Svibanjska večer uoči Dana državnosti 1994. bila je posljednja u kojoj su se ture na zagrebačkim šankovima plaćale hrvatskim dinarima.
Dok se cijela zemlja spremala za konverziju u kune, sljedbenici jednog rokerskog kulta su po mjenjačnicama tražili slovenske tolare i ostavljali sve dnevne obveze kako bi što prije krenuli za Ljubljanu.
Na Križankama je te večeri gostovao Nick Cave, koji je još prije rata pjevao u krcatoj dvorani Kodeljevo, pa se znalo da će ga opet dočekati mnogobrojna publika, ali Ljubljana je rijetko vidjela takvu gužvu na open air masovkama u famoznom srednjovjekovnom amfiteatru.
Propisani maksimalni kapacitet Križanki je 3500 gledatelja, a unutra se natisnulo barem tisuću prekobrojnih koji su došli vlakom preko Dobove ili cestom preko Bregane.
Na YouTubeu se još vrti 45-minutna snimka iz 1994. u kojoj je kamera ovjekovječila dio briljantnog nastupa Nicka Cavea i The Bad Seedsa te uhvatila ponešto od uzavrele atmosfere u prvim redovima Križanki, ali nigdje se ne vidi kako su se na tom neponovljivu koncertu ljubljanska, zagrebačka i riječka škvadra zajedno oprostile od postpunk alternativca iz ‘80-ih i dočekale novo rokersko božanstvo.
U toj etapi Nick Cave je prvi put bio visoko na europskim top listama s albumima “Let Love In” i “Murder Ballads”, imao je čak i MTV hit “Where The Wild Roses Grow” u duetu sa sunarodnjakinjom Kylie Minogue, no u ovim krajevima se njegova novostečena masovna popularnost pomiješala s gotovo vjerskim zanosom dugogodišnjih sljedbenika.
Njihova bezgranična odanost samo izdaleka je podsjećala na duboko ukorijenjeni posthumni balkanski kult Jima Morrisona radi kojeg je do kraja ‘70-ih diskografska kuća Suzy bila zatrpana pismima obožavatelja sa zahtjevima da u licencni program uvrsti sve longplejke neprežaljenih The Doorsa.
Starija rokerska mitologija opisivala je Morrisona kao poluboga, ali Cave je došao na scenu s punkom i novim valom koji su više od svega prezirali takvu hipi mistifikaciju.
No kao što se Morrison vrlo brzo udaljio od kalifornijskog hipi karnevala, tako je i Cave u australskoj fazi samo projurio kroz punk s Boys Next Door i kroz new wave s The Birthday Party.
Kad su naveliko hvaljeni The Birthday Party početkom ‘80-ih dobacili do Londona, sve oko njih je više podsjećalo na kaotičan svršetak kratke i burne karijere nego na novi blistavi početak.
Melbourne je u to doba bio preplavljen jeftinim heroinom iz jugoistočne Azije, pa je Cave stigao na europski teren kao već okorjeli junkie i dodatno posrnuo u Londonu.
Izvukla ga je tek selidba u Berlin, gdje je uspio malo bolje kontrolirati svoje poroke i okupiti puno stabilniji internacionalni bend The Bad Seeds.
U pravoj postpunk supergrupi zasvirali su njegov nerazdvojni australski partner Mick Harvey, vodeći berlinski alternativac Blixa Bargeld iz Einstruzende Neubauten i jedan od velikana manchesterskog punka Barry Adamson iz grupe Magazine.
Kod nas je jako odjeknuo već njihov prvi zajednički album “From Her To Eternity”, a još jače drugi “The Firstborn Is Dead”.
Najviše je iskočila pjesma “Tupelo”, u kojoj je Cave kroz biblijske motive provukao priču o strašnoj oluji koja je zahvatila gradić u Missisipiju dok je Gladys Presley rađala kralja Elvisa.
Već na tom primjeru izdvojio se kao jedan od najdarovitijih pjesnika u rock svijetu, a zatim je kroz cover album “Kicking Against The Pricks” pokazao da može biti jednako uvjerljiv i kao interpretator tuđih pjesama, osobito u nenadmašnoj obradi “Something’s Gotten Hold Of My Heart”.
Nakon vrlo zapažene slovenske koncertne premijere u Kodeljevu reagirala je ZKP RTV Ljubljana kao licencni partner njegove izdavačke kuće Mute Records pa je album “Tender Prey” najedanput osvanuo u izlozima svih boljih prodavaonica ploča, poput nekakvog svjetskog bestselera.
Rijetki su tada znali da se udarne pjesme “The Mercy Seat” i “Deanna” zapravo više vrte kod nas nego u svijetu, ali mnogi su se trajno navukli na Nicka Cavea.
Prije rata nije dolazio u Zagreb, a poslije se hrvatskim koncertnim promotorima bilo sve teže ubaciti u zgusnuti raspored njegovih turneja, pa su ovdašnji fanovi dočekali toliko željno iščekivani susret oko domaće pozornice tek 1998. u Lisinskom.
U međuvremenu je odlazak na Caveove koncerte u Ljubljanu, koja ga je ugostila maltene na svakoj europskoj turneji, postao gotovo ritualna inicijacija prenošena sa starih na nove fanove.
Kad mu se napokon otvorila najveća zagrebačka festivalska pozornica na INmusicu 2008., bilo je jasno da kult Nicka Cavea utemeljen ‘80-ih i omasovljen ‘90-ih nadvisuje sve fenomene iz alternativnog rokerskog svemira.
Sve je besprijekorno štimalo jer su Nick Cave & The Bad Seeds još ranije upisani na popis ultimativnih festivalskih atrakcija, a tko se žalio da mu tu ipak nedostaje malo više rokačine došao je na svoje aktiviranjem novog projekta Grinderman, koji je također upisao nezaboravnu zagrebačku live izvedbu na INmusicu.
Kako je Cave već zašao u pedesete, prorijedile su se usporedbe s Morrisonom, a sve više ga se spominjalo kao nasljednika Johnnyja Casha ili Leonarda Cohena. Nije nikakva tajna da je stari Cash bio i ostao njegov najveći idol.
To je potpuno rasvijetljeno već u sjajnoj obradi “The Singer” na ploči “Kicking Against The Pricks”. Australski kantautor trajno zaokupljen američkom southern gothic tradicijom dobio je jedan od najvećih poticaja kad je petnaestak godina kasnije Johnny Cash snimio njegovu pjesmu “The Mercy Seat”.
Vjerni fanovi iz Kodeljeva, Križanki i Lisinskog sve su to pažljivo pratili i odavno zaključili kako se Cave gotovo svaki put vraća u izvanrednoj formi. To se očekivalo i od 16. studijskog albuma s The Bad Seedsima nakon što je pretprošle jeseni najavljen početak snimanja u Brightonu.
Radovi su prošlog ljeta već bili pri kraju kad se dogodila tragedija. Njegov 15-godišnji sin Arthur poginuo je u padu s obližnje litice. Zagrebački fanovi, kojima je Nick Cave obilježio barem pola života, proživljavali su Arthurovu smrt kao vlastiti gubitak.
Svi su vjerovali da će se Nick vratiti, samo su naglo utihnule pretpostavke o tome kako bi mogao zvučati album “Skeleton Tree”.
Znalo se da je opet ušao u studio, nagađalo se da je sve presložio, no tek je YouTube trailer za popratni “making of” dokumentarac “Skeleton Tree/One More Time With Feeling” otkrio koliko je potresen.
Film je valjda bio premračan za hrvatske distrubutere pa kod nas nije prikazan, ali album “Skeleton Tree” odgovorit će na sva pitanja.
