Nakon velikog uspjeha romana "Sjećanje šume", svojim najnovijim romanom "Proslava" Damir Karakaš vraća se među sjene i magle, tišinu i zvukove, boje i mirise zavičajnog krajolika i njegovih ljudi te nas vodi na napeto putovanje kroz vrijeme, prirodu i običaje, putovanje na kojemu pak kao da sve stoji.
U širokom vremenskom luku romana, kraj jednoga rata nagoviješta iskustva novih stradanja, a surovost svakodnevice u kojoj preživljavanje ne ostavlja mnogo prostora za promjenu pokazuje svu kompleksnost ljudskog postojanja, zgusnutog u pjesničkoj slici onkraj prostora i vremena.
Recenziju ovog romana iz mjesečnog priloga za književnost BestBook tjednika Express možete pročitati na ovom linku.
Noć, crna šuma, skeletna ruka koja je iznenada pred njim izrasla; zgrabio je pušku i povikao: "Nikada me nećete uvatit!" Kad je povukao okidač, probudio se i polako podigao na laktove: jednim okom gleda, drugim osluškuje; onda se polako svali natrag, u mekano udubljenje između dviju zlatolisnih bukava.
Ležao je umotan u sivu vojničku deku pokušavajući kroz maglu ponovno protjerati pogled, ali i dalje nije ništa vidio; iz jedne magle valjala se druga, još gušća, tako da nije mogao vidjeti ni vlastitu pušku pored dugih i utrnulih udova. U tišini počeo je iznova osluškivati; stavio je dlan iza uha da bolje pohvata zvukove: duboko u ušima kucaju mu žile drveća. Malo poslije zapuhao je vjetar, bio je sve jači, hladniji; u jednom mu se trenu učini da to vjetar duboko u šumi svira kroz nečije šuplje kosti; on odmah pomisli na sve one ljudske kosti koje će godinama nakon rata raznositi zvijeri.
Probudilo ga je sunce; toliko je jako pripeklo da je morao uzeti čuturicu, namočiti dlan i protrljati usijani potiljak; potom je sunce izdajnički bljesnulo u cijev puške pa ju je u trenu ugurao pod iskrzani rub deke; dublje se zbio u granje, namjestio ispred nosa nekoliko grana da bude što manje vidljiv, a njegova žućkastosmeđa odora — zbog koje su ih neki zvali žute mačke — savršeno se stapala sa sve debljim naslagama lišća; no to opadanje lišća počelo ga je svakim novim palim listom, koji bi mu nevidljivim nitima privukao pogled, pomalo zabrinjavati: kad šuma posve ogoli, a na granama ne bude više nijednog lista, sve će postati jasnije, uočljivije.
Srećom, pomisli, uskoro će — kako se detaljno dogovorio sa ženom, kad je neku večer pod okriljem mraka dopuzao do kuće i prvi put je nakon dugo vremena vidio — biti gotovo skrovište, u kojem ga nitko nikada neće moći pronaći; ponovno tjeran od te slike tajna skrovita mjesta, počeo je ispod oka motriti dolje: sad mu je selo, tih desetak kuća, izgrađenih od grubo tesanih jelovih dasaka i pokrivenih šindrom, ovako u treperavoj izmaglici izgledalo poput slike iz koje ljudi u odorama čas izlaze čas ulaze; vidio je, kao i prijašnjih dana, kako s isturenim puškama traže, bodu bajunetima stogove sijena: pogled mu taman zapne za jednog vojnika: stalno ga je držao na oku.
Vojnik je neko vrijeme, kao da je sam sebi dovoljan, ukipljeno stajao na dvorištu, zatim je ušao u kuću; on se pokretom ruke bržim od misli trzne, tako da nije znao što zapravo hoće s tom svojom ispruženom rukom; zatim između dvaju izoštrenih pogleda na selo pomisli, je li mu ona — njegova Drenka — sve ovo vrijeme rata bila vjerna: odmah se sjeti da se zato njome i oženio jer je znao da ga ona nikada neće izdati, prevariti: uvijek je to vidio u njezinim očima, još odonda kad ju je prvi put ugledao, kad su jedno drugome plešući u kolu očima slali osmijehe; vojnik je brzo izišao iz kuće, zakoračio u staju, opet se pojavio i dvaput otresao čizme.
Za njim su na dvorište odnekud pristigla još dvojica, ali u tamnim šinjelima, ovijeni plaštevima: njihovi dugi i oštri bajuneti nasađeni na puške bliještali su kao da su pokupili svu svjetlost dana: hodali su, pojavljivali se između stogova, nestajali, ulazili i izlazili iz kuća: ležao je i motrio svaki njihov pokret.
Dok su se jake sunčeve zrake sve više rasprskavale po šumi, sjeti se kako bi sa sebe trebao skinuti sve što je metalno i može na suncu bljesnuti: najprije je, ležeći na boku i vrteći trup lijevo-desno, svukao sa sebe gornji dio odore, složio je u naprtnjaču, u kojoj je još bilo nešto puščana streljiva i džepna britva preklapača, pa je dlanom prešao preko jednotjedne brade i pomislio kako bi se uskoro trebao obrijati.
Olabavio je, skinuo i unutra polako ugurao kožnati opasač s pištoljem u futroli, koji je još na početku rata skinuo jednome mrtvom suborcu. Ispružio se, nastavio promatrati, očekujući da se s novim kutom gledanja promijeni i misao kako će ga zbog sve jačeg osipanja lišća ipak spaziti, zatim pred svima u selu — pred njegovom familijom, ženom, djecom — strijeljati!
Oni vojnici dolje netragom su nestali, nije ih više mogao vidjeti, pa je, kao da tome nazdravlja, uzeo čuturicu, istovremeno gledajući prema selu i naginjući, otpio nekoliko dugih gutljaja vode, koja se na suncu poprilično smlačila.
Prebacio se polako na drugi lakat i pogled ponovno usredotočio na svoju kuću: kad su mu se u vidnom polju iznenada pojavila najprije dvojica dječaka, onda iza njih i žena u širokoj, crnoj suknji (brat joj je nedavno poginuo u proboju na Pasjem vrhu), nesvjesno se pomaknuo na mjestu; sve što je u tom trenutku vidio, kao i uvijek kad bi ih s ovog mjesta gledao, želio je zadržati u sebi; žena je s dugačke razapete žice u šljiviku iza kuće upravo skidala bijelo rublje, dječaci su, otprilike iste visine, trčali oko kuće i glasno se nadvikivali.
Čim je žena do vrha rubljem napunila korito, stavila ga na rame, zazvala je dječake; oni su odmah dotrčali: njemu se na tren učini da to žena i dječaci u kuću unose pokojnika pa je brzim pokretom glave otresao crne misli. Jače se zagledao prema dječacima; žena ih je pratila i nešto nerazumljivo za njima vikala. Vjerojatno ih je, pomisli, upozoravala da se ne spotaknu o visoki kućni prag, o koji je i on kao dijete nekoliko puta zapeo, pao, razbio koljena, a jednom mu se od toga praga rascvao i nos.
Nakon što je dvorište opet opustjelo, na njemu su se jedino zadržale debele sjene kuće i lipe koja je rasla tik uz kuću, on u prsima osjeti bolnu samoću: u svemu oko sebe osjećao je prisutnost te samoće, u lišću, drveću, oblacima, muhi koja mu je ponovno zujala oko glave, praveći zamršene osmice kao da nekome daje tajne znakove, pa ju je naglim udarcem dlana zgnječio na ramenu.
Ležao je na deki koja je zadnjih dana upila vonj trula lišća i vlažne zemlje: ispod gustih obrva najčešće je promatrao selo pa izmiješanu šumu iznad glave, primjećujući na njoj svaki put sve manje boja. Ponekad bi krajičkom oka zirnuo u blještavu kuglu sunca, računajući pogledom vrijeme
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pa nije on Severinin muž !!!