Dramski ansambl zagrebačkog HNK priprema nakon više od 80 godina predstavu “Lulu”, nastalu po kontroverznom tekstu Franka Wedekinda, jednog od najprovokativnijih i možda najcenzuriranijih i najskraćivanijih njemačkih pisaca na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
U središtu te “monstruozne tragedije” je fatalno privlačna ljepotica Lulu, sklona razvratu, koja se uspinje na društvenoj ljestvici pomoću brojnih ljubavnika te u toj potrazi za ljubavlju, vođena strašću i požudom, ruši društvene tabue i malograđanske konvencije te uništava sve oko sebe. Komad je nastao spajanjem dvije Wedekindove drame “Zemaljskog duha” (ili “Duha zemlje”) i “Pandorine kutije”, inspirirane boravkom u Parizu, tadašnjem centru dekadentne Europe, gdje se oduševio životom cirkusa i kabarea.
Priča obiluje naglim i nesvakidašnjim obratima iz krimi miljea, od ubojstva i zatvora pa do ucjenjivanja, a pred nama defiliraju začudni likovi, od bludnica i akrobata pa do afričkog princa i lezbijki, koji zajedno tvore gustu fresku kaotičnog Wedekindova svijeta.
Predstavu režira Jernej Lorenci, jedan od najboljih slovenskih redatelja srednje generacije, koji je zagrebačkoj publici poznat po sjajnom Molièreovu “Tartuffu”, izvedenom u ZKM-u. On je stigao u Zagreb s cijelom svojom ekipom i, kako kaže, “traži, osluškuje, njuška taj Wedekindov tekst, nadajući se da će nanjušiti ono pravo”.
Glavne uloge igraju Darija Lorenci Flatz kao Lulu i Goran Grgić kao Schigolc, odnosno “Otac”, a uz njih se u komadu pojavljuju i Bojan Navojec, Dragan Despot, Franjo Kuhar, Siniša Popović, Nikša Kušelj, Mirta Zečević, Dora Lipovčan te drugi članovi ansambla.
Premijera će biti 28. ožujka. u Zagrebu je cjelovita “Lulu” prvi put izvedena u tadašnjem Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici 1930. u režiji Tita Strozzija s Vikom Podgorskom u naslovnoj ulozi i od tada nije igrana u hrvatskoj metropoli, najviše zbog tzv. skandaloznog sadržaja nedostojnog umjetnosti.
To je možda bio i razlog zašto je Wedekind bio prognan s hrvatskih scena više od 80 godina. No Wedekind je i u drugim sredinama bio osporavani pisac.
Njegovim se djelima nijekala literarna vrijednost, najviše zbog toga što je otvoreno pisao o ljudskoj seksualnosti i tada tabuiziranim temama, poput homoseksualnosti, sadizma i mazohizma te života bordela, cirkusa i kabarea, ali i zbog motiva iz kriminalističkog miljea. Zapravo, njegove se glavne teme mogu svesti pod nazivnik sex & crime.
Njegovi junaci su ubojice, kriminalci i prostitutke, a jedan od najpoznatijih primjera je lik Jacka koji se pojavljuje u “Pandorinoj kutiji”, koji asocira na Jacka Trbosjeka. Zbog svega toga proglašavali su ga pornografom, opasnim po književnost i po društvo.
"Ne mislim da je Wedekindov tekst skandalozan jer danas više ni jedna tema vezana za ljubav, seks i muško-ženske odnose ne može skandalizirati ljude, napominje Goran Grgić, dodajući da je taj inspirativan i apsolutno zanimljiv tekst svakako pomak u repertoarnoj politici HNK-a. “Lulu” je danas planetarno slavan komad, a glavna je junakinja po nekima na neki perverzan način prototip moderne žene. Osim brojnih austrijskih, njemačkih, talijanskih i francuskih filmskih verzija, “Lulu” je doživjela i operno izdanje skladatelja Albana Berga, koje se smatra jednim od remek-djela 20. stoljeća.
Slavni rocker Lou Reed snimio je zajedno s heavy-metal bendom “Metallica” album “Lulu”, koji je naišao na oštre kritike, a fanovi benda čak su mu prijetili smrću. Također, John Linton Roberson je priču o Lulu pretočio u strip. Tko je bio Frank Wedekind, pisac koji je bezobrazno uzdrmao europsko dramsko pismo? Provokator ili reformator?
Rođen je u Hannoveru 1864. u obitelji angažiranog intelektualca i političara, koji se oduševljavao idealima građanskog liberalizma i demokracije, što se poslije odrazilo u njegovom otporu prema građanskim i moralnim konvencijama. U školi se isticao maštovitošću, ali na očev je nagovor studirao pravo, a zatim je radio u prehrambenoj tvornici Maggi kao šef reklamne službe. Taj je posao presudno utjecao na njegov kasniji smisao za efekt i privlačenje pozornosti publike te proizvodnju iluzija.
U svom je dnevniku zapisao: “Tko ne poznaje život, njegova umjetnost ne može na duge staze biti drukčija nego neplodna”, te je redovno posjećivao sumnjive kavane, bordele i noćne klubove. Imao je raskošan seksualni život, no kad je upoznao 22 godine mlađu austrijsku glumicu Tilly Newes postao je monogaman i odlučio se na brak, koji je zbog njegove bolesne ljubomore bio turbulentan.
Usprkos svemu, Wedekind je dobio brojna priznanja u teatru, njegove tekstove režirao je slavan Max Reinhardt, a on sam je svrstan među modernističke klasike.
“U tom Wedekindovu tekstu najintrigantniji mi je lik Lulu, koja uništava sebe i druge, utjelovljujući neku čudnu slobodu tako da ne znam jesam li zaljubljen u nju ili je mrzim”, kaže redatelj Jernej Lorenci. “Ne zanimaju me ni kontroverznost priče niti aktualnosti likova, niti će se referirati na filmove i Loua Reeda. Predstavom želim probuditi potrebu za ljubavlju, ali ne samo onom katoličko-romantičkoj nego kompletnom, izravnom, okrutnom, bezobraznom, smrdljivom i prepunom svih mogućih sokova ljudskog tijela.
U predstavi će biti glazbe, plesa, zgodnih djevojaka i čvrstih mišića, mnogo ljubavi, malo seksa i malo okrutnosti tako da će publika moći reći ‘Uf, hvala Bogu, ja nisam takav, ja sam bolji što je najveća laž”, poručuje Lorenci, ističući da je Wedekind bio ispred svog vremena jer je ponudio paradigmu za sve ono što se poslije događalo u 20. stoljeću, i to ne samo u dramatici nego i u životu, ideologiji i filozofiji.
“Uloga Lulu mi je veliki izazov, rad s kolegama je vrlo kreativan i jako uživamo u radu na predstavi”, kaže Darija Lorenci dodajući da je njezinoj taštini godilo da s 38 godina igra Lulu, ljepoticu od 18, za kojom luduju svi muškarci, ali se istodobno pitala kako će se probiti kroz taj gusti, kaotičan Wedekindov tekst.
“Onda sam shvatila da imamo predložak, koji nam daje mogućnost da izmišljamo neku našu Lulu”, ističe Darija Lorenci, koja je s redateljem Lorencijem, radila svoju prvu predstavu i koji ju je inicirao u kazalište. “Mi se ne bavimo njezinim brakovima nego pitanjima identiteta, granica, kontrole, zadatosti naše ličnosti, koliko nas drugi određuju i što to znači kada smo kondicionirani unutrašnjim lomovima, te na taj način pokušavamo doznati tko je danas Lulu,” poručuje Darija Lorenci. Goran Grgić u komadu glumi lik Schigolca, odnosno, “Oca”, koji ima 77 godina.
“U tekstu nigdje nije definirano je li on njezin biološki ili duhovni otac, ili spasilac, ili netko tko ju je pokupio s ulice i čuvao te se prema njoj odnosi kao otac, tako da neću igrati starca nego bistar i aktivan lik, koji vlada situacijom”, kaže Grgić, dodajući da joj on uvijek dolazi u krucijalnim trenucima, baš onda kada joj se sve dobro posloži u životu, da uzme svoj danak u njezinoj sreći.
