Kultura
216 prikaza

I danas se trudimo da se što manje sjećamo, a što više toga zaboravimo

Probe uoči predstave 'Hotel Zagorje'
Sandra Šimunović/Pixsell
Neću analizirati predstavu 'Hotel Zagorje' iz perspektive bivšeg kazališnog kritičara, čak niti iz perspektive gledatelja. Ono na što me ona potaknula je problematiziranje teme sjećanja s mnoštvom nikad neodgovorenih pitanja poput onih - čega se zapravo sjećamo?

"Hotel Zagorje" nisam gledala na premijeri u veljači 2020. godine, nisam ni pročitala knjigu Ivane Bodrožić kad je objavljena 2010. godine. Dogodilo mi se ono što mi se događa kad ne odem na premijeru neke predstave niti pročitam neku knjigu kad se ona izda i o njoj se najviše govori. Ne ponosim se time, dapače, ali takva je praksa, jedan događaj sustiže drugi i ako ga propustiš u "pravo vrijeme", rijetko ga kad dostigneš, najčešće isklizne iz fokusa i teško ga je poslije popratiti, kaskaš za njim i nikad se "ne sretnete".

"Hotel Zagorje" pogledala sam u DK Gavelli u subotu navečer, iste večeri kad su redateljica te predstave Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić slavile svoj veliki berlinski debi u Deutsches Theatreu, premijeru predstave "Nora oder Wien man das Herrenhaus kompostiert", izraelske dramatičarke Sivan Ben Yishai. Tu sam berlinsku avanturu naših već proslavljenih kazališnih autorica pokrenula prije nekoliko godina kad sam ih preporučila Europskoj kazališnoj konvenciji u projektu koji je okupio ženske autorice i potom ih promovirao po europskim teatrima. Tako su Tomić i Kovačić nakon uprizorenja "Hotela Europa" Ödön von Horvátha u Grazu prije dvije godine, premijernu sezonu iste kazališne uprave, koja se iz Graza preselila u Berlin, dočekali u Deutsches Theatreu, repertoarnom kazalištu s dugom i bogatom poviješću.

Neću analizirati predstavu "Hotel Zagorje" iz perspektive bivšeg kazališnog kritičara, čak niti iz perspektive gledatelja. Ono na što me ona potaknula je problematiziranje teme sjećanja s mnoštvom nikad neodgovorenih pitanja poput onih - čega se zapravo sjećamo, jesu li sjećanja stvarna, koliko je ono čega se sjećamo izmijenilo svoj stvarni izgled u trenutku sjećanja, može li se i kako izmjeriti subjektivnost našeg sjećanja, što smo sve u vremenu koje nas dijeli od stvarnog događaja uspjeli izgubiti, a što mu naknadno pripisati, postoje li objektivna sjećanja i uspijevamo li prepoznati po čemu se razlikuju osobne od kolektivnih uspomena koje se klasificiraju kao povijesna pamćenja?

Probe uoči predstave 'Hotel Zagorje' | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Ivana Bodrožić u "Hotelu Zagorje" dvadeset godina poslije priča priču devetogodišnjakinje koja u ljeto 1991. odlazi iz Vukovara, ostavljajući roditelje u gradu u kojem počinje rat. Pisan kao zbir sjećanja vukovarske djevojčice tijekom sedam godina njezina prognanstva u bivšem elitnom partijskom učilištu, roman svjedoči o njezinoj borbi za nekoliko kvadrata koje dijeli s majkom i bratom u ruševnom prostoru opterećenom komunističkim sjećanjima, o stalnom iščekivanju vijesti o ocu, getoiziranju izbjeglica i o odrastanju u postratnom vremenu u kojem je trauma jedino sigurno mjesto ratnih epizodista. Predstava je uprizorena još deset godina kasnije, s još većom i možda traumatičnijom distancom od narativnog sklopa o kojemu govori. U njoj se već evociraju sjećanja kako se ne bi zaboravilo, a upisuju se i pojedini komentari izvedeni iz suvremenosti s početka novog desetljeća.

Danas, kad smo 33 godine udaljeni od početka rata, pitam se po čemu ga se zapravo sjećam? Sjećam ga se po zagrebačkim sirenama i raznim podrumima po kojima smo se skrivali, no neke uspomena poput onih iz skrovišta u tadašnjem BP klubu daleko su od mračnih. Sjećam se televizijskih programa u kojima su dominirali govori Slobodana Miloševića, manijakalnog praćenja vijesti i svih mojih popratnih strahova. Sjećam se kako sam izgubila honorarni posao kojemu sam se toliko veselila u rubrici kultura tad prestižnog Vjesnika jer su na neko vrijeme kazališta prestala raditi, pa se o njima nije moglo ni pisati. Sjećam se kako smo s pažnjom slušali izvještaje iz Slavonije i nazivali panično rodbinu. Sjećam se grobne tišine u stanu na vijest da je pao Vukovar. Sjećam se da su moji roditelji "udomili" mog prijatelja iz Sarajeva i da je njegovo izbjeglištvo kod njih trajalo šest mjeseci uz najveću brigu moje majke. Sjećam se da im se on za to nikad nije zahvalio niti me je podržao u teškim trenucima kad mi je bila potrebna podrška i kad su iza mene stali mnogi nepoznati ljudi. Sjećam se kako se mnogo toga ne bih željela sjećati i da nas, gledajući iz današnje perspektive, rat nažalost nije mnogo promijenio te nismo postali bolji ljudi. Dapače, i danas se trudimo da se što manje sjećamo, a što više toga zaboravimo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.