Kultura
4106 prikaza

'I ja kažem: Jebo dramu u kojoj se nitko ne prepoznaje!'

Iva Mihalić
1/6
Goran Jakuš/PIXSELL
Mlada o šest godina karijere u HNK u Zagrebu i show biznisu koji se ponekad izrodi poput "I konje ubijaju zar ne?"

Očito je bilo da se Ivi Mihalić na prijelazu iz prošle u ovu godinu dogodio nekakav dramatičan obrat. Još u studenom je izjavljivala da se "još osjeća kao da joj je 18", da bi u prvim danima 2017. rekla: "Konačno sam sazrela i shvatila da više nemam 19". Šest godina je članica HNK u Zagrebu, iza sebe ima i "Rat i mir", i "Na tri kralja ili kako hoćete", i jednu nagradu hrvatskoga glumišta, Magellija, Dolenčića. U 2016. je snimila "Osmi povjerenik", ima ulogu u "Pravoj ženi", predstavi "Ljudi od voska"... Uglavnom, neki su kao razlog za sazrijevanje pronašli u stambenom kreditu o kojem je govorila. No nama se činilo da bi tu moralo biti i nešto više, pa smo je uz kavu i čaj pitali u čemu je stvar.

"Kredit imam već dulje. Istina, nešto se doista dogodi u čovjeku kad shvati da novac koji zaradiš jednim velikim dijelom odlazi na kredit, da više nisi bezbrižan kao onda kad si živio s cimerima, da ćeš tu biti nekoliko godina, da si se usidrio. Međutim, ova godina doista jest bila prijelomna u mnogočemu. Sazrijevanje o kojem sam govorila odnosilo se na neke introspekcije, na rekapitulaciju više posljednjih godina. Imala sam perioda gdje sam radila paralelno predstave, probe, radila i po 19 sati dnevno. Jako zanimljiva godina", objasnila nam je.

Mate Matišić s glumcima iz predstave Ljudi od voska Ljudi od voska Kultura Zbog Matišićeve predstave 'gore' društvene mreže

Jedna od zanimljivih stvari u toj godini svakako je predstava "Ljudi od voska" Mate Matišića, koja je podignula prašinu iz kazališnih, ali i nekazališnih razloga. U ove druge, 31-godišnja glumica koja ima ulogu trenerice mažoretkinja u trećoj priči nije se htjela miješati, jer joj pozadina nije ni posebno poznata. A ni nama se nije dalo ulaziti u taj dio, pa je za razgovor ostao onaj umjetnički.

"To je tekst koji ima umjetničku vrijednost, dirljiv je, snažan, u sebi ima i tog tvrdog crnog humora. A ima i onu tako istinitu rečenicu: 'Jebo dramu u kojoj se nitko ne prepoznaje!'. Pritom ne mislim na Matišićev privatni život, nego na dramu kao ogledalo društva. Jer većini društva nije poznato što se događa u jednim Ričicama ili, primjerice, u Bogdanovićima ", rekla je Iva Mihalić o predstavi.

Govoreći o protekloj godini, o radu nekad i od jutra do mraka, prisjetila se da je slično intenzivno razdoblje imala i 2013., kad je, pored obaveza vezanih uz glumu, sudjelovala i u showu "Ples sa zvijezdama". Padala je s nogu. I na tome mjestu bilo je nemoguće ne prisjetiti se da je prije osam godina igrala Mary Flint u predstavi "I konje ubijaju, zar ne?". Ispalo je to, onako, pomalo sudbonosno. A je li i ona tada uviđala malu sličnost u tome? "Apsolutno! Čak, rekla bih, bliže imaginarnom naslovu 'the horse is dead' u datom trenutku na kraju, ha, ha, ha! Kakvo je to bilo vrijeme... Na show su me dovozili drito s predstave, oblačili su me u autu, jer bih subotom imala predstavu do osam, pola osam.

Iva Mihalić | Author: Goran Jakuš/PIXSELL Goran Jakuš/PIXSELL

To je bio jedan prilično lud period. Predstave, uskakanje u 'Glembayeve', onda početak rada na novoj predstavi s Krešom Dolenčićem 'Luđakinja iz Chaillota', sve je bilo u jednom kompletnom ludilu. Naravno da show nije bio ni približno brutalan kao film, odnosno roman, zapravo si ne mogu ni zamisliti kako bi to moralo biti da se pleše do kolapsa", prisjećala se showa, uguranog u razdoblju ionako nagužvanom raznim poslovima, a u kojem sudionici baš svaki put imaju premijeru. Jedan od krvavijih poslova bile su joj i sapunice. Za njih kaže da u njima ne glumi tek zato da bi si zaradila za život, primjerice za kredit, nego u njima vidi način i za vježbanje glumačke discipline, pa i za glumački razvoj.

"Ja doista nema problema sa sapunicama. Kad radiš sapunicu, imaš rijetku priliku biti pred kamerom gotovo svaki dan, vježbati, gledati, možda raditi na nekim finesama. OK, u sapunici ti ne znaš kako će stvari završiti, sve se događa putem, ali pratiš svoj napredak. Možda je zeznut prostor za vrlo mlade glumce, kojima je to prvi posao. Uz to, ako je to prostor u kojem se profiliraju neki glumci, onda zašto ne?", objasnila nam je i dodala da nipošto nije riječ o tričavom poslu.

Jer glumac pristaje biti na raspolaganju sedam mjeseci, tijekom kojih radi bez prestanka. Nailazi na vrlo teške dane, nekad i na teških mjesec dana, ali zauzvrat dobiva uvid u sve aspekte posla pored serija, filma i kazališta. "Konačno, nije da se u Hrvatskoj snima 800 filmova godišnje, pa da možeš izabrati", poentirala je. Uz takav život, kaže, ona u stanu nema televiziju. Zašto i bi? Većini TV služi samo kao pozadinski šum, dok njoj više odgovaraju tišina ili muzika. Potrošiti pet sati dnevno na sjedenje ispred ekrana ne čini joj se raionalnim. Ako već ima slobodnog vremena, radije sa svojim psom, Nuškom, prošeta po Tuškancu, po šumi. I Nuška je nazočila našem razgovoru, stoga smo i njoj posvetili nešto vremena.

"Ona je azilantica iz Novske, iz Male šape. Jednom sam je vidjela na Facebooku, nazvala i to je bilo to", ispričala nam je Iva Mihalić. Ona je proteklih godina sudjelovala u nekoliko akcija podizanja svjesnosti o dobrobiti životinja, primjerice o katastrofalnoj praksi nekih ljudi da ljubimce ostavljaju na ulici kad odlaze na odmor. "Sjećam se izjave Mahatme Gandhija: 'Veličina i moralni progres nacije vidi se po načinu na koji tretiraju životinje'. Ipak, mislim da napredujemo, da se nešto ipak događa. Postoji toliko inicijativa, udruga...

Doći sa psom u kafić više nije tabu kao nekad kad su te sa psom gledali kao da imaš kugu. Evo i tramvaj, nikad nisam imala problema sa psom u tramvaju. OK, ima i zeznutih vlasnika pasa. Bilo koji ljubimac, Pas, mačka, kanarinac, zec... to nisu igračke. To su živa bića i moraš ih poštovati", kazala nam je. Ona smatra da životinje svakako imaju dušu, pa smo je pokušali bocnuti primjedbom da je to pomalo heretička izjava u zemlji s toliko deklariranih katolika. "Ja sam ateist, ja si to mogu dopustiti", spremno je dočekala štos.

Za Hrvatsku se složila da skreće desno i prema fundamentalizmu. "Vjera je nešto osobno, intimno, to se ne smije dirati. Religija, to je već organizacija, to je već politika. Nijedno društvo ne može napredovati ako je isključivo. Papa Franjo mi je simpatičan jer poziva na prihvaćanje, toleranciju i dijalog. Nije li to nešto što bi trebalo biti temeljno u katoličanstvu?", objasnila je. Papa Franjo je simpatičan svima osim "nekima", složili smo se. O čemu je ono bila riječ? Ah, o kazalištu. Nagrada koju je dobila 2012., bila je za ulogu Helene Kuragine u predstavi "Rat i mir". Ona, kaže, obožava klasike. Nešto je već i igrala; Čehova, Shakespearea, ali željela bi ih još.

Dora Ruždjak Podolski Spektakl u HNK Kultura 'Režirala sam operu čiji je autor ubio tenora na bini'

"Kazalište kao da se vraća njima. Znate ono, ako želite nove ideje, čitajte klasike", kazala je, a onda nam i otkrila koju bi ulogu odabrala kao glavnu, kad bi mogla birati, iz nekog klasičnog komada. "'Dnevnik jedne sobarice'. U Bunuelovu filmu Jeanne Moreau je odlično odigrala tu ulogu. Nekoliko zadnjih godina uglavnom sam igrala manje role. Još na akademiji san mi je bila Ana Karenjina. Voljela sam dramu Domino Coirts od Williama Hauptmana.

Pa onda 'Tramvaj zvan čežnja'", nabrojala je svoje favorite. Riječ dvije o Brandu u "Tramvaju zvanom čežnja". Otkrila nam je da je prije nekoliko godina na YouTubeu vidjela da u Americi postoji čak i natjecanje u što uvjerljivijem izvikivanju "Stellaaa!!!" I to djelo joj je fascinantno, no Celestine iz "Dnevnika jedne sobarice" ostala joj je davna želja. "Iskreno, doista bih željela i nešto izazovnije. A opet mislim i da u ovom poslu sve nekako dođe u svoje vrijeme, baš onda kad treba.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.