"Ko ne voli karanfile, ne treba ni da živi”, kultna replika iz filma "Davitelj protiv davitelja” redatelja Slobodana Šijana, uz niz drugih motiva iz filmskih ostvarenja nastalih u Jugoslaviji, dobila je svoj novi život na alternativnim posterima jugoslavenske kinematografije koje je dizajnirao Boris Stapić. Objedinjene pod nazivom "Diskretni šarm Jugoslavije”, premijerno ih je vidjela zagrebačka publika kad su bili izloženi u Galeriji Laval Nugent.
Boris Stapić je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna završio u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu diplomirao je grafički dizajn. Uz vizualno oblikovanje, bavi se ilustracijom, stripom i izradom murala. Novi, alternativni život jugoslavenskom filmu u Stapićevoj viziji nije isključivo posljedica žala za boljom prošlosti, nego autorski vid otpora prema sveprisutnom revizionizmu povijesti. O tome je i govorio u intervjuu za Express.
U izvrsnom uvodnom slovu zagrebačke izložbe 'Diskretni šarm Jugoslavije' Vladimir Šagadin, nabrajajući razloge zbog kojih je važno izložbu pogledati, rekao je, između ostalog, i zbog toga jer po današnjim filmovima nitko neće praviti alternativne postere. Vjerujem da je u pravu, a zanima me kako vi objašnjavate razlog. Hoće li to biti posljedica skromne produkcije, njezine (ne)kvalitete ili činjenice da današnji filmovi nastaju u okolnostima kratkog pamćenja i brzog življenja te je nemoguće da zažive na način na koji su to jugoslavenski?
Vladimir je napisao sjajan manifest u 20 točaka, točno dijagnosticirajući na jednostavan način što mi očekujemo i pretpostavljamo pod sintagmom 'Diskretni šarm Jugoslavije - Alternativi posteri jugoslavenske kinematografije', negdje između Zolina pamfleta 'J'accuse' i 95 teza Martina Luthera, samo s duhovitim montipajtonovskim performativnim živim čitanjem. Filmovi snimani u bivšoj Jugoslaviji imaju kultni status jer su rezultat sistematskog pristupa: od teksta i scenarija, preko glumačkih izvedbi, redateljskih rješenja, kamere, produkcijske kvalitete, muzike... Svi ti segmenti su svakako plod edukacije kroz količinu projekata koji su ondašnji filmski profesionalci prolazili i u kojima se peče zanat. Današnji diskontinuitet rada, upućenost na strane fondove, ne može ni iz daleka komparirati tadašnjim uvjetima rada u profesiji, tako da je i rezultat skromniji i manje upečatljiv, i brojem i kvalitetom. Fenomen zakinute budućnosti nije isključivo naš, on je plod progresa neoliberalnog kapitalističkog konteksta, kako je Dinko Kreho odlično primijetio u svojem uvodniku za katalog izložbe: 'Kad budućnost postane prazan okvir, slike prošlosti mrijeste se poput sablasti; kao duhovi naših života, da parafraziram teoretičara Marka Fishera, one nastanjuju snove i vizije, ideje i zamisli, misli i asocijacije. Ustrajnost slika koje su nas opsjedale, a uvijek se iznova vraćaju, ne može se tumačiti pukom okrenutošću prošlosti niti naivnom nostalgijom. Slike su znakovi prošlosti, ali još više odsutne budućnosti: one nose žal za vremenom koje je moglo biti'.
Na koji način ste izabrali filmove za koje ćete raditi alternativne postere, po emociji i onome što su u vašem gledateljskom iskustvu izazvali ili po elementima koje su filmovi nudili za promotivno vizualno oblikovanje?
Po imaginaciji, efektu koji su na mene ostavili prilikom gledanja dok sam bio klinac. Žanrovski su raznorodni, ima tu dosta trash estetike neočekivane za jedno socijalističko društvo, ali i razumljivo jer se radi o produktima autentičnog tržišnog socijalizma. Bilo mi je važno i pronaći imena svih sudionika produkcija, producentskih kuća. Film 'Variola vera' Gorana Markovića npr. produciran je sredstvima Croatia film Zagreb, iako čitava ekipa i mjesto radnje filma sugeriraju da je riječ o ekskluzivnom proizvodu srbijanske kinematografije. Sasvim je prirodno dakle da je izložba nazvana 'Alternativni posteri jugoslavenske kinematografije'.
Nedavno ste rekli kako vam je bila želja raditi filmske postere, a kako će, s obzirom na obim produkcije, to vjerojatno ostati samo na razini želje. Danas se nerijetko jugoslavenski film promatra kroz ideološku prizmu, zanemaruju se visoki estetski dometi u onome što nije bilo dio državotvornih projekata, umanjuje se činjenica da su jugoslavenski filmovi nastajali u ozbiljnim produkcijskim uvjetima, da je naprimjer Jadran film bio najveći američki koprodukcijski partner u cijeloj Europi. Je li danas lakše cijelu jugoslavensku kinematografiju svesti na partizanski film, da se ne bismo bavili onim u što se velika filmska produkcija, nakon ratova, pretvorila?
Moje je djetinjstvo bilo u osamdesetim godinama, pa pretpostavljam da moju i nekoliko starijih generacija nije toliko zanimao ideološki okvir u tolikoj mjeri u tom trenutku. Muzika, strip i film su mjesta našeg zajedničkog okupljanja, 'naš jezik'. Ima jedna scena u 'Nevinost bez zaštite' Dušana Makavejeva kad akrobat Aleksić rekreira ispred kamere svoju obranu pred sudom časti nakon Drugog svjetskog rata, braneći svoje snimanje filma pod okupacijom predlažući da mu 'drug sudija' puca u čelo ako smatra da je učinjeno išta loše stojeći ispred velike Titove slike. Godina je 1968., živ je Tito. Film uredno ide na Berlinski filmski festival te osvaja Srebrnog medvjeda i nagradu kritike. Tako da, za ilustraciju, ne vidim neki kontinuiran strogi prejaki partijski pritisak od šezdesetih iako je sljedeći Makavejevljev film zabranjen u zemlji, ali tu je već bilo nekih drugih spornih stvari. Da, lakše je sve promatrati kroz prizmu 'partizanije', jednostavniji je narativ koji odgovara i domaćim revizionistima, a strancima prihvatljiv po tom uvriježenom principu kako funkcionira ideološka matrica socijalističkog društva.
Boris Postnikov kao zajedničko generaciji odraslih pionira koji pišu knjige i prave izložbe posvećene bivšoj domovini pronalazi želju da se jugoslovenska povijest iznova osmisli i reinterpretira. Je li to, između ostalog, bio razlog nastanka alternativnih postera za jugoslavenski film?
Filmovi su to što jesu, završene cjeline. Pružiti uvid je možda bolji termin, revalorizirati postojeće. Često se družim s mlađima od sebe i oni pojma nemaju o ovim filmovima, muzici koju sam slušao, nekim knjigama, stripovima koje sam čitao i bili su mi jako bitni, a kroz koje sam vježbao i svoj kritički aparat, nešto što nedostaje generacijama nakon rata. Bilo bi korisno da su taj prostor popunili nekim vrijednostima koje su se iznjedrile iz tog vremena, ali nisu, jedini 'jezik' koji je njima ponuđen sad i u zadnjem periodu je jezik nacionalizma i sav pripadajući folklor iz istog repertoara ili pak neoliberalni kapitalistički diskurs pa je i očekivana neupućenost. Meni je osobno interesantan prostor pop kulture, margine tog društva tržišnog socijalizma.
U vašem autorskom statementu stoji kako je izložba nastala kao reakcija na nastupajuće trendove dokidanja zajedničke kulture sjećanja postjugoslavenskih društava, politike historijskog revizionizma te procese autocenzure vlastitih intimnih historija u kontekstu novouspostavljenih država i novih društvenih odnosa. U kojim segmentima je, po vama, historijski revizionizam najprisutniji?
Navikli smo već na tragikomične gafove brkanja 'fašizma' i 'antifašizma' u BiH prilikom prigodnih obljetnica pa je to najočitije i uhu najbolnije, ali dobro ilustrira problem. U odnosu elite prema obespravljenim klasama: radništvu, umirovljenicima, borcima, prekarijatu, podaničkom 'Zakonu o radu' u BiH, napisanom od strane tko zna koga, ali jasno u čijem interesu, jeziku koji gubi svoj sadržaj u javnom prostoru i potpuno degradiranoj kulturi dijaloga, teško je danas naići na neki konstruktivan komentar, bez prijetnji na osnovi nacionalnosti, spola, podrijetla, to je trenutačni standard komunikacije. Oronulom i poluprivatiziranom javnom zdravstvu, školstvu koje je poligon nacionalne indoktrinacije, NGO neoliberalnim organizacijama i njihovim 'projektima', lošoj infrastrukturi gradova uslijed kontinuiranog neodržavanja i tako dalje i tome slično, da ne nabrajam. Sve to u 'sadejstvu' dokida i nagriza projekt socijalističke modernizacije i emancipacije društva za koji smo mislili da je završen u 20. stoljeću.
Nastavak na sljedećoj stranici...
