Nakon što je Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC-a i redatelj TV serije “Novo doba” i filmskog hita “Što je muškarac bez brkova”, nekoliko godina bio napadan i optuživan za razne krimene, od sukoba interesa do zloporabe položaja, sada je pak hvaljen zbog uspjeha niza hrvatskih igranih, kratkometražnih i dokumentarnih filmova, od “Kokoške” i “Zvizdana” do “Piknika” i “Vrabaca”, koji na inozemnim festivalima dobivaju nagrade. Tom prigodom razgovaramo s Hribarom o optužbama na njegov račun, alarmantnom stanju hrvatske filmske baštine, filmskom turizmu i zaradi od servisnih koprodukcija.
Posljednjih mjeseci hrvatski filmovi doživljavaju uspjeh u inozemstvu, od ‘Kokoške’ i ‘Zvizdana’ preko ‘Belladone’ i ‘Piknika’ do ‘Vrabaca’. Koliko je tome pridonio HAVC?
HAVC nije izmislio hrvatski film, ali mu je dao masu i energiju. HAVC je zaprežna životinja koja tegli hrvatsku filmsku industriju. Taj četveronožac ima četiri oslonca, ili ako hoćete, noge: domaću proizvodnju, izvoz filmskih usluga, plasman filmova i širenje znanja o filmu. Svako od tih kopita zaslužuje širu elaboraciju, ali preskočimo to. Uveli smo kriterije, suzbili diletantizam i mnogo radili. I gluplji od nas, da su uložili toliko truda – nešto bi u ovih pet godina postigli. Hrvatska voli pokapati svoje talente, naš posao je da im omogućimo da uspiju.
Kako komentirate činjenicu da će se u utrci za Oscar ove godine naći čak dva hrvatska filma - Matanićev ‘Zvizdan’ i ‘Ti mene nosiš’ Ivone Juke, koji će predstavljati Crnu Goru, što je prilično neobična situacija?
To je teško objašnjiva vijest. Doduše, filmska proizvodnja u ovom dijelu Europe, često spadne na ono što naprave Hrvati. Većina nagrada na nacionalnom slovenskom festivalu, prije nekoliko dana, otišla je manjinskim slovenskim, zapravo većinski hrvatskim filmovima. Kad se po svijetu vrte filmski fokusi na područje bivše države, to često završi kao hrvatski program s nekoliko dodataka iz susjedstva.
Posljednjih je godina bilo iznimno mnogo optužbi na vaš račun i na račun HAVC-a, od primjedbi o navodnom sukobu interesa do zloporabe položaja. Kako ste to doživjeli i kako ih komentirate?
Doživio sam ih grozno. I bezrazložno emotivno. Dva sudska procesa koja HAVC vodi kao tužitelj na svjetlo dana vade naručitelje spomenutih tekstova. Pokazuje se da je ekipa koja stoji iza zavjere jako zločesta, ali nije baš ozbiljna. Grupica filmaša stare škole koji se nisu prilagodili modelu koji isključuje političko lobiranje. HAVC je vrsta organizacije, u kojoj industrija sama za sebe prikuplja sredstva i sama donosi odluke, kroz neugodno temeljite procedure. Država tu nastupa u ulozi nadzornika, ali ne i upravitelja. Takve ustanove su tipične za Skandinaviju, ali u Hrvatskoj to je novost, nekoliko medija koji općenito bjesne na javni sektor nije bilo teško izmanipulirati halo efektom kleveta, ali sve revizije, inspekcije i nadzori koje su posljedica tih harangi, nisu pronašli baš ništa nezakonito. S druge je strane lako izbrojiti rezultate.
Jeste li u nekom trenutku pomislili da podnesete ostavku?
Ako me pitate bih li se rado povukao iz HAVCa, odgovor je potvrdan. Mislim da imam nekih talenata i da je vrijeme da aktiviram onaj koji se ne sastoji od danonoćne bitke za jedan nesvakidašnji javni model i malo sna, s pištoljem pod jastukom, ako se mogu slikovito izraziti. S druge mi strane ne pada na pamet da odem prije no što se osudi one koji su htjeli uništiti najbolje čega se hrvatska kultura dosjetila u puno godina – a to je audiovizualna reforma. Također, mislim da ovaj niz uspjeha valja učvrstiti. Konsolidirati broj domaćih gledatelja, učvrstiti neovisnu mrežu kina, pokrenuti gradnju ozbiljnog studija, pomoći televizijskom sektoru da dostigne filmski...
Hrvatska se vratila na europsku kartu poželjnih filmskih destinacija za snimanje koprodukcija, primjerice, snimao se serijal ‘Igra prijestolja’, sada Winnetou. Koliko zarađujemo na tome?
Dvije su vrste koprodukcija – one koje radimo s europskim kolegama, takozvane selektivne, koje nam omogućuju da prodiremo sa svojim filmom na festivale i koristimo EU fondove. U posljednje četiri godine povukli smo tako pet milijuna eura u proračune domaćeg filma. Druga vrsta koprodukcija su servisne ili automatske, koje zovemo izvozom filmskih usluga. Kroz naš sustav poticaja u prve tri godine ostvarili smo 25 milijuna dolara izvoza, u ovoj, četvrtoj godini dolazi još 25 milijuna dolara. Uzmite u obzir dodanu vrijednost razvoja regija - jer ta djelatnost je potpuno decentralizirana, te turističku promociju. Uostalom, u četverogodišnjem razdoblju u kojem je HAVC potakao i organizirao izvoz 50 milijuna dolara, porezni i obveznici su istom HAVC-u za temeljnu djelatnost uplatili šesnaest. Kad zanemarimo sve kulturne dobrobiti, najbanalnija računica pokazuje da sektor kojim rukovodi HAVC u nacionalnu ekonomiju ubacuje nemjerljivo više no što povlači iz državnog proračuna. Pokušajte pronaći slobodnog filmskog djelatnika danas u Hrvatskoj, to će teško ići. Ljudi rade. I nikom ne pada na pamet da se iseli.
U Šibeniku se priprema osnivanje Regionalnog filmskog ureda. O čemu je riječ?
Šibenik je odlučio slijediti Zadar i Istru i preduhitriti Rijeku, gdje je osnivanje filmskog ureda također u tijeku. Lokalni filmski uredi koordiniraju lokalnu filmsku djelatnost, podržavaju ekipe koje rade na terenu, pridonose filmskim manifestacijama, surađuju s članicama mreže neovisnih kina, upravljaju prekvalifikacijama lokalnih ljudi za filmska zvanja, pomažu uvođenju filmskih tema u škole, gimnazije i veleučilišta. Šibenska županija nije samo prirodni i arhitektonski filmski eldorado nego ima i lucidnu političku ekipu koja je u europskim fondovima i strategijama kao doma. U Hrvatskoj se lokalne uprave snažno mijenjaju, što je posljedica privlačnosti EU fondova.
Razmišlja li se o razvoju filmskog turizma u nas? Naime, stari kultni film ‘Guslač na krovu’ o životu Židova, nedavno ponovno prikazan na HTV3, sniman je u selu u općini Lekenik, a to selo posjećuju američki turisti u sklopu filmskih turističkih tura.
Kod nas postoje ture ‘Igra prijestolja’ po Dubrovniku, Šibeniku, Splitu, koje su vrlo unosne, no svakako bi trebalo pokrenuti više priča o snimanjima filmova u Hrvatskoj. Hrvatska ima puno kulturnih tragova, međutim, ta bogata kulturna baština nije dio globalnog imaginarija. Kad se pojavi neki globalno poznati film, koji se može dovesti u vezu s tim krajolikom, stvari sjednu na svoje mjesto. Zamislite koliko će jurnjava Sharuka Khana po Dubrovniku učiniti za indijsku predodžbu o nama, sve što Indijci za sada znaju o nama je Tito. Imamo neke ideje za Ministarstvo turizma, neke aplikacije za smartphone i slične stvari, vjerujem da je to posao za iduću turističku i filmsku sezonu.
Što je s obnovom hrvatske filmske baštine iz Jadran filma i jesu li napokon regulirana autorska prava s tom nekad propulzivnom filmskom kućom?
Riječ je o 138 cjelovečernjih igranih filmova u produkciji Jadran filma, među kojima su najvažniji filmovi iz hrvatske filmske povijesti od ‘50-ih do kraja ‘80-ih. Nikakvu ozbiljnu retrospektivu ili ciklus ‘filmske lektire’ ne možete uprizoriti bez tog kataloga, koji je često u lošem tehničkom stanju, nedigitaliziran i teško dostupan, jer tavori u Državnom arhivu u nekoj vrsti šah-mata ili bar pata. Baštinu, nastalu prije 1991. godine, nemoguće je koristiti pa niti obnavljati ako se ne ustanovi njen vlasnik, a vlasništvo je navodno sporno. Po meni, spora oko vlasništva filmske baštine uopće nema jer po svemu što piše u propisima, zakonima i ugovorima, vlasnik je bila i ostala država. Međutim, sadašnji vlasnici onog što je preostalo od Jadran filma to osporavaju i to je dovoljno da ih se u trgovini i prometu privremeno uvažava kao vlasnike i to stvara zbrku. No nije problem u kulturnoj politici nego u nedostatku građanske hrabrosti nekog državnog tijela, koji bi tu blesavu situaciju presjeklo, jednim meritornim pravnim ili upravnim mišljenjem.
Jednom ste izjavili da HTV nije zainteresiran za filmske koprodukcije i da se ponaša kao dijete koje treba tjerati da jede špinat. Pokušava li HAVC riješiti taj problem?
Nije normirano koliko HTV treba ulagati novca u otkup prava i u suproizvodnju hrvatskog filma iako te obveze spominju zakoni o elektroničkim medijima i zakon o HRT. Regulirane su, međutim, izravne obveze prema HAVC-u. Cilj je HRT-a i HAVC-a podjednako, a mislim da interes imaju i komercijalne televizije, da se razina razvoja i međunarodnih koprodukcija televizijskih djela izjednači s razinom koju smo postigli na području filmskih djela. Televizijske serije danas su svugdje u naletu, mi imamo veliku televizijsku povijest, nema razloga da ne stvorimo i budućnost. Javna televizija, komercijalni prikazivači i državni aparat su nemirne vode, a HAVC je zamišljen kao ‘the bridge over troubled water’, koji bi sve te sektore suočio, pomirio i evangelizirao u smislu bolje audiovizualne prakse. Mislim da se ljudi na kraju, kad nema druge, dogovore. To se neprekidno pokazuje: na kraju se u Hrvatskoj nađe pametno rješenje, samo potroši se masa vremena.
Imate li neki svoj autorski projekt u pripremi?
Uzgajam očajničko uvjerenje da će me možda ova iskustva učiniti nekim širim i još luđim tipom, i da će se u mom opusu dogoditi nešto značajno novo kad se vratim pripovijedanju. Za početak bih mogao napisati jedan autobiografski triler s obiljem bizarnih likova. Također, volio bih pokrenuti europsku političku seriju koja bi se bavila Bruxellesom, a drugim okom gledam prema moru, kao mojoj temeljnoj temi. U tom smislu, govore mi da se požurim, prije no ga pretvorimo u naftnu kaljužu.
