Kultura
581 prikaza

Nekad sam vjerovao u marksizam, moć filma i dinamit. Sad samo u dinamit

Sergio Leone
Wikipedia
U usporedbi s Leonevom filmskom poetikom, eksplozivnom poput dinamita, Tarantinova preuzimanja (a radi se o vrhunskom filmašu!) doimaju se poput pucketanja božićnih petardi

“Kad sam bio mlad, vjerovao sam u tri stvari: marksizam, iskupljujuću moć filma i dinamit. Sad vjerujem samo u dinamit.“ Tako je govorio Sergio Leone, redatelj koji je stvorio špageti vestern i Clinta Eastwooda. Treba biti pošten i reći da Leone nije prvi redatelj vesterna u Italiji i Europi, kao i da bi Clint Eastwood vrlo vjerojatno i bez njega postao zvijezda. No s Leoneom su špageti vestern i Eastwood odrasli i dosegli zrelost brzinom svjetlosti. Od tri stvari u koje je mladi Leone vjerovao marksizam je nestao kao politička religija 20. stoljeća, a o iskupljujućoj moći filma, sudeći po otužnom repertoaru naših multipleksa, možemo samo sanjati. Ostao je samo dinamit (u mnogo sofisticiranijem i razornijem obliku) u koji danas u svijetu vjeruju svi, od običnih ljudi, policije i vojske pa do turista i terorista.

Samouvjeren, drzak, nepopustljiv i buntovan

Leone je bio u pravu, kako u svojim filmovima, tako i u trezvenoj prosudbi stanja stvari u svijetu. Iako je umro 1984. u 60. godini, njegov anarhoidni duh još lebdi nad suvremenim filmom. Jedan od gurua američkog filma, Quentin Tarantino, tvrdi da je Leoneov vestern “Dobar, loš, zao” najveći film u povijesti sedme umjetnosti i ponosi se kad uspijeva u svojim filmovima preuzeti Leoneove stilske postupke. No u usporedbi s Leonevom filmskom poetikom, eksplozivnom poput dinamita, Tarantinova preuzimanja (a radi se o vrhunskom filmašu!) doimaju se poput pucketanja božićnih petardi. Samouvjeren, buntovan, drzak i nepopustljiv, Leone je u karijeri dovršio svega šest filmova. Dva koja su prethodila tom sekstetu, spektakli “Posljednji dani Pompeja” i “Kolos s Rodosa”, nisu čak ni šegrtovanje, nego odsluženje filmskog roka u profitabilnoj talijanskoj žanrovskoj vojarni do trenutka kad je svojim prvim filmom “Za šaku dolara” (1964.) uspio pokopati talijanski spektakl i inaugurirati novi žanr: špageti vestern.

Koban za legije lijepih i nabildanih glumaca

Uspjeh tog filma bio je koban za legije lijepih i nabildanih glumaca koji su glumili mišićave Grke i Rimljane. Ostali su preko noći bez posla, a grubi, ružni, mršavi, debeli, mali, znojni, dlakavi i grbavi glumci postajali su zvijezde špageti vesterna, žanra koji se nije bavio mitovima, legendama i lijepim ljudima, nego nasiljem, ubijanjem, mržnjom, osvetom, pohlepom, ružnim ljudima i svijetom bez budućnosti. Američki je vestern bio poprište borbe dobra i zla, sukoba divljine i civilizacije. Promicao je vjeru u nastanak uređenog društva. Iznad svega, uvjeravao je publiku da je nasilje nužno zlo u procesu nastanka boljeg mirnog svijeta. Leone u svoja prva dva vesterna, “Za šaku dolara” i “Za dolar više” (1965.), odbacuje sve kanonske odrednice američkog vesterna i nudi negativce umjesto junaka, novac umjesto ideala, bezvremenu pustoš umjesto budućnosti, te nasilje kao ni dobro ni zlo, nego zanat, profesiju i nužni uvjet opstanka.

Film za šaku dolara | Author: Wikipedia Wikipedia

Ljubitelj klasičnog američkog vesterna

Njegovi junaci i negativci su plaćenici, revolveraši i ubojice, a svijet kojim siju smrt nema mira, granica, reda i zakona. U svojem prvom povijesnom vesternu, “Dobar, loš, zao” (1966.), Leone stvara vjerodostojnu povijesnu rekonstrukciju jedne epizode iz američkoga građanskog rata, a cijeli brižljivo stvoren ratni spektakl nema nikakvog drugog smisla osim da ometa tri naslovna junaka u nemilosrdnoj potrazi za skrivenim zlatom. Drugim riječima, američki građanski rat je potpuno besmislena klaonica i jedino što ima smisla je dočepati se zlata. No Leone nije bio samo anarhist, ljevičar, mrzitelj građanske klase i svakog oblika autoriteta, nego i ljubitelj klasičnog američkog vesterna i Johna Forda. U svojem četvrtom vesternu, remek-djelu “Bilo jednom na Divljem zapadu” (1968.), stvara nostalgičan fordovski ep o zlatnom dobu i polakom umiranju Divljeg zapada te dolasku civilizacije, a u meksičkom vesternu “Za šaku dinamita” (1971.) poistovjećuje se s fordovskim irskim dinamitašima, meksičkom sirotinjom i buntovnicima. Svoju mržnju prema građanski uređenom svijetu najdojmljivije pokazuje u svojem posljednjem filmu, gangsterskom epu o prijateljstvu, “Bilo jednom u Americi” (1984.).

Sergiu, s divljenjem

Kad je umro, spremao je ratni spektakl “900 dana” o opsadi Lenjingrada s Robertom De Nirom u glavnoj ulozi, a želio je napraviti i svoju ekranizaciju romana Margaret Mitchell “Zameo ih vjetar” tvrdeći da je slavni američki film iz 1939. besmisleni ljubić. Cijeloga je života obožavao američki film, s prezirom odbijao naučiti engleski i, na kraju, proslavio se kao redatelj koji je odbio režirati “Kuma”. Nije mu zaludu John Ford poklonio svoju fotografiju s posvetom: “Sergiu, s divljenjem”.ju i nužni uvjet opstanka.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.