Kad već govorimo o vašem poslu, magistra ste defektologije. Smatrate li i pisanje radom ili na njega gledate više kao na hobi?
Hobi mi je planinarenje, to sa sigurnošću mogu reći. Pisanje mi je gušt, a kad za gušt imate ugovor onda se to, čini mi se, više ne smatra hobijem. Osim toga, kad imate ugovor imate i obaveze, treba se tu i tamo odazvati na festivale, predstavljanja, treba se nervirati zbog položaja pisca i neisplate honorara. Davno je to prestalo biti hobi, vjerojatno objavom prve knjige. Pisanje zahtijeva koncentraciju, vrijeme, uporan rad i uklapanje svega toga u životni ritam. Ponekad je teško uskladiti taj život na dva kolosijeka, no uglavnom se dobro organiziram i silno se zahvaljujem svim kolegicama, kolegama i roditeljima u Centru za autizam Split koji mi pomažu u toj organizaciji.
Kratka priča ima svoju publiku, ali u odnosu na roman ta je publika puno manja. Razmišljate li katkad o tome što ljude privlači kraćim proznim formama? Mislite li da bi dulji književni tekst radikalno izmijenio vaš pripovjedački glas? Možete li se, s druge strane, zamisliti kao pjesnikinja?
Mene kratkoj priči, i kao čitateljicu i kao spisateljicu, privlači zgusnutost atmosfere. Volim te djelomične i kratke presjeke života iz kojih se daju iščitati romani emocija. Neki mi kažu da su im kratke priče sjajne jer su kratke, taman koliko imaju vremena za čitanje. Ponekad razmišljam o duljoj formi, kako bih to izvela, ali nekako se na kraju to uvijek svede na ulančane priče. No, poznajući sebe, kako u pisanju, tako i u svim drugim segmentima života, uopće ne znam koje su moje mogućnosti dok se nečega ne uhvatim. A kao pjesnikinja? Bojim se da moj jezični dio mozga naprosto nije tako organiziran, za čim ponekad žalim, naročito kad pročitam kakvu dobru poeziju.
U medijima je ovih dana osvanula vijest da je vaš sugrađanin, umjetnik Siniša Labrović, napustio Hrvatsku. Kao najvažniji razlog preseljenja u Berlin, Labrović je istaknuo obiteljsku razdvojenost od supruge koja je radila na drugom kraju Hrvatske, u Vinkovcima. Zanimljivo je da u zbirci "Naša žena" imate priču s istim motivom: dvoje mladih liječnika ekonomski su prinuđeni raditi na dva kraja države, što opterećuje njihov ljubavni odnos. Mislite li da Hrvatska postaje treća osoba u bračnim odnosima svojih građana i polako ih uništava?
Mislim da je Hrvatska odlaskom Siniše Labrovića izgubila snažan glas razuma, duha, intelekta, a što je možda i važnije, divnog čovjeka, iako ne znam hoće li nam mala zemlja za veliki odmor ikada toga biti svjesna. Čak i kad ljudi nisu odvojeni, neupitan je utjecaj stanja u državi na njihov život. Kolike su im plaće, mogu li kupiti stan, imaju li za knjige djeci i za kakav kratak odmor da sačuvaju mentalno zdravlje. I ne mislim samo na financijsko stanje u državi. Atmosfera koja trenutno vlada vrlo je tjeskobna, a tjeskoba je zarazna bolest. Lako prijeđe i na obitelj. Ljudi odlaze da srede živote, ne znam koliko im to uspijeva, nije možda ni važno, važno je da ne osjećaju da to mogu u krugu svojih prijatelja i obitelji. To me rastuži, ne vjerujem da itko ide olako. Razmišljam o njima, poznajem neke, vrlo bliski ljudi su mi otišli, a svoj bijes zbog toga ne usmjeravam na njih nego upravo na tu lošu atmosferu koja se stvorila. Ne mogu reći da sam izrazito politična osoba, ali pratim stanje. Dapače, čudim se ljudima koji su imuni na političku situaciju. Ponekad im, doduše, i zavidim. Ali čak ni oni nisu imuni kako im se čini.
Članica ste Hrvatskog društva pisaca. Kakav je vaš odnos s kolegama piscima? Postoji li netko s kime razgovarate o književnosti i pisanju, makar telefonski? Koliko vam je razmjena mišljenja i ideja bitna kad radite na knjizi?
Odnos s kolegama piscima i kolegicama spisateljicama vrlo je korektan. Naravno da sam tijekom godina izgradila i neke prisnije odnose, ali ne bih privatizirala ovaj javni prostor i o tome govorila. Kad god se ljudi okupe oko zajedničkog područja djelovanja, normalno je da o tome i razgovaraju. Tako je i u književnosti. Važno mi je imati ljude kojima vjerujem, tuđi uvid značajno rasvijetli neke dileme, a drago mi je i da sam se oslobodila po tom pitanju i da ne mislim da je svaka sugestija kasapljenje mog teksta. Rad s urednikom je, dakako, najvažniji i od njega trebate znati primiti i bolnije udarce. Svaka razmjena ideja je dobrodošla, ne mora ona biti ciljano o napisanom tekstu, važan mi je i razgovor o mojim razmišljanjima, s pravim ljudima misli brže teku.
