Dvadeset i osam godina nakon “Sarajevskog Marlbora”, kojim se ovaj pisac pozicionirao na književnoj sceni ne samo kao jedan od najtalentiranijih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije, nego kao i suvremeni klasik, novoosnovana izdavačka kuća Bodoni, specijalizirana upravo za književne klasike, objavila je zbirku kratkih priča naslova “Trojica za Kartal” - “Sarajevski Marlboro remastered”. Prema autorovim riječima, na nagovor njegove poljske prevoditeljice Magdalene Petrynske, koja mu je predložila da za poljsko izdanje “Sarajevskog Marlbora” napiše dodatnu, tridesetu priču, napisao je novih dvadeset i devet. Novu knjigu koja nije nastavila tamo gdje je “Sarajevski Marlboro stao”, nego je započela i završila otprilike na istome mjestu.
Obje zbirke osmišljene su prema istome modelu izvorište-sadržaj-epilog, odnosno sačinjene su iz tri dijela: “Nezaobilazan detalj u biografiji”, koji sadrži samo po jednu priču, “Rekonstrukcija događaja” s 27 priča i “Who will be the witness” ponovno s jednom pričom kojom se cjelina zatvara. Uvodne priče “Izlet” i “Kino” ispripovijedane su glasom naivnog, autodijegetskog pripovjedača i tematiziraju djetinjstvo i odnos s majkom. Pripovjedačev prvi susret sa smrću, mnogo prije nego što je rat započeo, naučit će ga da prvotni šok i snebivanje traju vrlo kratko i da se ljudi, usredotočeni na vlastite potrebe, vrlo brzo navikavaju na nove okolnosti. Jezik ovih dviju priča hotimice je stiliziran kao dječji, jednostavan i naivan, a njihova genijalnost leži u humoru, ironiji, anegdotalnosti i epizodalnosti koje su sveprisutne u Jergovićevoj prozi. “Rekonstrukcija događaja”, pak donosi šaroliku, vrlo živu galeriju likova, mahom malih, običnih ljudi koji su, poput Sarajeva, spletom nesretnih okolnosti dospjeli u središte drame, one koja traje toliko dugo da im je postala svakodnevicom. Treći dio, priče “Biblioteka” i “Vaze” govore o nijemim svjedocima, stvarima koje nadilaze ljudsko postojanje, a istovremeno su i mnogo fragilnije. Pripovjedač prve priče već naviknut na eksplozije, vatru i dim, gotovo esejistički govori o tome kako se po načinu na koji gori nečiji stan može znati je li riječ o sirotinjskom, bogataškom ili stanu s kućnom bibliotekom. Priča je to o knjigama i civilizaciji, iskonskim potrebama i uništenju. Njome, kao i pričom “Vaze”, vlada isti, elegičan i svečan ton kojim se govori na zadušnicama. One to na neki način i jesu, zadušnice za Jugoslaviju, Sarajevo kakvo je nekad bilo, njegove stanovnike i njihove isplanirane živote.
Jergovićeva biografija nezaobilazna je u cijelom njegovu stvaralaštvu, osobito u romanima “Otac”, “Rod”, “Selidba”, zbirkama priča “Mama Leone”, “Drugi poljubac Gite Danon” itd. i ta izrazita autobiografska zainteresiranost prisutna je i u “Trojici za Kartal”, u kojoj se javljaju likovi majke, djeda i bake. Čak i kad priču prepušta drugim pripovjedačima i pripovjedačicama, ona nikad nije izmještena iz prostora koji ovom piscu potpuno pripada, gradu koji poznaje naizust, glavnom liku svih knjiga - Sarajevu, te se čitatelju čini kao da nijedan lik nije izmaštan i kako su se svi događaji odvili upravo pred očima pisca. Junaci i junakinje priča izbačeni su iz kolotečine, ali u izvanrednim okolnostima uspijevaju uspostaviti novi ritam i smisao, još gajeći nadu za budućnost, snove o onome što bi mogli postati. Ovakva literalizacija svakodnevnog kod Jergovića je autentična jer je književna fabula konkretno i precizno prostorno smještena na određena i postojeća mjesta. Takva toponimičnost zahtijeva određeni jezični registar, odnosno razgovorni jezik, zazivanja, pošalice i humor koji se zasniva na otkrivanju i prepoznavanju komičnog u prototipnim, poznatim i predvidivim situacijama. Prenošenje motiva i likova iz teksta u tekst kod čitatelja izaziva trenutak prepoznavanja svakidašnjeg života određenog mjesta, vremena, generacijske skupine, jezika, humora i situacija kojima se izražavaju mentalitet i običaji mjesta o kojemu je riječ, prihvaćanja prostora i likova kao srodnih. Takav izniman, neobičan i fantastičan susret može pružiti samo književnost.
Sad kad pred sobom imamo “Sarajevski Marlboro” napisan i objavljen dok se krv još nije ohladila i sudbine junaka nisu dovršile i “Trojicu za Kartal” napisan s odmakom od gotovo trideset godina jasno je da je Jergović još tad kao mladi pisac bio sposoban odmaknuti se od kaosa kojim je bio okružen i napisati antiratne priče ne posežući za sentimentom i povišenim emocijama. Pomiren s gubitkom postaje svjestan da se ništa ne može spasiti osim priče.
