, Božića, Tijardovića - sve do Šnajdera i vlasnika Male scene Ivice Šimića i Vitomire Lončar.

Naveli ste i podatak da za vas ni u jednom zagrebačkom kazalištu nije bilo mjesta još od 2005. godine. Jeste li mislili pritom da nije bilo mjesta za vas kao redateljicu ili ravnateljicu?

Prvenstveno kao redateljicu, to je ta godina početka Bandićeve 'kulturne revolucije', kad se nakon incidenta zbog viška gemišta i gubitka vozačke dozvole shvatilo da se interesnom politikom u kulturi može postići štošta za sebe i kumove, a na uštrb javnog interesa svedenog na krilaticu koja mu stoji baš kao i njegov 'kaj'. Nisam bila spremna na ponuđene kompromise tipa 'ja tebi, ti meni' s velikim dečkima pa sam prirodno otpala iz svih kombinacija, i redateljskih i ravnateljskih, i nisam jedina. Iste je godine u baladi zvanoj il' se pokloni il' se ukloni otpao i Slobodan Šnajder, o čemu šire pišem u tekstu koji zatvara knjigu. Od tada do 2015. režirala sam u Zagrebu samo u nezavisnim kazalištima Opera b.b. i Mala scena, a na repertoaru Žar ptice od te 2005. do danas igra 'Dnevnik Pauline P.' Sanje Polak kao lijepa uspomena na posao s kojim sam se oprostila. Režija mi ne nedostaje, okrenula sam se pisanju, radu na Akademiji i gostovanjima na Sorbonnei, a završavam i četvrtu knjigu pod naslovom 'Kazalište za narod', koja je dubinski uvid u kulturnu i kazališnu politiku u Hrvatskoj od 1945. do 1955. s naglaskom na zagrebački HNK.

Najviše ste pisali o krizi hrvatskog teatra te sprezi politike i kulture, spominjući 'autistične i bahate uprave i neradnike', a na kraju ste dijagnosticirali da je kazališni sustav zamro. Možete li navesti najveće probleme hrvatskih kazališta?

Zdravko Mamić i Milan Bandić | Author: Sanjin Strukić (PIXSELL) Sanjin Strukić (PIXSELL)

Urušen je zamro u kič i komercijalu, pišem o tome detaljno u tekstu 'Tijelo hrvatskog kazališta raspalo se do neprepoznatljivosti - vrijeme je za forenzičare'. Ukratko, najdublja je kriza našeg kazališta ona ravnateljska koja u većini slučajeva generira neznanje i posluh do neba, spregu s političarima šerifima, iz čega se rađa najvažniji program - pogodovanje kumama i kumovima, pri čemu se zaboravlja na srce svakog kazališta - repertoar. Iz gornje sheme proizlazi da su programi, a time i publika u kazalištima, zadnja rupa na svirali, pritom su i snažno komercijalizirani te se gotovo izgubila razlika između repertoarnog i komercijalnog kazališta, u čemu već tradicionalno, bez obzira na salve lauda aktualnoj upravi, prednjači zagrebački HNK.

Naveli ste i sindrom stoičke krave u kazalištu. O čemu se radi?

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.