Pitanje je kako bi se u krugovima fanova proveo netko tko bi sredinom 80-ih javno ustvrdio da će 2017. Disciplina kičme biti najžilaviji, najintenzivniji i najnesalomljiviji bend s kontinuitetom iz zlatnog doba Novog vala. A sadašnji kvartet Dušana Kojića-Koje to nesumnjivo jest. Godine 2015. su spržili još jedan briljantni album čekićarskih ritmova basa i bubnja, prekrivenih tek reskom usnom harmonikom, i takve energije kao da je riječ o ljudima tek zašlima u dvadesete godine života i žednima krvi na koncertnoj bini, a ne o bendu koji traje već 36 godina u komadu. Moćan kao u najboljim danima, s onom istom udarničkom značkom na basu, Koja i društvo u Zagreb stižu, kao i uvijek, taman na vrijeme, 17. siječnja, s još jednom lekcijom o disciplini i o kičmi.
Za nekoliko dana nastupate u Vintageu, žestoki bend u direktnom susretu s nekoliko stotina ljudi u publici. Kakvu eksploziju energije obećavate?
Ovakvi intimni koncerti uvijek izvuku te neposredne bend-publika-bend kontakte, bit će sigurno nekih zanimljivih jamming momenata. Energije neće faliti, to je sigurno.
Album 'Opet.' općeniti je zaključak da ste njime, pored toga što ste godinama funk, pokazali i rock and roll. Što vas je inspiriralo, odakle ste izvukli tu dodatnu snagu?
Album je vrlo groove, sličnog koncepta slavljenja rock muzike, kojim smo se bavili i na prošlom albumu 'Uf!', s dosta prostora za pametne i neopterećujuće solo dionice. To je formula, ali, naravno, prije svega moraš imati taj groove u sebi. Također, dosta je bitno da se autor uspješno prebaci u ulogu slušatelja, ja tako funkcioniram sve vrijeme.
Moćan bas moćan je i dalje, publika je na album otkačila. Koliko ste vi njime zadovoljni?
Da, to su uvijek bile moćne bas gitare. Inače, moram biti zadovoljan albumima benda, teško autoru koji nije zadovoljan svojim albumom. I sigurno sam prvi koji otkači na album.
Svih ovih godina, desetljeća, redovito vas ispituju o fenomenu Šarla Akrobate. Ni Vd ni Mladenović odavno više nisu među živima. Koliko često pomislite na njih?
Pa, uvijek. Oni su dio mojeg života. Šarlo je bio vrlo značajan band.
Ispalo je da su 80-e za preživjeti bile tako, tako, a da je u 90-ima na beogradskoj sceni uslijedio pravi pomor. Međutim, posljednjih godina, čini se, kao da se nekolicina vas koja je preživjela, Disciplina kičme, Partibrejkersi, ali i drugi, vraćate prkosni, snažniji i tvrđi nego ikad. U stilu: 'Ako ti je mnogo glasno, da pojačam još malo'. Možete li objasniti taj fenomen?
Ovi prostori su oduvijek bili nečim hendikepirani. U našem slučaju to je bio rat čije se posljedice i danas osjećaju, i to na raznim nivoima, a to onda važi i za rock muziku. Odjednom su ostali jako narušeni normalan tijek i razvoj scene. Novi bendovi pred sobom niti imaju onu istu viziju koju smo imali mi niti žive u istoj državi. Nisu sigurni kome se uopće obraćaju, tako da su manje-više upućeni sami na sebe. To onda proizvodi jednu neodlučnu, nedefeniranu muziku, koja možda sadrži sve oznake i detalje pravca kojem autori žele pripadati, ali ono što fali je ta crta posebnosti, autentičnosti. Također, ljudi misle da je snažno i tvrdo nešto što se lako dobija upotrebom svih ovih gitarskih pedala ili spuštenim štimom. Međutim, dinamika dolazi iz prstiju kojima sviraš, a posebno iz glave.
Mladenović je 1994. rekao: 'Najveća želja mi je da se probudim i da ustanovim da je 1990. godina te da kažem: Uh, al' sam nešto ružno sanjao!'. Kako ste se nosili s ratovima, pokoljima, općim napadom na kulturu, naglim raspadom civilizacije kojem smo svjedočili?
Meni je rat najveća moguća glupost, potpuni poraz ljudskog roda i ne moram ni naglašavati da je Disciplina kičme jedan od direktnih gubitnika u ratu jer je imala mješovitu srpsko-hrvatsku postavu. Ali gle čuda, evo i sad je tako, naš usnoharmonikaš je Igor iz Vinkovaca.
Neki zato da si spase život, neki jer nisu imali želudac za eksploziju nacionalizama, Divljan je tada otišao u Australiju, Rundek u Pariz, Gile u London, kao i Pečar. Koliko i na koji način vas je obilježilo vrijeme provedeno u inozemstvu?
Ako mi je već bend bio onemogućen funkcionirati onako kako sam ja to htio, nisam želio gubiti vrijeme i pamet u besmislu koje je zahvatilo i ubilo Jugoslaviju, tako da sam pokrenuo bend na drugom teritoriju. Takav razvoj događaja bio mi je silom nametnut. U Londonu je sve kretalo iznova, od nule. A sve to u kolijevci rock muzike, što je prvorazredno iskustvo i skoro pa neophodna stvar i za korigiranje ega jednog popularnog alternativnog rokera koji je prodro u mainstream, ali i za odstranjivanje svih iluzija koje jedan istočnoeuropski čovjek može imati o Zapadu i muzičkom biznisu uopće.
Kad smo kod Pečara, koliko mu je trebalo da mu sjedne 'Dečja pesma'? Je li mu više smetalo to što ste ih uboli s 'nije dobra Katarina' ili što ste ih usporedili s Bijelim dugmetom?
Da budem iskren, nisam siguran da mu je to ikad sjelo. Unatoč tome, Pečar i ja smo se družili i surađivali u Londonu. Bojanov odlazak, kao i ostalih iz EKV-a, bila je neopisivo tužna stvar, tako da mi spomenutu pjesmu više ne izvodimo.
Na posljednjem albumu pjevate: 'Na distanci, ne u banci, ne u stranci, ne u zamci, na distanci, reci ruke u vis'. Je li vam bilo teže živjeti u socijalizmu u 80-ima ili u kapitalizmu danas?
U toj priči ja nisam bitan. Mi imamo svoje tragove od ranije i put kojim idemo već desetljećima. Nama teško da ovaj ili onaj društveni sustav može utjecati na kreaciju. U principu, osnovne stvari su iste: postoje siromašni i bogati. Volio bih da nisam u pravu, ali mislim da se ljuto varaju ovi novi pomodari, zagovornici povratka komunizma. Osnovne stvari se neće promijeniti, a uskoro nas sve čeka ukidanje keša, što će tek biti totalna kontrola. Moj otac, na primjer, u socijalizmu nije prošao baš najbolje, a siguran sam da ne bi bolje prošao ni u kapitalizmu. Bitno je iskustvo, a čini mi se da sam boravkom u jednoj ultrakapitalističkoj zemlji neko dodatno iskustvo stekao.
Svojedobno ste mainstream u glazbi nazvali 'nemuzikom'. Disciplina kičme je uvijek imala vlastiti put, izrazito kontra takvih stvari, žestok, pokazivala je srednjak. Ima li danas života onkraj mainstreama?
Nije mainstream uvijek bio ovako loš kao ovih dana. A kad je loš mainstream, ni alternativa nije mnogo bolja. Kao što rekoh, ova grupa ima tragova, pritom je i dalje aktivna i mada je sve teže, s obzirom na to da na ovim prostorima muzička industrija gotovo da ni ne postoji, Disciplina Kičme se kotrlja te djeluje i dalje. Inače, mi ne pokazujemo srednji prst, to mi je malo ispod nivoa, nego uzdignuti kažiprst, čije mjesto potom zauzima uzdignuti palac.
U godini na izmaku poumirao je nezapamćeni broj nekih od najvećih svjetskih rock glazbenika. Čije su vas smrti najviše pogodile?
Da, to je danak koji su ovi ljudi platili na svojem pionirskom putu. Odlazak Bowieja, mada zaista nisam njegov baš najveći fan, ili Ricka Parfitta iz benda Status Quo više označava kraj ere kakvu znamo. Nažalost, čovjek je smrtno biće.
A rock i muzika uopće na bivšim jugoslavenskim prostorima? Imaju li budućnost, gdje su danas?
Zašto ne bi bilo budućnosti? Naravno da je ima. Neće se desiti onaj zanos od prije 30 godina, to je jasno, ono je bila druga i veća zemlja, a osovina Beograd - Zagreb je fino funkcionirala. Paradoksalno, danas i pored interneta na kojem, na primjer, možeš preko YouTubea pratiti turneju nekog američkog benda s danom zakašnjenja, ljudi s ovih prostora i dalje ostaju nepovezani, okruženi granicama ovih novonastalih državica, ne znajući što se dešava ni u susjedstvu. Mislim da na tome svakako treba poraditi.
Konačno, što biste sebi samom poželjeli u 2017.?
Sve najbolje u životu i radu.
