Kultura
2491 prikaza

Krvnik iz Srebrenice nije se lomio između dobra i zla, dokazivao se

Srebrenica
1/2
NI Syndication/PIXSELL
Književnik novim dokumentarnim romanom istražuje motive Ljubiše Beare, pukovnika koji je u ljeto 1995. godineosmislio i predvodio četverodnevnu operaciju ubijanja 8000 Bošnjaka u okolici Srebrenice, Zvornika i Bratunca

Krvnik iz Srebrenice nije se lomio između dobra i zla, dokazivao se Književnik novim dokumentarnim romanom istražuje motive Ljubiše Beare, pukovnika koji je u ljeto 1995. godine osmislio i predvodio četverodnevnu operaciju ubijanja 8000 Bošnjaka u okolici Srebrenice, Zvornika i Bratunca “Ubijanje rafalima iz automatskih pušaka i bacanjem bombi među natiskane zarobljenike intenzivno je trajalo najmanje dva sata: kroz zaglušujuću buku probijali su se samo jauci, zapomaganje, psovke, životinjski urlici ubojica, zvukovi umiranja. Pod zatvorenog hangara bio je vruć od krvi. Preživjelo je samo nekoliko ljudi sretnom slučajnošću: dok su ležali pod mrtvim tijelima i nastojali da ne daju od sebe znakove života, slušali su srpske vojnike i policajce kako galame i smiju se uz cigaretu poslije obavljenog posla.” Ulomak je to iz knjige “Beara” nagrađivanog pisca, scenarista, novinara i urednika Ivice Đikića koja o nekoliko dana srpnja 1995., kad je u okolici Srebrenice, Bratunca i Zvornika pobijeno više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, govori iz vizure onih koji su ubijali, bilo kao nalogodavci, organizatori ili kao izvršitelji. U ulomku s početka riječ je o pogubljenjima 13. srpnja u skladištu Zemljoradničke zadruge Kravica, kad je ubijeno više od tisuću muslimanskih zarobljenika, što je bio početak jednog od najgnjusnijih zločina u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Broj izravno ili neizravno uključenih u njega, od samoga vrha, Karadžića i Mladića, do dna, kojekakvih vojnika, kreće se oko tisuću, ali u središte svega Đikić postavlja pukovnika Ljubišu Bearu, tadašnjeg načelnika Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, koji je “tehnički osmislio i predvodio genocid”.

- Bio je nekoć visoki oficir JNA, kapetan bojnog broda, čovjek u zrelim godinama kad je počeo rat, dojučerašnji uvjereni titoist, vjernik bratstva i jedinstva. Što mu se dogodilo pa da, najednom kao čvrsti Srbin, stane na čelo četverodnevne operacije ubijanja osam tisuća ljudi, ‘Turaka’, kako su Bošnjake nazivali, i on i drugi oficiri VRS-a? Da ubija zbog nacionalne vjerske pripadnosti? Što se i zašto u njemu preokrenulo? - pitanja su koja su Đikića vodila u njegovu više od deset godina dugom istraživanju pukovnika koji podrijetlo vuče, kao i rođak mu, legendarni vratar Hajduka Vladimir Beara, iz sela Zelova u zaleđu Splita.

Na njega, kao na mozak operacije, upozorio ga je 2005. sarajevski novinar Emir Suljagić, koji je odrastao u Bratuncu i rat najvećim dijelom proveo u Srebrenici.

- Malo tko je, izvan Haškog suda, u srebrenički pokolj ulazio dublje od saznanja da je glavni bio Ratko Mladić, a i sam Beara se trudio da se zataji njegova uloga. Da njega nije bilo, međutim, i njegovih operativnih sposobnosti te njegove snažne volje da ispuni Mladićevu naredbu, pitanje je kako bi se odvijali događaji nakon pada Srebrenice i koliko bi bilo ubijenih. U Bearinoj organizaciji i provedbi pobijeni su svi bošnjački muškarci i dječaci koji su uhvaćeni - objašnjava Đikić o pukovniku protiv kojeg je 2002. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) podignuo optužnicu zbog genocida u Srebrenici.

- Beara se do predaje sudu 2004., predaje koja, po svemu sudeći, nije bila dobrovoljna, premda je takvom prezentirana - skrivao u Beogradu, IZ najvjerojatnije u organizaciji jednog dijela srpskog vojno- sigurnosnog aparata. On je otpočetka do kraja ustrajao na infantilnoj obrani da sredinom srpnja 1995. uopće nije bio u Podrinju nego u Beogradu, a na sudu u Haagu kao svjedoci su se pojavili i neki Bearini beogradski obiteljski prijatelji, koji su potvrđivali tu njegovu lako oborivu laž - kaže Đikić referirajući se na pravomoćnu presudu iz siječnja prošle godine, prema kojoj je Beara napokon osuđen na doživotni zatvor.

- Luđaka, osvetnika i iskusnih manijakalnih ubojica sigurno je bilo u redovima onih koji su određeni i dovođeni da strijeljaju zatočene Bošnjake ili su se sami javljali da to čine, ali pukovnik Beara morao je imati bistriji um da bi mogao operirati tolikom količinom informacija u isto vrijeme i da bi mogao upravljati tolikom količinom odvojenih segmenata kompleksne i brutalne operacije. Morao je, prije svega, biti i praktičan i poslovan - piše Đikić dodajući da su za Bearu u tom periodu, kad se nije lomio između dobra i zla, nego dokazivao, neka od glavnih pitanja, s obzirom na brojnost onih kojima je namijenjena smrt i s obzirom na vremenski okvir u kojemu sve mora biti završeno, bila gdje će se ubijati i tko.

Nakon pokolja u Kravici, u dolini Ceske, na obali rijeke Jadar blizu Konjević Polja, u Novoj Kasabi, u Sandićima, u hangaru i ispred hangara iza škole “Vuk Karadžić” i u samoj toj školi 13. srpnja, te nakon pogubljenja u Orahovcu i u logorima i oko logora u Petkovcima, Ročeviću i Pilici 14. srpnja, na njegov 56. rođendan, pukovniku Beari u noći s 14. na 15. srpnja ostalo je u Petkovcima, Ročeviću i Pilici još 3500 ili 4000 zarobljenika, “paketa”, kako su iz zvali oficiri.

- Na Branjevo su dovoženi svezanih ruku, a neki od njih imali su i crni povez preko očiju, da ubojicama bude lakše pritisnuti obarač. Neki od preživjelih odvođeni su na jednu obližnju livadu prekrivenu leševima i ondje drugi put izvođeni pred streljački stroj. Jedan preživjeli i teško ranjeni zarobljenik sam se javio da je živ i molio da ga ubiju. Pustili su ga da još dugo umire. Jedan je molio da mu poštede život, govorio da je 1992. spašavao Srbe iz Srebrenice i da nikom ništa zlo nije učinio: odmah je ubijen. I tako satima po nemilosrdnom čelopeku, uz jednu ili dvije pauze, jer su pripadnici streljačkog stroja bili ogladnjeli i ožednjeli, pa su se krijepili mesom i hladnim pivom. A potom novih deset iscijeđenih i pretučenih zarobljenika koji preklinju za malo vode, nova salva metaka, jauci, pojedinačni hici, opet jauci i plač, psovke, pucnji, novo postrojavanje - piše Đikić kojemu je u istraživanju, općenito teškom, vjerojatno najteže bilo saznanje da nije bilo gotovog nikakvog otpora namjeri da se pobiju svi bošnjački zarobljenici iz Srebrenice, namjeri koja je i realizirana. 

Režimlija ovisan o kolektivu

Neki od preživjelih odvođeni su na jednu obližnju livadu prekrivenu leševima i ondje drugi put izvođeni pred streljački stroj. Jedan preživjeli i teško ranjeni zarobljenik sam se javio da je živ i molio da ga ubiju. Pustili su ga da još dugo umire. Jedan je molio da mu poštede život, govorio da je 1992. spašavao Srbe iz Srebrenice i da nikom ništa zlo nije učinio: odmah je ubijen. I tako satima po nemilosrdnom čelopeku, uz jednu ili dvije pauze, jer su pripadnici streljačkog stroja bili ogladnjeli i ožednjeli, pa su se krijepili mesom i hladnim pivom. A potom novih deset iscijeđenih i pretučenih zarobljenika koji preklinju za malo vode, nova salva metaka, jauci, pojedinačni hici, opet jauci i plač, psovke, pucnji, novo postrojavanje - piše Đikić kojemu je u istraživanju, općenito teškom, vjerojatno najteže bilo saznanje da nije bilo gotovog nikakvog otpora namjeri da se pobiju svi bošnjački zarobljenici iz Srebrenice, namjeri koja je i realizirana.

- Bilo je svega nekoliko ljudi koji su se pobunili, i to ne baš odlučno i otvoreno, s tim da su i motivi većine tih koji su se usprotivili bili prilično dvojbeni - kaže Đikić. Birao se radije put manjeg otpora - od početnog pristajanja na borbeno svrstavanje JNA uz srpski narod i agresivnu politiku Slobodana Miloševića, sve do Srebrenice. - Beara, kao i većina njegovih kolega, nije mogao sve ispočetka u 51. ili 52.: nije bio sposoban da sasvim rezignira i pretvori svoj život u nešto potpuno drukčije, da bude ono što nikad nije bio niti je pomišljao biti – slobodni pojedinac kojemu ne treba kolektiv, i pripadnost većem narativu ili ideji, da bi mu život imao smisao i suvisao sadržaj. A pukovniku Beari, kao i velikoj većini oficira, kao i velikoj većini ljudi, slijepo pripadanje ideji, naciji, partiji, religiji ili nekom sličnom velikom historijskom narativu bilo je nešto poput svjetlosti, kisika, vode, bilo je element bez kojeg je postojanje bilo nepojmljivo.

Nepripadanje nije bilo opcija - piše Đikić. Tako se još sredinom osamdesetih režimlija Beara, tada kao prvi sigurnosni oficir Vojno-pomorske oblasti, isticao u suzbijanju albanskog nacionalizma u redovima JNA, idući do toga da posjećuje supruge “sumnjivih” časnika albanske nacionalnosti i uvjerava ih da lažno svjedoče o urotničkim aktivnostima svojih muževa. Kasnije je samo zamijenio jednu religiju drugom, nasjedajući, kao i mnogi, na Miloševićevu politiku ranih devedesetih, koju je Srđa Popović opisao kao “i vuk i Crvenkapa”.

- Milošević je komunistima u jezgri JNA poručivao da su nacionalisti samo privremeni saveznici, koje će odbaciti nakon što cilj bude ostvaren, a nacionalistima da im je vojska nužna radi sudbinske obrane nacije te će lako dokinuti njezine (jugo) komunističke atribute kad ona obavi svoj posao. Tako je uspio upotrijebiti i jedne i druge - kaže Đikić dodajući da je ipak u ta suluda vremena - kao i uvijek - bilo onih koji su se usprotivili.

- Pukovnik Slobodan S., oficir u Petoj vojnoj oblasti JNA u Zagrebu, kojem je već bilo napisano rješenje o promaknuću u generalski čin, napustio je armiju 1991. jer nije htio ratovati protiv Slovenije i Hrvatske: pred načelnikom Generalštaba Blagojem Adžićem i svojim kolegama, visokim časnicima iz Pete vojne oblasti, u ljeto 1991. rekao je da je on 40 godina učio da brani ljude s kojima živi i da ne može sad iznevjeriti cijeli svoj život. Ostao je tiho i skromno živjeti u Zagrebu. Kontraadmiral Vladimir Barović, Crnogorac, ubio se u ambulanti Vojno-pomorskog uporišta Vis u rujnu 1991., onoga dana kad je stupio na dužnost načelnika Štaba Vojno-pomorske oblasti JNA, odnosno na dužnost zamjenika zapovjednika Vojno-pomorske oblasti, a to je tada bio admiral Mile Kandić.

Barović je u oproštajnom pismu napisao da mu njegova crnogorska čast ne dopušta da oružja Jugoslavenske ratne mornarice okrene protiv hrvatskog naroda u bratoubilačkom ratu - priča Đikić koji smatra da u Srbiji i Republici Srpskoj sporo jača svijest o karakteru onoga što su srpske trupe učinile u Srebrenici: - Negiranje ili relativizacija srebreničkog pokolja i dalje su vrlo prisutni. Poricanje ne nanosi štetu činjenicama, nego samo onome tko poriče. I nanosi novu bol žrtvama. Političko kalkuliranje i manipuliranje pogrešan je način suočavanja s temama koje trebaju biti iznad i izvan politike. Pritom ne mislim samo na Beograd i Banju Luku, nego i na Zagreb, Sarajevo, Mostar, Prištinu: bez poštenog suočavanja s vlastitim zločinima, zabludama i zastranjenjima ne možemo računati na sretniju budućnost.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.