Boris T. Matić je filmski producent, prvi čovjek Zagreb Film Festivala i, donedavno, prvi čovjek zagrebačkoga kina Europa, koje je pod nejasnim i burnim okolnostima prije nekoliko mjeseci zatvorila gradska uprava Milana Bandića. Kino Europa proglašeno je najboljim europskim (nezavisnim) kinom 2016. godine; Matić je nedvojbeno uspješan filmski profesionalac i danas. O Matiću, međutim, čaršija priča otprilike onako kako u nas čaršija priča o kondiciji i statusu hrvatskog filma: cinizmom trača, uglavnom.
A povod da se dirne u eter općepoznate "mitologije dosade" domaćeg filma novi je nacionalni izbor kandidata za Oscara. U konkurenciji deset filmskih naslova, hrvatski kandidat je crnohumorna kriminalistička drama "Mali" redatelja Antonija Nuića, nastala u produkciji Propeler Filma Borisa T. Matića.
"Vijest o tome, iskreno rečeno, obradovala nas je jer smo u drugom krugu glasanja pobijedili prema odluci većine u komisiji sastavljenoj od domaćih filmskih radnika, dakle struke. To nam je, osim toga, drugi put, nakon 'Kenjca' iz 2009. godine, da smo osvojili takvu kandidaturu", kaže Matić, s kojim razgovaramo uoči leta na Toronto International Film Festival, gdje se prikazuje "Bosonogi car" belgijskog redateljskog para Petera Brosensa i Jessice Woodworth.
To su stari znanci Matićeve festivalske ekipe jer je prvi film istih autora, "Khadak", prikazan još 2006. na Zagreb Film Festivalu, odakle se doslovno lansirao u elitu europskog filma. A "Bosonogi car" je belgijsko-nizozemsko-bugarsko-hrvatska koprodukcija snimana na Brijunima, gdje je Matićev Propeler Film imao ulogu koproducenta i izvršnog producenta.
I sve ide kako treba, Matić je svojim matičnim poslom zadovoljan. Ali nismo se radi toga sastali. Možemo možda redati poneke uspjehe hrvatskih filmskih naslova, pa uspjehe domaćih (manjinskih) koprodukcija po festivalima, ali zapinjemo na sistemskoj, pupčanoj vezi domaćeg filma s običnim domaćim gledateljem. Kad se traži "skor" domaćeg filma u distribuciji- to bolje da ne znamo.
"Ma da, to je čudna i teška priča", počinje Matić.
"Posljednji put kad smo prešli 100.000 gledatelja bilo je sa 'Svećenikovom djecom' Vinka Brešana. Čak i oni filmovi strane produkcije 'rađene za publiku' dosegnu uglavnom do 50.000 gledatelja u kinima. Ipak, Vrdoljakov 'General' je u prvom tjednu prikazivanja istodobno igrao na 97 ekrana u zemlji, što se, kao distribucijska ambicija, ne pamti u povijesti hrvatskog filma. Za usporedbu i ako se ne varam, 'Svećenikova djeca', koja su do sada imala najbolje 'otvaranje' u distribuciji, počela su na tridesetak mjesta prikazivanja. Kino Europa, koje više ne postoji, bilo je utočište za sigurne 2000-3000 gledatelja, što nije malo. A kad se govori o realnosti domaće kinematografije, neizostavan je problem javni servis HTV-a, koji do sada u pravilu nije u nekom stalnom terminu prikazivao domaće filmove. Sad smo, kao producenti, dobili obećanja od HTV-a uz pomoć Ministarstva kulture da će svi domaći filmovi i koprodukcije biti otkupljivani i prikazivani na javnoj televiziji. Jer kad god se na HTV-u prikaže neki domaći film, gledanost izuzetno skoči. Toliko o tome da se domaći film 'ne gleda'. Neutemeljeno, bojim se", kaže Matić, a mi širimo fokus u smjeru svih onih kafanskih, a u posljednje vrijeme i medijskih usporedbi domaće kinematografije s onom u regiji.
Je li koji hrvatski film postigao značajniji uspjeh u Srbiji?
"Mondo Bobo" i euforija u Srbiji
"U kinima nije. Ne znam kako je nedavno prošao 'Posljednji Srbin u Hrvatskoj' Predraga Ličine, a krenuo je ambiciozno. Kad s druge strane gledate, osim 'Parade' Srđana Dragojevića iz 2011., niti jedan film iz regije nije postigao status filmskog hita. Triler 'Južni vetar' Miloša Avramovića iz 2018. je kod nas, recimo, napravio odličan rezultat s 30.000 gledatelja, dok je u Srbiji imao njih 800.000. Ali sve je to u zoni mitologije: hrvatski film u Srbiji 'ne radi' neki veliki posao, niti obrnuto. Takvo što se dogodi jedanput u deset godina. Najveći hit koji je domaća kinematografija imala je koprodukcija 'Karaula' Rajka Grlića, koju sam i ja producirao, iz 2006., a koja je u Srbiji imala oko 100.000 gledatelja, dok je kod nas ta brojka bila upola manja", nabraja Matić.
Pa kad smo već u poznatoj komfornoj zoni mitologije srpskog i/ili hrvatskog filma, ta se provlači još od Yu-filma. Primjerice, kad je Nenad Polimac u Beogradu prije tri godine promovirao svoj "Leksikon Yu filma", bile su ondje dvije dupkom pune sesije od dva i pol sata, a na zagrebačkoj promociji je u publici doslovno sjedilo dvadesetak glava. Postoji li racionalno objašnjenje, parametri po kojima kod nas, eto, blijedi estetički i intelektualni interes za film? Po čemu uopće usporedba ima smisla?
"E sad. Ako govorimo o kvaliteti, mi smo 1990-ih imali nekoliko opskurnih filmova o ratnoj tematici. Otad, čini mi se, potječe ono 'samo mi nemoj o hrvatskom filmu!'. A prisjetimo se, u isto je vrijeme Srbija bila pod embargom i nije bilo tolikog filmskog sadržaja izvana. Tako da je svaki domaći, srpski film, kod publike 'radio' ludilo među publikom. 'Zona Zamfirova' je, recimo, dosegnula fantastičnih milijun gledatelja. A svaki srpski film koji se kasnih 1990-ih i početkom 2000-ih proizveo imao je oko 200.000 gledatelja. Dragojevićeve 'Rane' dosegnule su 600.000 gledatelja. Hoću reći, tako su u Srbiji 'digli' kinematografiju i održavali je vitalnom. Poznato je, kod nas se uvijek vrtjela priča o tome da je 'srpski film naprosto bolji', VHS kasete sa srpskim filmskim naslovima uvijek su bile tražena roba ispod pulta. Prvi hrvatski film koji je u Srbiji prikazan poslije rata bio je 'Mondo Bobo' Gorana Rušinovića, u našoj produkciji. Bila je 1997., zaustavljali su nas na beogradskim ulicama kao da smo maltene Plavi orkestar, dali smo desetke intervjua, bio je to za one uvjete ogroman hit. Očekivali smo, možda, minimum poslijeratnog animoziteta među publikom, ali je posve izostao. Uglavnom, pitanje kvalitete filma je sklisko i nepouzdano, naprosto se ne isplati. Ispada da Hrvati ne daju ni priliku slovenskom filmu - a ima ih doista izvrsnih, da ne govorim o makedonskom i drugim postjugoslavenskim kinematografijama", veli naš sugovornik.
Preskačemo elaboraciju uvjeta proizvodnje hrvatskog filma naspram onih iz postjugoslavenske regije, jer su stvari notorno poznate: nakon političkog napada na HAVC i njegova bivšeg ravnatelja Hrvoja Hribara posljedice usporavanja domaće filmske proizvodnje sad se itekako osjećaju.
"Da, ova će se godina pamtiti i kao ona s najmanjim brojem proizvedenih domaćih filmova", govori Matić.
Ova se godina, naposljetku, pamti i kao trenutak smrti kina Europa, koje je vodio Matić sa svojom (festivalskom) i produkcijskom ekipom. U centru Zagreba nema više mjesta koje je, tvrde profesionalci, bilo izuzetno važno kao kotačić u procesu filmske proizvodnje. Po čemu sve?
Naš će čovjek reći: "Neš ti kina! Ondje je bio šank, bilo je to 'it mjesto' u gradu".
Neutronski Bandić
"Pa da. U moru medijskih priloga o slučaju kina Europa najviše se isticao taj o šanku i mjestu alter-kulturnog centra, a broj publike se obezvređivao. A kroz kino Europa posljednjih godina prolazilo je 120.000 ljudi godišnje. Riječ je o zapravo nevjerojatnom broju u europskim i širim uvjetima, za jedno 'single art' kino. Prikazivali smo više od 70 naslova godišnje u redovnoj distribuciji- dakle povrh svih festivalskih programa koji su 'stanovali' u kinu Europa. Uz premijere i distribuciju većine domaćih filmova. U to smo kino ušli s idejom da pokrenemo mrežu hrvatskih nezavisnih kina, koja sad, čini mi se, ima 60 ekrana. Pokrenuli smo, dakle, drukčiju vrstu distribucije domaćeg i stranog art filma, a kino Europa je pri tome nosila 60% cijelog nezavisnog filmskog programa u Hrvatskoj", tumači Matić i možemo samo slijegati ramenima. Statistika, pa što…
"To su činjenice. O tom smo kinu, o održivosti takvoga koncepta kina koji se pokazao izuzetno uspješnim, držali predavanja na svjetskim festivalima, na Sundanceu, San Sebastianu, raznim međunarodnim panelima. Bila je to lijepa, zaokružena priča. 'Europa' je naprosto bila dobro, ugodno mjesto za domaći film i domaće filmaše. Živjeli smo bajku, a nje više nema", zaključuje Matić.
I znamo, kondicija domaćeg filma je jedno drugo, a kafanska ( i dijelom medijska) interpretacija po kojoj Boris T. Matić nije 'nevin u ludnici', nešto posve drugo. U limbu svih dojmova nad umrlom 'Europom' ostaje sljedeće: 'pali' su radi šanka, ljudima su plaćali minimalac. Nula od merituma kinematografske oaze.
"Znači, 2009. godine Grad Zagreb je raspisao natječaj na temelju kojega je trebalo preuzeti čitavo kino što je podrazumijevalo i kafić i dućan unutar kina. To su bili uvjeti natječaja. Svi dokumenti natječaja, ali sva naša dokumentacija što uključuje prepisku s Gradom gdje smo nudili i predlagali modele daljnje obnove kina na što nikad nismo dobili pismeni odgovor- je javno dostupna. I sve naše račune smo dali javnosti na uvid iako to nije bila naša obaveza. Prema uvjetima natječaja, morali smo uložiti 2 milijuna kuna u kino. Pri tome ništa nije bilo besplatno: Gradu smo plaćali 31.000 kuna najamnine mjesečno, a Erste banci, koja je od 2009. vlasnik prostora terase na kojoj je kafić - još 7000 kuna mjesečno. Godine 2017. već smo bili uložili više od 4 milijuna kuna u kino i tražili održive modele ulaganja, u dogovoru s Gradom. Ponavljam, nikad nismo od Grada dobili ni slova o našem prijedlogu u smjeru daljnjeg ulaganja i održavanja kina. Zagreb Film Festivalu kao umjetničkoj organizaciji koja je vodila kino godišnje je od Grada za program kina odobravano 420.000 kuna javnih sredstava: puno manje od jedne Kinoteke, a cijeli hladni pogon održavali smo sami. Propeler Film, producentska kuća čiji sam vlasnik, vodila je kafić. Tako da smo Gradu Zagrebu programska sredstva vraćali kroz najam, plaćali režije te održavali i obnavljali zgradu kina, a imali smo i 20 stalno zaposlenih i 25 stalnih suradnika. Nikad nikome ni kune nismo ostali dužni", objašnjava Matić, koji je do 2019. s Gradom imao potpisan ugovor za upravljanje kinom Europa.
"Ali prije dvije i pol godine počela je hajka. Krenule su inspekcije što su na svaki način nastojale pronaći neku 'rupu' u poslovanju, da bi se ugovor, očito, prekinuo ranije. Ništa nije nađeno. A doista ne znam što bi ljudi zapravo htjeli: bi li bilo bolje da je netko drugi držao taj kafić? Je li u čitavoj toj sumanutosti jedino u tome stvar? U posljednjih deset godina u svojoj produkciji ili koprodukciji proizveli smo 15 dugometražnih filmova. Da sam doista mogao živjeti ko Bog samo od kafića, digao bih valjda sve četiri u zrak. A 15 ljudi u stalnom radnom odnosu je raskidom ugovora otpušteno, uz njihovih 25 kolega koji su bili stalni suradnici", veli Matić o bilanci smrti kina.
"Privatna varijanta, javni prostor. Uvijek nešto nekome neće štimati", nastavlja naš sugovornik.
"A u ovom čudnom poluratu koji su (i medijski) pokrenuli protiv nas iz kina Europe, bilanca je sljedeća. Sve što su medijski tračevi uspjeli o meni 'iskopati' svodi se na to da sam u gotovo 30 godina, koliko se bavim ovim poslom, uspio izgraditi kuću u Istri i dati je u najam. To je moj krimen. Plus ona priča da je prosječna plaća konobara u kinu Europa bila minimalna. To su bile plaće konobara i dvije čistačice koje su radile u kinu, a uz to smo svojim radnicima plaćali regrese i božićnice, jer je to jedino normalno. Ali OK. Ovako je bilo. U petak, 5. travnja, probudio sam se kao višestruko nagrađivani producent, direktor najboljeg nezavisnog filmskog festivala, direktor najboljega kina u Europi i predsjednik Hrvatske udruge producenata. Onda sam odjednom postao: Bosanac, antisemit, amoralni poduzetnik, kradljivac javnih sredstava, borac za šank i manipulator", kaže Boris T. Matić.
"Da, prikazao sam Sedlarov film"
Dodajemo, politička pozadina je važna. U zoru preuzimanja kina Europa gradonačelnik Bandić je sakupljao potpise simpatizera za predsjedničku kandidaturu, pa je bilo oportuno…
"Ali ja nisam potpisao. Nisam htio javno demantirati tu laž o mojem potpisu za Bandićevu predsjedničku kandidaturu radi drugih kolega koji jesu na tom popisu, a sve je ionako notorno. Da, bio sam pozvan da potpišem tu listu, ali potpisao je nisam. A svoje političke stavove, koje ne krijem, ne mijenjam od svoje 13. godine. Nikad se nisam politički angažirao, odradio sam vlastiti aktivizam u životu i posljednjih 20 godina sam privatni poduzetnik u kulturi. A napadali su nas i s ljevice, pogotovo kad smo u kinu prikazali Sedlarov film o Jasenovcu. Sedlar je bio član Društva hrvatskih filmskih redatelja - pa tko sam ja da tome sudim? Kino Europa je bilo otvoreno svima. Sad je zatvoreno, ne postoji. Ne žalim. Nismo zbog kafića na terasi kina dobili nagrade. I nismo isticali svoja politička uvjerenja: a možda je vrijeme da počnemo i zaoštrimo", zaključuje Matić.
