Kultura
1520 prikaza

"Kod nas angažirani umjetnici i dupe prodaju za karijeru"

Damir Sokić priča o umjetnosti i svojoj supruzi Nini
privatni album Damira Sokića
Iz New Yorka se vratio u Hrvatsku zato što je tu počeo rat, za političare kaže da su pali s Marsa i volio bi da je budala, bilo bi mu lakše

U Francuskom paviljonu u Studentskom centru može se pogledati nedavno otvorena izložba Damira Sokića "Skladište moderne", na kojoj je taj etablirani suvremeni hrvatski likovni umjetnik i donedavni profesor na Akademiji likovnih umjetnika, poznat i kao strastveni i vehementni kritičar, izložio slike i drvene bojene skulpture od sirovog drveta.

Skulpture su napravljene u obliku kocke, kvadra i drugih geometrijskih tijela, a Sokić je od njih složio neku vrstu asamblaža, ostajući dosljedan umjetnosti koja počiva na postulatima avangardi i moderne. Sokić je rođen u Novoj Gradiški, diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Nikole Reisera, a intenzivno izlaže od 1976. godine.

"Trg Revolucije u Ljubljani", Edvar Ravnikar, 1961. 'Utopija '48. do '80.' Kultura Obožavaju ih: YU arhitekti i danas fasciniraju svijet

Do sada je imao više od 40 samostalnih izložbi, a među njima svakako treba spomenuti retrospektivu "Slijepe ulice" u Klovićevim dvorima, na kojoj je pokazao slike, skulpture, instalacije, objekte i ambijente koji su nastajali tijekom četiri desetljeća.

Na toj izložbi bio je vidljiv presjek njegova stvaralaštva, od radova iz '70-ih, izrađivanih od jeftinih materijala, kao što su "škarnicli", pa do čuvenog objekta "Crni pravokutnik i crveni krug" iz 2018. godine, koji predstavlja stolicu za izvršenje smrtne kazne.

Sokić je u biografiju upisao i život u New Yorku, u kojemu je živio sa suprugom Ninom Ivančić, također slikaricom, od 1986. do 1993. godine. Dobio je brojna priznanja, između ostalih i Nagradu "Vladimir Nazor", a mirovinu je dočekao na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je bio omiljeni profesor.

Na izložbi 'Skladište moderne' u Francuskom paviljonu izložili ste deset drvenih skulptura. Kako su nastali ti radovi, što vas je nadahnulo?

Izložio sam i tri skice za nikad naslikane slike, koje sam napravio davne 1989. godine u New Yorku. Našao sam ih negdje zabačene i postale su skice za današnje skulpture. Njihova neposrednost i možda naivnost bila je rasterećujuća i dobrodošla za neki novi početak. Naravno da je i forma u skicama bila usmjeravajuća.

Damir Sokić priča o umjetnosti i svojoj supruzi Nini | Author: privatni album Damira Sokića privatni album Damira Sokića

Što ste htjeli poručiti nazivom izložbe? Naime, svojedobno ste u tekstu 'Mali manifest' napisali da je cijela povijest umjetnosti golemo skladište...

Premda i dalje stojim iza tog teksta, nema smisla da se ponavljam. Pisao sam ga na poziv Eveline Turković u vrijeme Dragojevićeva uređivanja Trećeg programa. Danas mi je glava puna svega i svačega. Često mislim kako bi je trebalo proventilirati. Zaborav to čini, čuva nas. U zadnje vrijeme se povampirio. A onda se dese iznenađenja koja podsjete na neki, usudio bih se reći, viši red u kojem ništa nije slučajno. Pa je tako nastao i naziv izložbe kojim sam pokušao naglasiti svijest o potrebi tog višeg reda. Moderna spada u bolju prošlost, u poštenije namjere. Danas bi se reklo tek zaboravljena utopija. Pogledajmo umjetnike iz tog vremena. Je li uopće pristojno uspoređivati današnje, najrazvikanije s onima koji su postavljali temelje tim lijepim iluzijama? Ako izgubimo iluzije, bit ćemo samo kakofonični roj muha bez glave. Često imam takav dojam gledajući okolinu. Naravno da postoje dojmljiva i moćna djela usamljenih pojedinaca. Možda je usamljenost jedini mogući prostor umjetnicima. Znam da ovo ne zvuči ohrabrujuće, ali ni ne smatram da umjetniku treba ohrabrenje. Svijet se baš i ne orijentira po našim zamislima tako da naša budnost proizvodi naše snove, a oni su, hvala Bogu, nepredvidivi kao zločesta djeca koja neograničeno posežu. Godinama s prijateljima održavam jednu instituciju, galeriju ponajviše, koja nosi naziv Academia Moderna. U Zagrebu je u Šenoinoj ulici, gdje nastojimo okupljati ljude koji su svjesni pojma ugrađenog u naziv institucije. Istodobno u Studentskom centru imamo izložbe jedan mladi izuzetni umjetnik Mihael Klančić i ja, planirano da naglasimo da je ova linija kontinuirana.

Spomenuli ste New York, u kojemu ste živjeli nekoliko godina. Kako je taj grad sa svojim raznolikim stanovništvom, brojnim umjetnicima, različitim likovnim tendencijama i žestokom konkurencijom utjecao na vas i vašu umjetnost?

Sjećam se kako nam je, meni i Nini, bilo tamo, ali ne mogu imenovati tu vrstu utjecaja. Bojim se da bih konstruirao. Život se sastoji od pojedinačnih i trenutačnih doživljaja. Ono što sam tad radio bila je slika mojega stanja s podrazumijevajućim iskustvom. Nije umjetnička scena presudni fokus, ona je više nužni okoliš. Djela nastaju u duboko skrivenim prostorima. Ponekad imam osjećaj da ih mučno vadim iz oceana mulja, a ponekad ti slete kao leptir, niotkuda. Leptirići su zavodljivi i nepouzdani, ponekad samo prah, volim ih, ali draži su mi ovi iz mulja. U vrijeme našeg boravka u New Yorku počeo je ovdje rat. Ako ste integrirana osoba, kako onda razdvojiti poticaje. Muka i užitak su stanovali u istoj sobi. Vratili smo se i to mi se jedino činilo smislenim. Umjetnost je bila u prtljazi.

Damir Sokić priča o umjetnosti i svojoj supruzi Nini | Author: privatni album Damira Sokića privatni album Damira Sokića

Na početku ste bili pomorac, a zatim ste otkrili umjetnost i diplomirali u klasi Nikole Reisera. Bili ste i suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Kako je išao vaš razvojni put od plovidbe do umjetničke slobode?

Uh! Postoji ona predivna Šovagovićeva: 'Preko vode do slobode'. Slab sam vam ja bio pomorac. Završio sam pomorsku školu u Bakru i nešto malo plovio. Ta, samo tek jedna od životnih budalaština iz biografije stvara kičastu predodžbu o romantičnom umjetniku. O umjetnosti tad nisam znao ništa i nekako sam se zatekao na Akademiji te imao sreću s profesorima koji su me vodili. Dok sam još bio student, upoznao sam naše najbolje umjetnike izvan Akademije koji su se okupljali oko Galerije suvremene umjetnosti i Bože Beka te pogotovo oko Galerije Nove i njezine voditeljice Ljerke Šibenik. To je vrijeme takozvanih kasnih avangardi. Strašno smo se osjećali važnima. Daleko i smiješno, a opet, ostalo je nekih radova koji i danas emaniraju smisao te su neodoljivi. Koliko god smo zadrti bili i etiku s estetikom spajali u jednu riječ, danas te radove gledam s osmijehom i u zrak izgovaram onu konfucijansku: 'Još nisam vidio da netko toliko snažno voli vrlinu kao što se voli ljepota'. Možda danas, tek s ovim iskustvom, mogu pristati na ovakav pogled na umjetnost i sve drugo. Svjestan sam upitnog pojma 'pristati'. Mit o otporu uzgajan u umjetničkim krugovima znam da osiromašuje jezik. U Majstorskoj radionici bio sam pobornik škrtog izraza, nešto blizu ideje pokreta Arte Povera, pa čak i Primarnog slikarstva. Nije to dugo trajalo, rigidnost nas je počela frustrirati. Bili smo premladi i znatiželjni. Puno je razloga bilo za preokret koji se dogodio početkom osamdesetih u svim područjima umjetnosti. Da podsjetim samo na punk u glazbi i bad painting u likovnosti. Identični izrazi u različitim medijima.

Predstavljali ste se slikama, skulpturama i instalacijama, a od '90-ih često ste reinterpretirali avangardu, posebno Mondriana. Na čemu ste gradili svoju poetiku?

Mislim da sam gradio formu u ovom ili onome mediju, a poetika je kao slijepi putnik, ne vidiš ga, ali je stalno tu. Slijepi putnik s karakterom. Reklo bi se da sam u umjetnosti vrludao. To se danas smatra staromodnom primjedbom. Postoji bezbroj novih naziva za takvo kretanje. To je i pitanje sposobnosti praćenja putanje. Umjetnost se danas ponaša nepredvidivo kao duh koji je izašao iz boce. Nikako ne želi natrag premda su nastojanja golema da ga se ponovno udomi. Nervoza je obostrana. Pogledajmo umjetničku scenu, i upućenima izgleda kaotično. Vremensku i prostornu kartu umjetničkih događaja teško je u potpunosti sagledati, i to je tek koža. Unutrašnje vrenje je ono što uzbuđuje, mjesto gdje počinju tek slutnje. Jedna od novijih pojava na umjetničkoj sceni je aproprijacija, danas već općeprihvaćena i temeljito elaborirana. I kod nas je to učinila povjesničarka umjetnosti Blaženka Perica. Tamo, početkom osamdesetih, prije nego što se taj termin ustoličio, koristio sam se aproprijacijskim postupcima na slikama i instalacijama. Prvo ruski avangardisti, a poslije Mondrian i neoplasticisti. Mnogo je umjetnika s kojima sam bio u, nazovimo to, incestuoznoj vezi. Da nabrojim samo neke: Maljevič, Mondrian, Chagall, Manzoni, Man Ray, Feller i dr. U različitim geografijama istodobno su se pojavile iste potrebe i našla slična rješenja.

Damir Sokić priča o umjetnosti i svojoj supruzi Nini | Author: privatni album Damira Sokića privatni album Damira Sokića

Imate atelje u Galićevoj zgradi u Vukovarskoj ulici, gdje se okupljaju umjetnici i intelektualci. Jesu li to više neformalna druženja ili nastavak nekadašnjih salona u kojima se odvijao društveni život Zagreba? I Murtić je okupljao umjetnike u svojem ateljeu...

Nikad atelje nisam smatrao salonom, pogotovo u onom građanskom smislu, a sebe vidjeti kao okupljača umjetnika i intelektualaca bilo bi mi groteskno. U mojem se ateljeu prijatelji koji dođu mogu ponašati i govoriti onako kako drugdje ne smiju. Sve društveno neprihvatljive stvari u ateljeu su prihvatljive. Možda malo pretjerujem. I misao je misao ako je izgovorena, pa i ako nije. Etikete nikome nisu potrebne, osim u zajebanciji kad se malo vrijeđamo. Da, i dosta se popije i svašta ateljei proizvedu. O salonima ostaju legende, nepouzdane anegdote, tračevi i poneka paparazzi pikanterija. Nikad nisam bio kod Murtića u ateljeu. Atelje je utočište svim mogućim budalaštinama i najsmjelijim željama iz kojih ponekad izađu najljepše i najčudnije stvari, da se i sam umjetnik čudi. Intenzitet druženja varira i priča je za sebe. Život sam sebe režira.

Bili ste omiljeni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, no nakon što ste napunili 67 godina, nije vam produljen radni odnos usred nastavnog ciklusa, premda ste po zakonu mogli ostati još raditi. Zbog toga je šest studenata ostalo bez mentora, a njih više od 60 uputilo je protestno pismo upravi Akademije tražeći vaš ostanak. Kako objašnjavate takvu odluku uprave?

Produljeno mi je bilo dvije godine s jednoglasnom odlukom Vijeća. Bio je samo jedan glas protiv, pogodite čiji. Inače, zakon omogućuje neograničen produžetak svake dvije godine ako vas škola treba. O tome odlučuje Vijeće Akademije, nikako dekan. Ovdje se radi o odluci jednog čovjeka, odluci dekana. Njegovu odluku najbolje objašnjavaju njegova profesionalna biografija i njegovo ponašanje u ovom slučaju. Njegovo mi se ime ni ne izgovara jer on je samo funkcija, on je čovjek čiju ni jednu rečenicu nije moguće zapamtiti jer u njoj ne stanuje misao, nego samo gola ambicija i jadna želja za vlašću.

Damir Sokić priča o umjetnosti i svojoj supruzi Nini | Author: privatni album Damira Sokića privatni album Damira Sokića

Nakon toga ste preko cijelog zida kao svoj odgovor napisali grafit 'Što je humus fašizma', a drugom prilikom da je Akademija besmislena, prostor neumjetnika. Što zamjerate Akademiji? Fašizam? Gdje sve danas vidite fašizam?

Nakon ignorancije studentskih prava i želja, nakon ponovljenog zahtjeva Odsjeka za revizijom postupka, nakon donesenih glasačkih kuverti koje nisu podijeljene, nakon oduzimanja riječi svakome tko pisne, napisao sam poruku na zidu. Svakom poštenom je jasno da je humus fašizmu pustinja, tj. šutnja, tj. kolaboracija. Kad na umjetničkoj školi većini ne znate ime, govorim o Vijeću Akademije, onda znate kakav je to skup. Negativna selekcija se nastavlja, pustinja se širi, a teška bezimena artiljerija na čelu s 'Debelom Bertom' grmi budalaštine i samoljubivo se miluje važnim pogledima. Studenti to vide. Lijepa životna škola. Nalaze se između ambicioznih karijerista i oportunista.

Oduvijek ste kritični i prema MSU. Što najviše zamjerate toj instituciji?

Kad se ima povjerenja dvadeset godina u jednu osobu da vodi tako profulani muzej, onda se pitate tko je u ovoj zemlji normalan. Glupa preskupa kuća, glup postav, loše izložbe, čak i kad je materijal pristojan, katastrofalan kadar, sramotni vanjski suradnici, jadno održavanje, nikakav posjet osim na Noć muzeja, izoliranost od svijeta.... Jednom riječju, provincijalno i obeshrabrujuće, pogotovo za mlade. Recite mi jedan ozbiljan i zamijećen tekst nekog od današnjih kustosa iz te kuće o našoj suvremenoj sceni ili svjetskoj, ne daj Bože.

Damir Sokić priča o umjetnosti i svojoj supruzi Nini | Author: privatni album Damira Sokića privatni album Damira Sokića

U kakvom su odnosu današnja suvremena umjetnost i korporativni kapitalizam? I treba li umjetnik u svojim djelima pratiti društvena zbivanja, biti angažiran?

Muzeji su danas prestižne i skupe institucije, mjesta koja se brendira i mjesta koja brendiraju umjetnike. Umjetnost je postala roba koja stvara enorman profit. Roba neutilitarna, roba otporna na sve mjerne instrumente, idealna za projektiranje fiktivnih vrijednosti, roba izuzetnih mogućnosti prilagodbe novonastalim društvenim promjenama. Dakle, umjetnik ne treba pratiti ništa, njega prate. Angažirani su samo oni na svojoj karijeri. Oni koji prodaju svoje dupe. Žalosno je vidjeti naše umjetnike zagledane u daljinu kako mašu svojim repom političke korektnosti kao da imaju pravo na to, kao da ih se što pita. Jednoslojna, da ne kažem površna razmišljanja o društvenim zbivanjima troše se u dnevnim novinama i traju do sljedećeg dana. A korporativnom kapitalizmu umjetnost je samo roba s produljenim rokom trajanja. Zanimljiva je činjenica da su neki suvremeni umjetnici mnogo skuplji nego stari majstori. Umjetnost je napadnuta novcem, volim reći, kilometrima nula.

Na izložbi 'Suprematistična kompozicija Allahu ekber' u Meštrovićevu paviljonu izložili ste u sklopu instalacije i orijentalne tepihe. Tad ste se očito referirali na doba kad je paviljon tijekom NDH bio pretvoren u džamiju. Kako gledate na današnje zazivanje endehazije?

Ta je činjenica samo dio povijesne istine o Meštrovićevu paviljonu i meni sporedna u tom radu. Endehazija mi ni tad ni danas nije na pameti kad se sjetim toga rada. Puno sam više nježnijih asocijacija htio izazvati. Politički svjetski tokovi nametali su i izazivali suprotne reakcije. Pojavila se Islamska država, teror na teror, zasljepljujuće bombardiranje lažima svim sredstvima sa svih strana... Tad, kad sam tako nazvao izložbu, to nije bio bojni poklič i najgora kletva. A danas jedva da nam ostaje prostora vlastitosti, iz sjena se pojavljuju budale misleći kako će nam otkriti ljepotu njihovih zasjenjenih domovina. Tu mislim i na domaće budale.

Damir Sokić priča o umjetnosti i svojoj supruzi Nini | Author: privatni album Damira Sokića privatni album Damira Sokića

Premda nikad niste pripadali ni jednoj stranci, oduvijek ste bili vrlo kritični prema svemu i svima. Pretpostavljam da pratite političku scenu. Kako vidite likove na njoj? Mislite li da Plenkovićeva vlada može Hrvatsku izvesti iz krize?

Dnevna mi je politika kao najotrovniji smog, a političari kao da su pali s Marsa. Šteta potrošiti pola nanosekunde na njih. Volio bih da sam budala, bilo bi lakše podnositi ovu propast. Nepodnošljiva je praznina tih ljudi i jednaka je onoj koja ih bira, samo je istaknuta.

Jednom ste rekli da imate inatljivu narav, da ne volite biti pokoren i da imate dobru jezičinu. Mislite li da je građanska Hrvatska pokorena?

Ne znam je li mi jezičina dobra. To drugi procjenjuju. Možda je premalo bilo građanske Hrvatske da bismo mogli reći da je pokorena. Pri tome baš i ne razumijem što to 'građansko' obećava. Bojim se da vapimo za operetnom idilom, nestvarnim prostorom. Ništa nam poklonjeno neće biti, a pogotovo dostojanstvo - ono bi trebalo biti božja čestica.

Gdje je danas za vas prostor slobode?

Na svakome mjestu gdje se ima razloga suprotstaviti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.