Kultura
229 prikaza

"Iz tenisa sam došla u kazalište, košarka mi je balet"

Nenni Delmestre
Ivo Čagalj/PIXSELL
Tenis joj je, kaže, dao osjećaj trenutka da mora biti prisutna tu i sad u toj loptici koja juri prema vama 150 kilometara na sat

Nagrađivanoj redateljici Nenni Delmestre drama "Kušnja" Arthura Millera, kod nas poznatija kao "Vještice iz Salema", 75. je komad koji režira. Strpljivo je čekala da joj sazrije u glavi još od studentskih dana, čekala je da bude spremna uhvatiti se u koštac s kompleksnošću koju to monumentalno djelo donosi.

Postavila ga je na kazališne daske splitskog HNK, gdje se i premijerno prikazuje. U intervjuu nam otkriva zašto je na scenu vratila Zoju Odak, zašto u Americi, gdje je završila studij tehnologije komunikacija te kazališnu režiju, nije ostala graditi karijeru i kako ju je tenis, u kojem je bila iznimno uspješna, oblikovao kao osobu.

U opisu najavljene premijere Millerove 'Kušnje' stoji: 'Nenni Delmestre novom interpretacijom klasičnog teksta pronalazi snažnu poveznicu s aktualnom situacijom i okolnostima u kojima živimo'. Možete li nam o tome malo detaljnije?

Prije svega, komad koji je napisao Arthur Miller nije samo američki komad, to je komad univerzalne vrijednosti. Gotovo epskih, monumentalnih dimenzija. On se podudara s mnogim prilikama u povijesti, ali i sadašnjosti. Mogu se povući paralele kamo god se okrenete, posebno u svijetu koji živi pod restriktivnim, represivnim aparatom kojeg se ljudi moraju striktno držati. Istodobno se unutar toga događaju korupcijski procesi onih koji bi trebali biti besprijekorni uzori. Tu su seks skandali, nasilje prema ženama, vršnjačko nasilje, lažne vijesti… I za mnoge druge teme koje postoje u tom tekstu svakako se mogu povući paralele s današnjim društvom, pri tome ne mislim samo u našoj zemlji nego diljem svijeta.

Nenni Delmestre | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Je li, u tom smislu, kazalište tu da kritizira društvo i na koji način vi kroz svoju interpretaciju kritizirate aktualne teme koje nas svakodnevno okupiraju?

Za mene je uloga kazališta i u tome da upozorava. Da kritizira? Kritiziranje je pojam koji u sebi nosi neki osjećaj superiornosti, to da si ti pravedan, a onaj drugi nije. Kušnja je trajna metafora svijeta u kojem živimo. Upirati prstom i prozivati određene osobe iz našeg malog, lokalnog, društvenog i političkog života može biti aktivistički dostatno, no ne i kazališno. Za kazališno razbuđivanje potrebna je univerzalna priča i drukčija sredstva. Jedna od koncepcijskih linija ove predstave jest upravo to da se i mi zapitamo gdje smo u svemu tome.

Miller je zbog drame bio i državni neprijatelj u Americi. Očekujete li i vi nekakvu etiketu?

Ne očekujem jer se već dugo bavim kazalištem na svoj način, osluškivanjem bila ljudske svijesti i savjesti. Nisam netko tko radi predstavu tako da je upotrebljava u dnevnopolitičke svrhe. Miller jest neko vrijeme bio državni neprijatelj, u doba makartizma, u doba prozivanja ideoloških neprijatelja u Hollywoodu. To je bilo vrlo apsurdno vrijeme, baš kao i progoni vještica u Salemu. Sve je krenulo iz plemenitih pobuda kad su ljudi iz glumačkog svijeta, sindikalisti, počeli tražiti bolje uvjete rada. Zbog toga su bili prozivani da su komunisti, iako mnogi od njih nisu imali veze s tom u Americi šaljivom partijom, ali su stavljani na crne liste. Pretrpjeli su velike štete u privatnom životu i karijeri. Taj progon nevinih ljudi imao je cilj razbiti jedinstvo među ljudima i vezati ih za ideje jednoumlja, i to u ime 'obrane demokracije'. Miller se s velikom većinom holivudskih intelektualaca, pisaca, glumaca i redatelja odupro tome da prokazuje svoje prijatelje kako bi se spasio od 'crne liste'. 'Kušnja' je i nastala iz tog progona 'vještica', nevinih ljudi u Hollywoodu.

Kako to da nakon studija niste ostali u Americi okušati sreću, pokazati svoje znanje i talent?

Imala sam sreću jer sam imala sjajne profesore i sjajnog mentora, oskarovca Josea Ferrera, mogla sam ostati u Americi i tamo početi karijeru. Ali meni se činilo da je tad hrvatsko kazalište bilo na vrlo zavidnoj razini, da se ovdje stvarala dobra klima za umjetnost. Činilo mi se da je američko kazalište, ono 'uspješno', prilično komercijalno. Kazalište mora imati težinu, mora nešto značiti u prostoru i vremenu u kojem se stvara.

Kako izgleda jedan vaš tipični dan kad pripremate premijeru?

U ovoj završnici? Pa, evo, budim se u pet. Bude me ideje, misli o tome što sve treba napraviti, promijeniti. Dolazim rano u kazalište i maltretiram sve oko sebe novim zahtjevima, popravcima (smijeh). U dva mjeseca proba oformite jednu privremenu, zamjensku obitelj, koja i funkcionira kao obitelj, s puno ljubavi i puno problema, uglavnom rješivih. Ja sam 24 sata na dan u kazalištu, spavala ili ne spavala. Ali daleko je važniji onaj proces prije, a to je šest mjeseci pripreme, istraživanja...

Vi ste i prevodili Millerov tekst?

Da, Elvis Bošnjak i ja smo ga preveli. Vidjeli smo tekst redatelja Koste Spajića, ali taj prijevod nam nije bio zadovoljavajući jer su mnoge stvari koje su nas zanimale bile izostavljene. Morali smo prevoditi ispočetka. Komad je pisan engleskim jezikom koji se govorio na istočnoj obali Amerike u 17. stoljeću, a pandan takvom jeziku kod nas ne postoji, pa smo ga osuvremenili. Ova predstava ne rekreira život u Salemu iz 17. stoljeća, ona je, naravno, suvremena. Smještena je u svoj kazališni prostor ogoljelog distopijskog svijeta koji je kreirala Lina Vengoechea.

Nenni Delmestre | Author: Miranda Čikotić/ PIXSELL Miranda Čikotić/ PIXSELL

Primili ste mnoge osobne nagrade, pa i odlikovanje Reda Danice hrvatske za poseban doprinos kulturi. A i mnogi glumci te vaši suradnici su nagrađivani. Predstavlja li vam to izazov ili opterećenje?

Lijepo je primiti nagradu, međutim, to ushićenje kratko traje. Već u trenutku u kojem ste nagradu uzeli u ruku mislite što dalje. Da, dosta glumaca i suradnika iz mojih predstava je nagrađivano, to mi je potvrda da radimo kvalitetno, ali to nije moj 'drive'. To se dogodi ili se ne dogodi.

Što vas inspirira, tjera dalje, 'hrani'?

Kazalište je fantastičan komunikacijski kanal. To je umjetnost koja vas kompletno okupira. Kao virus, zaraza kojoj se ne možete oduprijeti, kojoj ne možete pobjeći.

Rekli ste svojedobno da vas je sport najviše oblikovao u smislu discipline i rada...

Moja prva američka stipendija bila je teniska, bila sam na vrhu ljestvice u bivšoj Jugoslaviji. Tenis mi je dao disciplinu i shvaćanje osjećanja trenutka da morate biti prisutni ovdje i sada u toj loptici koja dolazi prema vama 150 kilometara na sat. Istrenirao me na brzo razmišljanje i odlučnost, posvećenost i rad. Bez rada nema ništa.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.