Ja sam, slično kao Božo Petrov, imao ideju da jednog dana postanem slavni psihijatar.
Ali na putu do toga trebalo je da završim medicinski fakultet, na kojem je meni posebno bitnu katedru za psihijatriju držao profesor Karadžić, započeo nam je priču o svojem iskustvu s nedavno osuđenim ratnim zločincem frontmen Zabranjenog pušenja.
"Ispada da mi je on nesuđeni mentor", rekao nam je Davor Sučić, alias Sejo Sexon.
Sejo je, kaže, pored benda koji je početkom 1980-ih zajahao val Novog primitivizma, imao neke životne planove te je 1983., u dobi od 22 godine, upisao Medicinski fakultet u zimskom olimpijskom gradu.
Predmet koji je držao Radovan Karadžić trebao mu je doći kao kruna studiranja na samom kraju kad se odabire specijalizacija.
"Međutim, njega su uhapsili netom prije nego što ću pohađati taj semestar. Završio je u zatvoru zato što je prodavao uvjerenja o smanjenoj uračunljivosti. Pitaš kome je to prodavao? Pa, uglavnom kriminalcima i ubojicama što se ‘vako, pokefaju u kafani, pa bi se kod njega onda moglo za šaku dolara kupiti uvjerenje. Pa da umjesto 20 godina zatvora dobiješ dvije godine posmatranja. A to je ipak, što bi reko Đuro, ‘d-rastična razlika’. Ili kad bi trebalo iščupati kakvog guzonjina sina", objasnio nam je Sejo u svojem zajebantskom stilu.
Nikad nije, kaže, doznao kako su Karadžića provalili. Bila je 1985., bio je mlad i imao je pametnijeg posla s ganjanjem djevojaka i putovanjima po bivšoj državi. A Karadžiću to nije bio jedini krimen.
Potvrde o smanjenoj uračunljivosti prodavao je još dok je radio u bolnici u Beogradu. Da bi se jednog dana 1984. državni organi gonjenja zapitali odakle kućerine na Palama Karadžiću i Momčilu Krajišniku, čovjeku s brkovima iznad očiju, koji mu je bio desna ruka i u ratu u BiH.
"Krajišnik je pokrao neke pare u stambenoj zadruzi u svojem poduzeću, Energoinvestu", prisjećao se dalje Sejo studentskog doba.
U prvom postupku su ih oslobodili zbog manjka dokaza. U drugom, 1985., Karadžića su osudili na tri godine, ali su ga pustili jer je već proveo 11 mjeseci u istražnom zatvoru.
"Pustili su ga na uslovnu slobodu. Nije to na fakultetu bila baš neka bruka. Tu su se i inače prodavali ispiti, tako da je on bio dio jedne opšte slike. Ali je to bio jedan od razloga zašto sam napustio medicinu. Kao mladi idealist ljekarski poziv vidio sam sasvim drugačije nego što je ispalo. Radovan Karadžić je, u stvari, vezan za moja tri životna kraha. Prvo je bilo to razočaranje psihijatrijom kad sam vidio kakvi ljudi zalutaju u tu struku. Poslije mi je u tri godine raselio familiju i prijatelje iz Sarajeva. I na kraju ga je naš bivši pjevač opjevao kroz onaj čuveni panegirik: ‘Tko ne voli Radovana, ne video Đurđevdana’. Tako sam izgubio i najboljeg prijatelja", dotaknuo se Sejo i Neleta Karajlića.
Ipak, u doba kad mu je Karadžić ogadio psihijatrijski poziv, Sejo nije previše patio. Zabranjenom pušenju išlo je sve bolje i nije se zamarao kad je Karadžić stao tvrditi da je robijao zbog nacionalizma.
"Svi kriminalci u političkim krugovima imaju alibi. Odmah viču da ih progone po političkoj liniji. Tako je i on ušao u tu političku priču i, eto, baš nas je sve usrećio", ustvrdio je Sejo.
Sljedeći put ga je vidio tek na televiziji, 14. listopada 1991., kad je Karadžić u parlamentu BiH rekao:
“Nemojte da mislite da ovime nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda i u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako ovdje bude rata. Velike situacije zahtijevaju i velike riječi. Kako ćete vi spriječiti da svatko svakoga ne ubija u BiH?”.
"Nekoliko puta su nam vrtjeli snimku s tim njegovim strašnim govorom u skupštini. Čovjek se stvarno nije libio da nas upozori na sebe", prisjetio se Sejo, da bi mu odjednom pao na pamet simbolični detalj Karadžićeva kabineta na fakultetu u kojem je ispitivao studente.
"Prozor kabineta gleda točno na mjesto na kojem je sad najveće improvizovano groblje u gradu. Njegov bivši kabinet je točno iznad tih nogometnih terena na Koševu koji su pretvoreni u groblja i gdje se nalazi 10.000 pokopanih Sarajlija", opisao nam je.
Sarajlije su tijekom opsade Karadžićeve vojske poginule pokopavali na mjestu zaklonjenom od snajpera, pa su se dva sićušna groblja brzo proširila i na park i na terene za trening pored stadiona FK Sarajeva.
"Sarajevo je grad koji svakoga prima rado, svakoga privija na grudi. U Sarajevu su čak i ljudi koji su došli doslovno sa zavežljajem na ramenu s Durmitora postajali profesori, dekani... Čak je objavio i pet zbirki kao pjesnik amater. A grad je skupo platio što je olako prihvaćao došljake. U njegovoj poeziji ima jedan vrlo indikativan stih, kad kaže: ‘Spusti se u gradove da bijemo gadove!’. To je bio stih koji ga je proslavio, ali nitko nije na vrijeme shvatio poruku da će se taj fakat pojaviti s tenkom", rekao nam je frontmen Zabranjenog pušenja.
Posljednjih dana mnogi Sarajlije koji su poznavali Karadžića prisjećaju se kakav je taj čovjek bio prije rata.
Izeta Bajramović držala je slastičarnicu u ulici Sutjeska u kojoj je ovaj živio 30 godina, još otkako se doselio u grad kao gladni 15-godišnjak iz Nikšića. Izeta mu je davala baklave i kad nije imao novca, a on joj je donosio sir od kuće kad bi mu stigao paket.
Muhamed Dedajić ga je šišao 20 godina i kad nitko nije htio jer se često nije imao gdje oprati. Njegovi kolege psihijatri pričali su da je kao student prvo izabrao ulogu 68-aša.
Znao je govoriti da je boljševizam zlo, ali da je nacionalizam još gore zlo. A onda mu se svidjela uloga psihijatra te je opet sasvim promijenio osobnost, kao i toliko puta poslije, što mnogi stručnjaci tumače time da Karadžić zapravo ima višestruku ličnost.
Dr. Ismet Cerić mu je bio šef u Psihijatrijskoj klinici Nedo Zec u Sarajevu i zapamtio ga je kao kolegu koji je u struci bio u najboljem slučaju mediokritet te po tome što je uvijek neurotično grizao nokte.
Još u 90-ima se prisjetio da je znao do krvi izgristi prste sve do prvih članaka, pa je morao skrivati ruke.
"Trebalo ga je pustiti da nastavi. Ono što kažu, samo da su pustili Hitlera na umjetničku akademiju, bilo bi sve u redu. A ovoga, samo da su pustili da se izgrize, opet bi bilo sve u redu. Ili da smo malo više ispoštovali njegovu poeziju", bio je Sejin komentar kad smo ga pitali je li znao za Karadžićev opsesivno kompulzivni poremećaj.
"On je u ratu živio u jednoj Shangri-la situaciji u kojoj je mogao da bude i pjesnik i revolucionar, nešto kao Che Guevara. Dovodio je kolege pjesnike iz Rusije i davao im da iz protuavionskog topa pucaju po civilima u Sarajevu. Onako, iz zabave, kao na safariju. Da osjete miris baruta. Ne treba zaboraviti da su najgori dželati i Srba u Sarajevu bili upravo oni. Od deset hiljada ljudi, njegove i Mladićeve granate ubile su u Sarajevu i više od 1500 Srba jer granate ne razlikuju nacionalnosti. Zato je danas smiješno da mu pišu panegirike u Beogradu. Prave od njega nacionalnu ikonu, mučenika, heroja, i za 10 godina napravit će od njega nekakvog Kraljevića Marka. Narodi na ovim prostorima vole od najgorih kvislinga i izroda praviti heroje", razmišljao je Sejo i sjetio se simbolične geste suda u Haagu koji je Karadžića osudio točno na godišnjicu NATO-ova bombardiranja Srbije.
O čovjeku koji mu je uništio mladenačke liječničke snove, zavičajni grad, prijatelje i rodbinu, Sejo kaže da mu je bilo jasno da se izgubio čim je prvi put čuo da je otišao u politiku.
"Znaš, to ti je kao ono što je rekao moj komšija za Stjepana Kljujića kad je postao prvi predsjednik HDZ-a. Gledamo nas dvojica televiziju i prikažu Kljujića, a komšija kaže: ‘Jao, vidi Kljuje! Znao sam da je kockar, ali nisam znao da je nacionalist’, ispričao nam je Sejo Sexon.
Za to što se tijekom razgovora zafrkavao Sejo objašnjava da mu je Karadžić uzeo najbolje godine te da mu “ne pada na kraj pameti izgubiti još 15 godina zbog takvog ološa”.
"Svi ti tipovi odavali su ozbiljne znakove dijagnoza, ta isključivost, ta bahatost, taj žar u očima, snovi o veličini, ti mali nedojebani imperijalisti. Zato je i ta imperijalistička balkanska priča i završila za tri godine kad je kesa pukla. Koliko su ljudi uništili, raselili, osiromašilil, učinili da u EU uđemo 20 godina poslije. I još nam govore da je to sve tako morali biti, da su to naše vjekovne tenzije. Bili su mi zastrašujući, izgledali su kao psihopate. Poslušaj te govore Đukanovića, Tuđmana, Miloševića, a sve u toj balkanskoj zabiti. S demokracijom se ne treba igrati, kao što smo se mi igrali te dovodili kojekakve seoske varalice i šibicare na ozbiljna mjesta", zaključio je Sejo, brzo se pozdravio i odjurio na tonsku probu.
