Kultura
945 prikaza

Jergović je opet Sarajevo stavio na književnu mapu svijeta

Miljenko Jergović
Tomislav Miletic (PIXSELL)
On piše o onome zbog čega se u Bosni kaže: "Dvaput seliti, jednom umrijeti", a počinje putopisom kroz Bosansku Posavinu

Kad je riječ o razumijevanju knjiga Miljenka Jergovića, pogotovo njegova "sarajevskog opusa", treba imati u vidu prvenstveno dvije stvari, prije svega barem donekle biti upoznat s kontekstom u kojem se te priče događaju, pod uvjetom da se zaboravi sva ona silna stereotipija o jednom gradu koji je, nažalost, došao u žižu javnosti zbog krvave i brutalne opsade u prošlom ratu, te imati određenu empatiju prema tom svijetu.

Pogotovo zato što Jergović, što kod njega iz knjige u knjigu samo jača, ne želi podcjenjivati svoje čitatelje nego unaprijed računa na ove dvije stvari, odnosno ne želi ništa dodatno pojašnjavati, "crtati", tako da njegove knjige, pogotovo posljednja, "Selidba", iziskuju silno posvećena čitatelja. U suprotnom, bolje je neke Jergovićeve knjige ne uzimati u ruke.

Miljenko Jergović Miljenko Jergović Kultura "Dodik je kao Bata koji ponavlja: 'Sad ću da te karam!'

U knjizi "Fatalne simetrije" Nebojše Lujanovića postoji jedan izvrstan esej, "U zamci imena", koji volim spomenuti s vremena na vrijeme, u kojem Lujanović istražuje korištenje osobnih imena u književnim djelima koja nastaju na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje je često osobno ime ujedno identitetska odrednica, tako da neupućeni ostaju uskraćeni za pojedine slojeve teksta koji su iznimno bitni. Međutim, ne vrijedi to samo za imena: postoji cijeli niz detalja koji funkcioniraju na sličan način.

U ovom smislu ilustrativno je nekoliko rečenica iz "Selidbe": "Stojim na uglu Titove i Kulenovićeve, na onom najkraćem pješačkom prelazu na svijetu. Mogao bih ga preskočiti u dva i pol koraka, ne nailaze auti, ali čekam zeleno i nastojim ne pogledavati uz Dalmatinsku."

Svatko onaj koji je barem nekoliko puta u životu prešao preko ovog neobičnog pješačkog prijelaza, a prosječan Sarajlija ga prijeđe više tisuća puta u životu, na trenutak će zastati i pokušati proniknuti u pripovjedačeve motive, jer čekati zeleno svjetlo na tom semaforu ako ne nailaze automobili je u najmanju ruku čudno. Je li pisac ljutit na svijet oko sebe i želi unijeti iskru reda u taj kaos?

Miljenko Jergović | Author: Goran Stanzl (PIXSELL) Goran Stanzl (PIXSELL)

Ili u onaj u vlastitoj glavi? Ili, zapravo, odgađa neodgodivo, mučnu selidbu koja je završni čin jedne obiteljske povijesti? Vjerujem kako će ovaj detalj, što može samo vrhunska književnost, kod Jergovićeva iseljenog sarajevskog čitateljstva izazvati ono sudbinsko prepoznavanje, što podiže simboličku kvalitetu teksta, kao neka vrsta trajno sačuvane memorije.

Slično nerazumijevanje teksta često dovodi do "nesporazuma", što je vrlo važno kad je riječ o djelima Miljenka Jergovića. Lujanović u svom eseju zapravo pojašnjava na neki način i unutarnji mehanizam tih "nesporazuma", koji se uglavnom događaju zbog nepoznavanja konteksta.

To se ponajbolje da pojasniti na Jergovićevu romanu "Nezemaljski izraz njegovih ruku", koji je nekim književnim kritičarima poslužio kao sredstvo obračuna s ovim piscem, iako se iz njihove perspektive radi o temeljito "nepročitanoj" knjizi.

Miljenko Jergović Književna nagrada Kultura ‘Kako objasniti da vam je ljeto 1991. bilo najbolje?’

Navest ću samo jedan aspekt toga: Jergovića su u početku, 90-ih, književni kritičari u Hrvatskoj često, i kad treba i kad ne treba, povezivali s Andrićem, a da to u ovom slučaju nitko nije primijetio, iako je, po mojemu mišljenju, Jergović u ovom romanu najviše andrićevski, ponajprije zbog načina na koji promatra historijske ličnosti u stvarnom vremenu, skidajući povijesnu "pozlatu" s njih, prikazujući ih kao stvarne, nesavršene "male ljude", što je Andrić doveo do savršenstva.

Ne postoje svete krave, ali se nikad s piscem ne treba obračunavati preko njegovih knjiga. To je stvar elementarnoga književnog (ne)poštenja. Slični tekstovi spadaju u drugi književni žanr, u polemiku, a ne u kritiku.

Pogotovo ako se takav tekst poput zloćudnih metastaza širi dalje, pa jedan dan u sklopu svojevrsne hajke koju protiv Jergovića vode određeno vrijeme neki "građansko-nacionalistički" krugovi u Sarajevu osvane na stranicama PEN Centra BiH, kao punokrvni prilog toj hajci, na stranicama institucije koja bi trebala pisce štititi od sličnih nasrtaja, a ne sama ih inicirati, pogotovo zato što je Miljenko Jergović član PEN centra i jedan od njegovih osnivača iz vremena opsade Sarajeva.

Miljenko Jergović | Author: Fraktura Fraktura

Tu dolazimo do jednog apsurda: da pisac koji je na književnu mapu svijeta upisao Sarajevo kao nitko prije njega postane u tom Sarajevu predmet hajki. Tipičan bosanski paradoks, rekao bih. Govorimo o gradu koji je u trajnom nesporazumu s cijelim nizom svojih slavnih sugrađana, koji ne pristaju na mitološku-čaršijsku sliku grada.

Jergovićeva "Selidba" po mnogome je jedinstvena knjiga na ovim prostorima, a pogotovo je važna za Bosnu, gdje postoji jedna izreka koja kaže: Dvaput seliti - jedanput umrijeti.

Ta izreka je mogla nastati jedino u Bosni, i to zbog traumatičnog povijesnog naslijeđa, te Jergovićev roman treba čitati i u tom ključu, kao tematiziranje jedne neobično važne, a temeljito skrajnute teme, te je pravi nonsens da je prva slična knjiga objavljena tek u današnje vrijeme, kad ta tema nema onu nekadašnju težinu, kad je sve u manjoj ili većoj mjeri prividno usklađeno s vanjskim svijetom u kojemu su selidbe bile koliko-toliko prirodan način života.

Drago Hedl Drago Hedl Kultura "Novinarima su nekad prijetili smrću, sad nude novac"

Ona je zapravo jedna vrsta rekapitulacije te teme, gdje stara Bosna stane u desetak Ikeinih vrećica, kao poveznica s novim vremenom, a ujedno je obiteljska kronika. Ikeine vrećice, dakle, u Jergovićevu svijetu nisu slučajno, kao što u ovoj knjizi ništa nije slučajno, niti jedan detalj, ma koliko banalan bio, samo treba proniknuti u njegovo pravo značenje.

Pa ni svojevrsni mini putopis kroz devastiranu Bosansku Posavinu, kojim počinje ova knjiga, a koji je svojevrsna poveznica sa spomenutom izrekom. Nigdje kao na sličnim mjestima ne možete osjetiti onu tihu jezu koja vas obuzme tom prilikom te shvatiti koliko su smrt i selidbe čvrsto povezani, bez obzira na to tko je odatle otišao, a tko došao i naselio se: svi sa sobom nose sličnu, tešku i mučnu popudbinu, samo u različitim smjerovima.

Ovo se nadovezuje na jednu rečenicu iz romana "Dugi oproštaj" Raymonda Chandlera: "U svakom je rastanku malo umiranja." A svaka je selidba, pogotovo one bosanske, jedna vrsta rastanka, umiranja, odnosno polagane smrti, ma koliko to patetično zvučalo. Ta dimenzija je u Jergovićevoj knjizi dobila svoje stvarno značenje.

Miljenko Jergović | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

Jergović u "Selidbi" prebire obiteljske memorabilije, dokumente, knjige, pisanu zaostavštinu, pripremajući to za selidbu, i sve to čudesno pretvara u vrhunsku književnost, i to ne štedeći nikoga, uključujući sebe, bez obzira na to što čitatelj ne zna, niti to mora znati, koliko je sve to utemeljeno na faktografiji. Iz tih, na prvi pogled banalnih, artefakata izranja pred nas punokrvna obiteljska kronika. "Selidba" je, mogli bismo to i tako reći, knausgardovski roman u najboljem značenju te riječi.

Još ako se prisjetimo jedne izjave sjajnog poljskog pisca Andrzeja Stasiuka, koju često volim spominjati, koji je u jednom intervjuu rekao kako književnost, zbog sterilnosti tog svijeta, više ne "stanuje" na Zapadu nego negdje drugdje: on je, na primjer, spomenuo Albaniju. Dakle, "Selidbu" u tom ključu možemo promatrati kao Knausgarda u više nego "zanimljivu" vremenu i prostoru.

Zanimljiv je i način na koji sve to Jergović preoblikuje u književnu građu. To je najvidljivije u poglavlju "Čovjekova jazbina", u kojemu književna građa postaju i recepti. Ovaj postupak književnog oblikovanja podsjeća na već znameniti "Red vožnje autobuskog, brodskog, železničkog i avionskog saobraćaja" Eduarda Kiša, iz romana "Bešta, pepeo" Danila Kiša.

Miljenko Jergović "Selidba" Kultura Na Balkanu se rodi i umre, a između preživi

Jergović na sjajan način demonstrira kako književni kontekst daje na značenju i najbanalnijim činjenicama. Govorio sam o subjektivnosti nekih osporavatelja Jergovićeva djela, ali treba, možda, računati i na vlastitu, bez obzira na to što je možda niste niti svjesni.

Jesu li moje impresije o ovoj knjizi subjektivne, zbog sličnog potonulog svijeta koji dijelim s autorom, i koji, čini mi se, razumijem do u najsitniji detalj, te je ovo zapravo opis jedne ponešto drukčije "skice u ledu" iz jednog mojeg romana, ne znam. Ali znam da će ova knjiga u mojem književnom imaginariju zauvijek imati neobično važno mjesto, i kao neka vrsta briljantno ispripovijedanog "vlastitog iskustva".

  • hin98238 14:27 04.Listopad 2019.

    Majka moje susjede zarađuje 87 dolara svaki sat na računalu. Otpuštena je 7 mjeseci, ali prošlog mjeseca plaća joj je bila 18756 dolara samo je radila za računalom nekoliko sati. možete provjeriti ovdje .... .................>>>> www.WebWork3.com