Kultura
1607 prikaza

"Kad sam turbofolk čuo prvi put, za mene je to bio punk!"

Tonći Huljić
1/10
Igor Kralj (PIXSELL)
Naš najplodniji hitmaker za Express govori o glazbi, Crkvi, politici, turbofolku, crossoveru, Rozgi, Graši...

O Tončiju Huljiću svatko u ovoj zemlji, i na “ovim prostorima”, ima mišljenje. Posve logično i normalno - za nekoga tko je Huljić. I za nekoga tko, poput Tončija Huljića, ne podnosi “normalnost”.

“Kad su stvari normalne, kad nastupi stabilan hod stvari, meni je učmalo. Nekako mi je to..”, počinje sugovornik pa dopunjavamo: imate osjećaj da nešto ne valja?

“Da, baš tako. Ako je normalno, ne valja!”, smije se Huljić, s kojim se nalazimo nakon koncerta koji je u dvorani Lisinski imao s filharmonijom. 

Uz njegov bend Madre Badessa i zbor “Ivan Goran Kovačić”, nastupila je i kći Hana, koja je radila i orkestraciju nekih njegovih pjesama. Koncert je Huljiću važan, predstavlja neku vrstu profesionalne prekretnice. Najavljujući ga, objasnio je da istražuje nove forme jer “ne želi više bagatelizirati svoju muziku”. Što to znači?

Tonći Huljić | Author: Davor Visnjic/PIXSELL/History Davor Visnjic/PIXSELL/History
“Zašto mi se čini da sam bagatelizirao svoju muziku? U prvom redu, sebe ne shvaćam ozbiljno, pa tako ni ono što radim ne shvaćam tako ozbiljno. A stvari sam predugo, više od 50 godina, uzimao zdravo za gotovo. I kad sam vidio da ovo što radim zapravo nitko drugi ne radi, zamislio sam se. Bukvalno, na svijetu ne postoji situacija da neki autor toliko šara po stilovima poput mene. U koji god stil da uđem, ispada da napravim trend. I to na onaj način da se nakon nekoliko godina moram boriti s vlastitim trendom da ga ubijem, osluškujući novi”, kaže on. 

Konkretnije?

“Nije slučajno što karijera Jelene Rozge traje od 2006. i nije slučajno sve što se događalo u karijeri Petra Graše od 2014. godine. Grašo je na neki način trebao prekinuti ono što je Rozga načela albumom ‘Bižuterija’. U početku Rozgine karijere razmišljao sam treba li napraviti nastavak Magazina ili potpuni odmak. Pa sam napravio radikalan odmak, što je stvorilo čitav niz hibrida, iako oni nisu bili na razini trenda iz kojeg su izrasli. Onda hibridna, niža razina trenda, postane novi standard. I ako nastojiš biti pametan kakav si bio u početku, moraš početi pisati onakve pjesme da ne postaneš hrana zvijeri koju si sam pustio. Kako to presjeći? Udariš potpunu kontru”. 

Poput crossovera? Taj ga je trend jedno vrijeme zaokupljao, vodio prema drugačijem mišljenju o figurama pop pjesme?

Tonći Huljić | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)
“Da. Kad sam se počeo baviti crossoverom, svjetska zvijezda bila je Vanessa Mae, o kojoj mladi naraštaji sad nemaju pojma. A budući da je njezin menadžer bio i moj, počeo sam raditi za crossover bendove Bond i Wild, a onda je došao i uzlet Maksima Mrvice. I nastade trend. Tad mi je sve to izgledalo logično. Činjenici da sam od 2003. do 2005. na Universalovoj i Deccinoj kompilaciji ‘The best of Classics’ bio jedini živući autor nisam pridavao važnost. U isto vrijeme, zbog jedne pjesme koja je objavljena na CD-u Maksa Mrvice, Vicoria Rose, književnica iz Britanije, objavila je 2009. nekovrsnu moju biografiju. ‘Iconoclas Icon: A story inspired by the life of Tonči Huljić’ knjiga je koju je Rose napisala na poticaj svoga ujaka, kompozitora ozbiljne glazbe, kojeg je zainteresirala ta pjesma s Mrvičina albuma pa je rekao da ‘takav autor mora imati ozbiljan poremećaj’. Mislio je, kao, u smjeru nevjerojatnosti mojeg opusa. Dakle, Rose, koja je na sličnom tragu poput moje biografije, ranije objavila fikcionaliziranu biografiju prapraunuka Niccola Paganinija, objavi knjigu o meni. Bude interesantno kako kod ljudi muzika emotivno pokreće zaključke i stavove koji meni mogu biti komični i banalni, ali su legitimni”, veli naš sugovornik, implicitna kronologija njegove karijere dovodi do poante. 

Znači… 

“Zato sam rekao da ću vlastitu glazbu odsad početi shvaćati seriozno. Odlučio sam se postavljati kao da sam u životu napisao samo 20 stvari. Oni, naime, koji napišu 20 pjesama u životu, misle da su napravili remek-djelo. A ja ih imam 1370 do sada i niti jednu od tih 1370 ne smatram bitnom. I kad dovršimo ovaj razgovor, vjerojatno će još dvije-tri nove pjesme biti objavljene. Naprosto, svemu što sam radio i što radim, odlučio sam sada dodati pažnju. Primjećujem da ljudi to vole. Ono, da pokažeš da na različite načine cijeniš vlastiti rad. Otud koncert u Lisinskom, koji mi je pokazao da imam pravo. Nije bilo jednostavno ravnati s nešto manje od 200 ljudi na pozornici. To nikad nije lako, a kamoli kad se misli: ‘E ne’š ti lake glazbe!’ Ali nema lake ni teške glazbe. Jedino ona koja proizvodi emociju”, govori Huljić, koji je na “orkestralni način” više počeo razmišljati 2009. kad je s Goranom Bregovićem surađivao na Madri Badessi. 

Tonći Huljić | Author: Igor Kralj (PIXSELL) Igor Kralj (PIXSELL)
“Bregović je lako u meni probudio tu ‘tamnu stranu’.Veli on: ‘Ajde da na ovu melodiju stavimo neki tekst, šteta te ljepote!’ Lako mene nagovoriti: Bregović je songwriter kao ja, a melodija je moćna ako u nju ugradiš neku mandolinu, tubu, harmoniku... A finale suradnje s Bregovićem bilo je skoro bizarno - u Badessi sam ‘izašao’ kao bečki dječak, počeo raditi ono što do tada nisam. I najvrednije je ostalo. Zvuk. Do toga se najdulje putuje. Ima, naime, toliko krasnih instrumenata u ovom našem mediteranskom bazenu - dok ga još imamo, dok ga ne uguše u ratovima, promjenama klime... Hoću reći, ono što sam radio na polju crossovera i s Madre Badessom dovelo me do logike zvuka što tražim već desetak godina. Ubuduće bih volio uspostaviti i odnjegovati vlastiti orkestar s takvom glazbom: a toga se bojim jer je pitanje publike vrlo osjetljivo. Publika je strašno fragmentirana, a vi morate znati vlastiti ‘target’”, razmišlja Huljić. 

Ali nemoguće da ne zna koja mu je publika?

“Više nego ikad, danas imam široku bazu. Djecu od tri, pet, sedam godina kojima sam neki smiješni zajebant. Mlade od 17. Ali teško mi je za glazbu koju sad radim imati parametre u Hrvatskoj jer su prema meni posljednjih godina… nesuvisli. Uvijek su ovdje bili kritički neobjektivni prema meni: ili su me bez veze kudili ili me bez veze hvalili. Meni je zapravo svejedno. Jednako sam radio i onda i danas: i sutra ću, dok me mozak služi”, uz smijeh će naš sugovornik.

Ili konceptualno, kako mu nije do sada palo na pamet da sam sebi napiše kritiku?

Grupa Magazin | Author: Siniša Hančić/Pixsell/History Siniša Hančić/Pixsell/History
“Naravno, ja sam svoj najžešći kritičar”, veli Huljić, “i puno radim. Ali to nije zato što bih se htio nekome dokazati. Meni je, recimo, naporno davati intervjue. Ne mogu svaki dan biti u medijima, ljudi ne razumiju što sam ja: jesam li u žiriju talent showa, pratim li ženu na promociji njezine knjige, jesam li otac kćeri i sina, jesam li svirao s filharmonijom? Nikad se više nije pisao o filharmoniji nego sad kad smo napravili zajednički koncert. Napravim duet s Vojkom V. pa on ‘eskalira u popularnost’! Iz kojeg razloga bi se o meni stalno pisalo? Pa nisam ja nikakva ekscesna osoba. Krajnje sam normalan, skroman čovjek”, veli Huljić i smijemo se oboje. 

Veteranski rezignirano zvučite, velimo. Kao da ste na točki zasićenja, pretjerujete. Jeste li se profesionalno umorili? 

“Mislite, zvučim kao ostarjela verzija žalopojke? A ne. Nikad ne gledam u prošlost. Živim u sadašnjosti i teško podnosim lamentaciju. To mi je odvratno: kao neko indirektno priznavanje vlastitog poraza koji te kastrira, da ne radiš nešto novo. I da, umoran sam, posljednjih sam dvadesetak dana stalno na putu. A i općenito, umorio sam se – a ne bih smio. Tražim neki tip mira da uđem u sljedeću avanturu i da pametnije ostarim. A kad uđem u fazu da mi bude dosadno... postanem bjesomučno kreativan”, kaže naš sugovornik, a kategorija “normalnosti kao dosade života” stalno ga kopka. 

Lavira između ideje života na Hvaru, misli o odlasku na Novi Zeland!? Između dvije krajnosti: vinograda i estrade?

Tonći Huljić | Author: Ivo Cagalj (PIXSELL) Ivo Cagalj (PIXSELL)
“Ma da. U ovom trenutku nigdje na svijetu, apsolutno ništa nigdje nije normalno. Bila mi je ideja da u ovim godinama budem na Hvaru i tako živim oko vinograda, okopavam ga i sjednem za ručak u donjoj majici: nešto za pojist i ubit oko. A ozbiljno sam se pripremao za Novi Zeland. Volio bih jedino da i djeca idu sa mnom…Kao, ako postoji možda raj na Zemlji, gdje se može izbjeći ovo civilizacijsko ludilo, onda bi to bio Zeland? Da izbjegneš ludilo migracija, rasizma, da te ne maltretiraju Amerika, Rusija i Kina nego da lijepo živiš na Novom Zelandu. A onda sam shvatio da isto to mogu imati i na Hvaru ili Krku. Tamo imam neku rodbinu… I kad tako ozbiljno to kažem, djeca me samo gledaju. A stvari u Europi ne idu na dobro. Sreća i prednost, ako tako mogu reći, ujedinjene Europe je jedino u tome što na tim prostorima dugo nije bilo ratova. Dugo je bio mir, a sad ga više nema. Stoga mislim, preostaje ti da se u zrelim godinama zabavljaš u tom nekom kreativnom smjeru. Jer će kreacija, nadam se, ipak nadživjeti digitalizaciju i robotizaciju”, razlaže Huljić, odosmo u šire bazene od našega, pa vraćamo fokus. 

Imate, kažemo, privilegij da odustanete od profesionalnih nastupa kad hoćete: iako sumnjamo u to.

“A ne. To se lako može dogoditi. Naglom odlukom, kad kažem: ‘A sada dosta!’. Po naglim i prevrtljivim odlukama sam, uostalom, poznat. Evo, sve sam poslove otkazao ovo ljeto. Ništa neću radi. Osim što ću se pokoriti vrućini ili tornadu, što nas već zadesi”, uz osmijeh će Huljić, veteranska aura ga prati u tonu. 

Ponovno smijeh. U veteranskom opusu, ipak, ne manjka pogrda. Kad se kaže “huljićizam”, to je pogrdna i u našem narodu jasna kvalifikacija unutar pop glazbe?

“Jesam, dobio sam svašta po putu. Sloboda izbora, sloboda u kreativnom radu je skupa. Srećom, uvijek je bilo gorih od mene”, kaže Huljić, veći dio karijere “optuživan” da je “balkansko imaginarno” ili “istočnjački” folk i turbofolk prošvercao u domaću estradu. 

Osjeća li se “krivim”?

“Jesam. Ali sam uvijek radio hibrid. Davao sam svemu tom jednu drugačiju, ‘humaniju’ notu. Mene je ta živopisnost i ta iskrena emocija folka uvijek uzbuđivala. Naravno, danas je teško kod nas reći što je folk…”, kaže, na što podsjećamo da “huljićizam” kao stigma domaće estrade i zabavne muzike funkcionira slično kao i kulturni rasizam prema turbofolku u domaćoj estradi. 

Da. Huljić uzme malu pauzu, izgleda kao da je na granici iritacije…

Tonći Huljić | Author: Petar Glebov (PIXSELL) Petar Glebov (PIXSELL)
“Dakle ovako. Ovu priču o turbofolku slušam od 1980-ih, kad su u Jugoslaviji palili i žarili na koncertnom terenu, a bili su zabranjeni na svim TV programima. Sinan Sakić i Šemsa Suljaković. Iza njih ansambl Južni vetar. Znači, oni su razvaljivali gdje god bi se pojavili: u Hrvatskoj, Bosni, Sloveniji. Nitko od nas koji smo tad bili proklamirani kao jugo-zvijezde: ni Magazin ni Brena, nije mogao tome prići. Njihovi su tekstovi proizvodili jednak šok što ga danas proizvodi reprodukcija turbofolka. A to je, u osnovi, južnoamerička reaggeton produkcija, koja je u Europu došla preko Rumunjske. U Rumunjskoj sam to prvi put čuo i provalio: ‘Ej, pa to je nešto užasno jednostavno’. Sve pjesme imaju jednake harmonije i istu temu, samo se iz godine u godinu mijenja broj BPM-a, odnosno tempo. Za mene je to, bukvalno, bio punk. A ti su maheri samo dogradili ono što su u tekstualnom i muzičkom smislu radili reperi. I žanr se mijenja, avansira, mutira. Teško je danas reći što je folk, turbofolk i koji su im sve utjecaji. A tekstovi? Smisao današnjih tekstova hip hopa, rapa, a pogotovo trapa, je - besmisao. Pa s kim ćeš se ti onda, s terena zabavne glazbe tući?”, veli Huljić.

Podsjećamo, ponovno: politizacija je problem kod turbofolka, lako ovdje za muziku.

“Mislite, svaka priča završi na Srbima i Hrvatima? Nije. Jer su najveći konzumenti folka ili turbofolka upravo Hrvati. To je naprosto tako. Činjenica je da najviše te glazbe dolazi iz Srbije. Hrvati bi je pisali, ali se, kao, srame. Pa onda, budući da to Srbi ovako ili onako dobro rade, Hrvati traže način da tobože taktički ‘dovedu bitku na svoj teren’. I zato mi njima izvezemo pop, oni nama folk. To je čitava priča”, mirno će Huljić, koji na (post)jugoslavenskom prostoru radi bez prestanka. 

Zašto je danas tako teško dovesti ekonomiju u pop kulturu ovih prostora? Naprosto priznati da postjugoslavenski kulturni prostor postoji u svakom, tržišnom, smislu?

Tonći Huljić | Author: Igor Kralj (PIXSELL) Igor Kralj (PIXSELL)
“Postjugoslavenski kulturni prostor ne samo da postoji nego je intrigantno živ. Jer nešto što bi po svim kriterijima - oprostite na ponavljanju - trebalo biti normalno, ovdje se tumači kao incident. Mi koji djelujemo na ‘tom i takvom’ prostoru gledamo i s čuđenjem pitamo: ‘Oprostite, o čemu vi pričate?’ Vrlo često hrvatski izvođači bolje prolaze u Srbiji - i obratno. Određeni broj izvođača turbofolka pokušava izgraditi karijeru u Srbiji, ali preko Hrvatske. Dokazujući tako da su u Hrvatskoj popularni, računaju da im raste cijena u Srbiji”, govori Huljić. 

Shvatili smo implicitno, ova ga zemlja frustrira, kao bilo koja druga - na civilizacijskoj razini “polaganog odbrojavanja”. Ali sentiment domaćeg čovjeka… nije lako. Što ga onda frustrira ovdje? Je li (i) on frustrirani domaći čovjek? Reklo bi se, domaća politika ga ne zanima?

“Svatko je frustriran na svoj način. Ovoj zemlji je potrebno ozbiljno resetiranje, a to niti jedna politička nomenklatura ne može izvesti. I nitko iznad 40 godina za to nije sposoban jer ulazi u vlastiti glorificirani pragmatizam. U tim i kasnijim godinama dolazite, neminovno, u poncijepilatovsku situaciju u kojoj nije ništa loše kad kažete da ćete naprosto – oprati ruke. To je prirodna stvar. A politika me interesira isključivo kao sociološka kategorija. Promjenama vladajućih nomenklatura odjednom dolazi do oficijelne promjene ukusa, što je osobina malih i frustriranih naroda. Srećom, pojavom interneta mladi preskaču tu provaliju koju je 1960-ih ‘preskakao’ Radio Luxembourg. Naravno, ovi su meridijani idealni za razvoj raznih frustracija i traganja za njezinim razlogom. A povijest uvijek bude ‘pravi temelj’ da se na njoj iskalimo. Međutim, kao iskrenog vjernika, mene posebno frustrira petljanje Crkve u politiku, što predstavlja bijeg od Isusova nauka i pokušaj stavljanja Boga u funkciju uskoga kruga moćnih ljudi. Eto, to govorim kao čovjek koji dan počinje molitvom i pokušava živjeti vjeru, posrćući svakodnevno. Mrzi me stavljanje bilo koje religije u ideju huškanja animoziteta i mržnje iako tome svaki dan svjedočimo, kao čistoj suprotnosti Božjem nauku. Ako nam je takva situacija s Crkvom i politikom, što možemo očekivati od službene politike?”, retorički će, na kraju, Tonči Huljić.