Pred nama je “Terra Alta”, novi roman suvremenog španjolskog pisca Javiera Cercasa, pisca čiji svaki roman vrlo brzo doživi svoj hrvatski prijevod. Ovo je već sedmi roman ovoga pisca koji je objavila Fraktura, a koji je sa španjolskog prevela Silvana Roglić. Važno je naglasiti da je “Terra Alta” nagrađena prestižnom španjolskom književnom nagradom Planeta, nagradom koja je po novčanom iznosu koji se dodjeljuje uz nju gotovo usporediva s Nobelovom nagradom. Radi se o iznosu od oko 600.000 eura, koliko dobiva pobjednik. Međutim, po ukupnom fondu Planeta debelo nadmašuje Nobela, jer svaki od deset finalista dobiva iznos od oko 150.000 eura. Dakle, radi se o nagradi koja pobjedniku donosi golemi novac, ali i ugled. I jedina nagrada u kojoj nema “poraženih”, jer se “gubitak”, pretpostavljam, vrlo lako podnese sa 150.000 eura na kontu. Svatko onaj tko je pročitao neku od ranijih knjiga ovoga pisca, primjerice “Vladara sjena”, koji je po mojemu mišljenju definitivno najbolja knjiga ovoga pisca, zna po čemu je knjiga dobila naslov: Terra Alta je slabo naseljena pokrajina u Kataloniji, poznata po tome što se tu odigrala najveća i najkrvavija bitka Španjolskog građanskog rata, Bitka na rijeci Ebar, u kojoj je poginulo između 20 i 25 tisuća ljudi. Odigrala se u drugoj polovici 1939. godine i predstavljala je prekretnicu u tom ratu. Glavni lik Cersasova “Vladara sjena”, falangistički poručnik Manuel Mena, autorov prastric, izgubio je život upravo u toj bitki. U pokrajini ukupno živi oko 12.000 stanovnika, a njen glavni grad, Gandesa, u kojemu se odvija veći dio radnje “Terra Alte”, ima tek 3000 stanovnika.
“Ovdje se sve, prije ili poslije, objašnjava ratom”, kaže na jednome mjestu Olga, supruga Melchora Marina, glavnog lika romana “Terra Alta”. “U svakom slučaju, ako malo bolje pogledaš, ljudi u biti ne govore o ratu. Govore o Bitki na Ebru. To su dvije različite stvari. Bitka je trajala četiri mjeseca, a rat tri godine. Bitka je bila strava i užas, ali imala je određeno dostojanstvo, sudjelovali su ljudi iz polovice svijeta, nalazi se u knjigama iz povijesti i odajemo joj počast. Ali ostatak rata bio je samo strava i užas, puka jeza koju ništa ne može ublažiti. Nas je zapravo obilježio rat, ne Bitka na Ebru.” Dakle, Terra Alta, izgleda, za Španjolce predstavlja otprilike isto ono što su u bivšoj Jugoslaviji predstavljali Sutjeska, Kozara ili područje oko rijeke Neretve, gdje su vođene najkrvavije bitke u Drugom svjetskom ratu. Uzimajući u obzir gore navedeno, očekivali bismo još jedan tipičan Cercasov roman u kojemu je Španjolski građanski rat u središtu zbivanja. Međutim, nije tako, iako se roman na kraju, u svom finalu, očekivano vraća na tu temu. Roman započinje kao klasični krimić, brutalnim ubojstvom bračnog para 90-godišnjaka, Francisca i Rose Adell, vlasnika multinacionalne kompanije Gráficas Adell, koja se bavi izradom papirne konfekcije, a čije je sjedište u maloj Gandesi, i njihove sluškinje Rumunjke, te policijskom istragom tih ubojstava. Nažalost, ovaj segment romana jako loše funkcionira, jer vrvi površnom stereotipijom, uzetom iz loših krimića, te pomalo čudi da se pisac ranga Javiera Cercasa odlučio na skliski teren kriminalističkog romana koji očito ne poznaje najbolje. Njegovi uzori su očito u anakroničnim počecima detektivskog romana, u načinu na koji je to radio danas zaboravljeni francuski pisac kriminalističkih romana Emile Gaboriau, čiji se roman “Afera Lerouge” iz 1866. godine, koji je u bivšoj Jugoslaviji preveden još šezdesetih, općenito smatra prvim čistim žanrovskim krimi romanom. Sličnost se ponajviše ogleda u tome što se do rješenja zagonetke dolazi po principu “Deus ex machina”, dakle ne sustavnom istragom, nego uplivom vanjskog elementa koji rješava zagonetku ne slijedeći logiku istrage. Za one koji se nisu susretali s Gaboriauovim romanima, dobar primjer je “Dolina straha”, najlošiji roman Arthura Conana Doyla iz serijala o Sherlocku Holmesu, čiji je završetak slično koncipiran kao i Cercasova “Terra Alta”.
Cijeli je niz “grešaka u koracima” koje Cercas pravi gradeći svoju detektivsku priču. Ovdje ću, kao ilustraciju, spomenuti samo jednu. Radi se o ključnom tragu s mjesta zločina, o tragu Continentalovih guma na ulazu u vilu Adellovih, gdje se dogodio zločin. “Uz iznimku otisaka guma na ulazu, ako su oni opće nekakav trag. Provjerili smo, i riječ je o gumama Continental, ali, naravno, tisuće automobila imaju te gume”, kaže jedan od policajaca koji sudjeluje u istrazi. Međutim, po širini tragova istražitelji su mogli doći do točne vrste guma, a elementarnom matematikom, preko opsega kruga, doći do promjera kotača, te na taj način bitno suziti broj automobila. U malenome mjestu poput Gandese, to bio sasvim izvjestan svršetak istrage. Ovo bi čak i moglo proći, ali činjenica da ime vlasnika automobila s “Continentalovim gumama” saznajemo naknadno, nakon što je istraga završena, umjesto da je obratno, u žanrovskom je smislu nedopustiva. Dakle, radi se o udici na koju se u konačnici nitko ne uhvati, pa se s pravom postavlja pitanje zbog čega je ona uopće tu. Veći dio romana paralelno pratimo dijelove istrage i dijelove iz prošlosti glavnog junaka Melchora Marina, 30-godišnjeg policijskog istražitelja burne prošlosti, te se ovdje zapravo radi o romantičnoj melodrami napisanoj u formi krimića. Melchor je bivši član kolumbijskog narkokartela, koji u zatvoru završi srednju školu te se nakon izlaska iz njega uključi u policiju. U zatvoru Melchor počinje čitati knjige, na nagovor jednog obrazovanog zatvorenika kojega zovu Francuz, te postaje opsjednut romanom “Jadnici” Victora Hugoa, koji mu je Francuz preporučio, odnosno s jednim likom iz romana s kojim se identificirao. Vezano s tim, postoji jedna izvrsna scena, kad u zatvor dođe “ugledni pisac” kojega Francuz brutalno ismije. “Vi ste ovamo došli gledati nas kao da je ovo zoološki vrt, a mi životinje i da se poslije sretno možete vratiti kući, sa savješću izložbenoga ljevičara čistom poput plitice za hostije”, kaže on piscu tijekom zatvorske promocije. Melchorova majka je prostitutka koja je tijekom njegova boravka u zatvoru brutalno ubijena. Melchor nakon izlaska iz zatvora pokreće bezuspješnu privatnu istragu o majčinoj smrti. Također, jako je osjetljiv na nasilje počinjeno prema ženama te potajno premlaćuje nasilnike. Ovo ga dovodi u vezu s Jamesom Ellroyem, čiji detektiv iz “Crne Dalije”, svojevrsni autorov alter-ego, istražuje smrt Ellroyeve majke, čiji je lik oličen u prostitutki zvanoj Crna Dalija. Također, u romanu “L.A. povjerljivo” postoji lik policajca Buda Whitea, koji se također voli obračunavati s nasilnicima prema ženama. Previše je tu sličnosti da bi se radilo o slučajnosti. Zapravo je to nevažno, ali je prava šteta što Cercas nije od Ellroya preuzeo i karakterizaciju likova, jer ona kod njega djeluje poprilično crno-bijelo. Kao da se od Sherlocka Holmesa u detektivskoj literaturi nije ništa promijenilo. Ključna riječ u Cercasovim ranijim djelima je traumatična prošlost: prošlost američkog vojnog veterana iz “Brzine svjetlosti” opterećena ratnim zločinima, lažna prošlost republikanskog vojnika Enrica Marca iz romana “Prevarant”, prošlost iz “Anatomije jedne pobune”, koja je odredila tijek novije španjolske povijesti ili prošlost iz “Vladara sjena” opterećena obiteljskom mitologijom.
Prošlost je i u ovom romanu ključna, prošlost iz koje progovaraju neugasiva mržnja i žeđ za osvetom. Samo zbog toga treba pročitati “Terra Altu”, bez obzira na to što roman kao cjelovita konstrukcija ne funkcionira ni približno dobro kao raniji Cercasovi romani. Motiv koji ovdje najbolje funkcionira, što je usporedivo s visokom razinom prethodnih Cercasovih djela, servilan je odnos provincijalne sredine prema bogatoj i moćnoj tajkunskoj obitelji, uključujući tu i servilnost policijskih struktura. U ovom segmentu “Terra Alte” susrećemo onog dobro poznatog Cercasa iz svojih ponajboljih romana.
