One nisu uzori, to je istina, ali tjeraju na akciju i razmišljanje. Onaj feminizam za koji se zalažem jest da se jednako osvijeste i osnaže i žene i muškarci te formiraju kao osobe. Obiteljski nasilnici ili seksistički nastrojeni muškarci zapravo su nemoćne osobe čije je psihološko stanje loše, iako često ne odaju takav dojam. To ni u primisli nije opravdanje, to je upozorenje na srž problema. Jednog od problema. Žene također vrlo često prihvaćaju nametnutu ulogu i prožive život ni ne znajući, a kamoli izgovarajući što osjećaju. O njima pišem i na njih želim skrenuti pažnju. Prvenstveno njima samima. Odgoj emocija nešto je što kronično nedostaje našem društvu.
Značajan udio domaće politike bavi se problemom roda i spola. Katoličke udruge, takozvani 'obiteljaši' pokušavaju legalizirati radikalno konzervativni pojam obitelji, a onda i rodne teorije predstaviti kao 'opasne ideologije'. U razvojnoj strategiji grada Zagreba, primjerice, pod pritiscima radikalne desnice pojam 'rod' naprosto je zamijenjen pojmom 'spol'. O čemu se tu radi, ako smanjimo doživljaj tragikomedije?
Grozim se svih ekstrema, lijevih i desnih. A ono od čega me prolazi jeza je mišljenje i nastojanje određene skupine da nametne svoje mišljenje, stavove, a vidimo sad i zakone drugima. Ne smeta mi ničije pravo na nešto, smeta mi potreba i nastojanje da se ono ukine drugima. Taj dio je upravo zastrašujući. Svi smo mi u nečemu manjina. Ljudi su u svim svojim aspektima posloženi na različitim dijelovima spektra. Psihološki, biološki i odgojno. Nije to od danas, to je oduvijek, to je biološka raznolikost.
Ali kad o ovome govorimo, ne mogu ne spomenuti događaj kojem sam svjedočila i koji će poljuljati i jednu i drugu stranu priče. Desetogodišnja djevojčica iz katoličke obitelji spremala se za pričest. Ali ona nije htjela haljinu, htjela je hlače, košulju i leptir mašnu. Svi su imali istu haljinu preko odjeće, ali poslije su je skinuli i bilo je važno u što je tko odjeven.
Majka joj je rekla da će biti drugačija od drugih djevojčica te ju je pitala je li na to spremna. Ona je bila. Kad je kupila odjeću koju je htjela, zadovoljstvo koje je majka vidjela u njezinim očima ohrabrilo je i nju da je podrži. Meni je važno da je moje dijete sretno onakvo kakvo je, rekla je. Nažalost, ekstremima je važna nesreća drugih. Strah me, ukratko.
I kakvu vam reakciju izaziva ogorčena rečenica pravobraniteljice za djecu (na odlasku) Ivane Milas Klarić, izrečena u Saboru, a upućena djeci u Hrvatskoj: 'Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira'? Pitamo vas tu i kao stručnjakinju za rad s djecom s poremećajima autističnog spektra. Ili nema pretenzija? Kakav je vaš odnos prema javnim nastupima, u Hrvatskoj vas rijetko vidimo?
Ja zapravo jako volim Hrvatsku. Upoznajem je planinarenjem i istraživanjem svakakvih zabitih kutaka. Nastojim biti poštena prema prirodi i ljudima, pa i prema državi, na kraju krajeva. Nigdje mi nije ugodno kao u svojem jeziku i među svojim ljudima. Nikad mi, do prije nekog vremena, nije padalo na pamet negdje drugdje otići živjeti. Sad se više u svojoj domovini ne osjećam ugodno, jako mi je neugodna politička i društvena klima. I to upravo zato što volim zemlju u kojoj sam rođena i živim. Voljela bih da bude mjesto lijepog življenja, samo joj to želim.
Ne vjerujem da ću igdje ići, mislim da postoji dovoljan broj ljudi kojima se ne sviđa to što se događa, ali negdje su izgubili pokretačku snagu, a ja je trenutačno na političkoj sceni ne vidim dovoljno jaku. Vjerujem da je izjava dječje pravobraniteljice proizišla iz sličnoga gnjeva. Iako, mislim da bi svi ljudi čija se riječ čuje i uvažava trebali osnaživati ljude za otpor. Teško mi je bilo i zamisliti da ćemo morati strepiti nad pravima koja su dugo i mukotrpno stjecana.
Kako ste se, uopće, odučili za ovaj poziv, naime rad s djecom koja 'nisu normalna', kako se to u žargonu kaže bez problema. I što su vas djeca u splitskom Centru za autizam dosad naučila?
Nisam o autizmu znala puno, jednostavno sam se javila na natječaj, ali evo, 16 godina radim s djecom s autizmom. Pitanje normalnosti je deplasirano, u ljudskom rodu postoji pojavnost i to je nešto na što trebamo računati. Autizam me naučio pravoj, razumijevajućoj toleranciji. Drugačija nam je kemija, drugačiji su nam mozgovi i uvjeti, pa stoga i drugačije reagiramo i živimo. To se polako iz mojeg posla prelilo u život. A što sam sve u ovih 16 godina naučila tema je za posve novi razgovor.
Široj ste javnosti, pa i onoj s YouTubea, poznati kao 'Kraljica Pričigina i Spikigina', festivala na kojima publici pričate priče gotovo onako kako ih čitamo u knjizi: ekonomično, ležerno. A trema? Zašto mislite da je ljekovito slušanje/pričanje priča?
Uh, kako ne volim taj nadimak Kraljica. Ali volim pričati. A to ležerno rezultat je napornog rada, promišljanja, probanja, traženja najboljeg načina da ispričam priču. Zapravo, rezultat je posve štreberskog pristupa, nije humor mačji kašalj, pogotovo kad ga morate iznijeti pred 600 ljudi. Imam tremu, naravno. Ona je odraz poštovanja sebe, publike i organizatora. Kad vidim sav taj svijet, srce mi u grlo dođe. Ali kad počnem pričati, nekako se i sama uljuljam u priču i ta fizička trema posve iščezne.
Negdje sam pronašla ozbiljan članak o terapeutskom djelovanju usmenog pripovijedanja, šalila sam se da ću otvoriti ordinaciju. A djelovanje je slično onom kod čitanja, odvuče vas u neki novi i tuđi svijet, mozak se bavi drugim stvarima. To je uvijek dobro. Čak i kad vas se te stvari tiču, možda pogotovo tad, to je onaj moment kad vidite da se i drugima događaju iste stvari kao i vama. Veliko je to olakšanje.
Kad pišete? Imate li na lageru još toga ili se radi polako? Kakve su vam ambicije u 'proznom' (ili lirskom?) poslu?
Pišem kad imam vremena. Fizičkom dijelu pisanja prethodi oslobađanje mentalnog prostora za misli o priči, takozvana dokolica, pa se to najčešće događa na godišnjem odmoru. Ovu sam zbirku gotovo cijelu napisala prošlo ljeto. Iako, za potrebu, rok i ugovor, mogu nešto napisati i koji slobodan vikend. Uz ovakav životni ritam vjerojatno ću nastaviti pisati kratke priče kojima sam i kao čitatelj sklona. One su forma u kojoj se najbolje osjećam.
