Meenakshi Raghavan imala je 73 godine kad su je za potrebe videoreportaže snimali kako s metalnim štitom u lijevoj i kratkim mačem u desnoj ruci visoko ispruženim rukama blokira napad mačem sparing partnera. Sparing partner se povukao korak, zaletio i skočio, što je ona opet blokirala štitom, a onda se sa serijom udaraca mačem zaletjela u napad. Riječ je o indijskoj borilačkoj vještini kalaripayattu, vještini nastaloj oko 3. stoljeća prije Krista. Pričala je tada da je imala sedam godina kad ju je učitelj kalaripayattua vidio kako pleše.
"Rekao je mom ocu: 'Dovedi je da uči i kalari!'", ispričala je kako je iz svijeta tradicionalnog plesa ušla u svijet borilačkih vještina, u kojem je dandanas. U rodnoj indijskoj državi Kerali ona još drži jednu od najpopularnijih škola ove borbene vještine. Vrlo sličan put s otkrivanjem kalaripayattua ispričao nam je da je prošao i Phillip Zarrilli, američki kazališni redatelj, profesor emeritus na Dramskom odsjeku Sveučilišta u Exeteru u Velikoj Britaniji.
On je danas stručnjak za osposobljavanje glumaca kroz svoj predizvedbeni sustav psihofizičkih vježbi koje je tijekom tri dana u suradnji Hrvatske zaklade za znanost i Akademije dramske umjetnosti predavao i pokazivao studentima drame. Pa i još nekim zainteresiranima. Preciznije, Sibila Petlevski ga je "dovukla".
"Glumce već godinama podučavam koristeći borilačke vještine i jogu. Na tim vježbama poslije počiva njihova cjelokupna izvedba na pozornici. Pomoću nje oni su koncentrirani, svjesniji onoga što čine, svog tijela, tijela drugih, njihovih položaja, njihovih osjećaja, komunikacije. Pomažem im izoštriti osjetila i da pravilno dišu", pričao nam je, ostavljajući, onako beskrajno miran i staložen, dojam spike, recimo, nekakvog prosvijetljenog majstora shaolin kung fua. Tek kroz razgovor shvatili smo koliko smo bili na pravom tragu. Sve je počelo još 1976. godine.
Te godine, on je kao mladi kazališni stručnjak, kao 29-godišnjak, perspektivni redatelj s Fullbrightovom stipendijom u džepu, otputovao u državi Kerala u Indiji. "Borilačke vještine nisu mi bile na kraj pameti. Otišao sam proučavati tamošnji tradicionalni ples kathakali i sve što se tiče njega. A taj ples, s vremenom sam doznao, iziskuje i određeni tradicionalni psihofizički trening, odnosno vježbe za koje se ispostavilo da potječu iz borilačke vještine kalaripayattu", pričao je.
I kao što je danas svjetski poznata 75-godišnja majstorica kalaripayattua kao curica od samo sedam godina iz svijeta tradicionalnog plesa kathakalija ušla u svijet u kojem se uči kako protivnika, ako treba i efikasno upokojiti, tako je i Zarrilli nabasao na poveznicu jednog s drugim preko treninga za vježbanje refleksa, koncentracije, osjetila... A onda je stao tražiti učitelja.
"Bilo mi je jasno da je on taj kad sam vidio majstora Gurukkala Govindankuttyja Nayara kako drži nastavu svojim učenicima. Pa je uzeo i mene. Trenirao sam šest dana tjedno po pet-šest sati na dan. Prvo od 5.30 do 7.30 sati, a predvečer od 16 do 19", pričao nam je. I prvom prilikom čim je mogao opet se vratio u Indiju. Više-manje od početka mu je bilo jasno da se razvijanjem mentalnog i fizičkog bića čovjek može razviti da bude sposobniji, pa i radno sposobniji, da bude zdraviji, snažniji na svaki mogući način.
A nakon što je i sam, nakon sedam godina učenja, prodro duboko u umijeće borilačke vještine, shvatio je na koji je točno način može primjenjivati u treningu glumaca. I dok su zapadnjaci u Indiju putovali još na krilima ere hipija, Zarrilli je imao svoj vlastiti film. "Nije to imalo nikakve veze s tadašnjim hipi pokretom. Išao sam u etnološko istraživanje jednog drevnog plesa. Naravno da sam već tad bio pacifist, ali tamo nisam putovao kako bih tražio nekakvo duhovno prosvjetljenje. Takve stvari smatram običnim sranjima tih 'tražitelja'. Ne bih htio da ispadne da sam negativan prema ljudima koji idu za tim da riješe neke svoje probleme", pričao nam je.
Daleko od toga da bi bila riječ o kakvom neostvarenom mizantropu koji je zapeo tek u prijeziru ljudi. Zarrilli naprosto smatra da nema smisla stvari romantizirati, iz bilo kojeg razloga, kad se ide u drugu kulturu u potragu za kakvim god odgovorima. On je išao kao profesionalni redatelj i cijeloj stvari je prišao metodički i profesionalno.
"Kako tu vještinu sve bolje upoznaješ, osjećaš da se tvoja percepcija poboljšava, da su ti osjetila sve izoštrenija. Da to zovem duhovnim? Takav pristup me apsolutno ne zanima. Ali se kroz 30 ili 40 godina definitivno mijenja način na koji vaše tijelo funkcionira, način na koji obavljate svoj posao", kazao je.
Nastavak na sljedećoj stranici...
