Kultura
2318 prikaza

Hrvati su mu krivi za širenje rata u regiji

Mafija, ilustracija
Pixabay
Krvoproliće u BiH tumačio je kao obranu bosanskih Srba od Hrvata i muslimana

Barem dio njegove ekipe već je stigao u Zagreb, gdje bi vrlo brzo trebali početi snimati osmodijelnu kriminalističku mini-seriju za BBC prema njegovoj knjizi iz 2008. “McMafia: Putovanje kroz svjetsko kriminalno podzemlje”. 

Britanski 58-godišnji novinarski veteran Misha Glenny uspio je osigurati si dovoljan budžet za snimanje čak i za takve stvari da mu glavnog lika glumi James Norton. 

Ruska mafija, kolumbijski narkokarteli, kineski krijumčari praktično ropske radne snage, kriminalci s Balkana... nema čega tu neće biti, a sve će početi kad u Zagrebu kriminalci ukradu jedan Audi. 

Snimanje će trajati tri mjeseca i, imajući u vidu dramatičan stil Grennyja i kao novinara i kao spisatelja, to nipošto na kraju ne bi smjelo ispasti dosadno. 

No rijetki će od onih koji poznaju Grennyjev novinarsko-publicistički opus iz 90-ih, dok je bio ratni izvjestitelj iz niza ratova u bivšoj Jugoslaviji, prije svega u Hrvatskoj i BiH, biti u stanju iskreno se obradovati eventualnom susretu s njim.

Svojom drugom knjigom iz nevelikog opusa, “Pad Jugoslavije: Treći balkanski rat” iz 1992., Glenny se pokazao kao dozlaboga loš analitičar, sklon hrabro se razbacivati dalekosežnim zaključcima, a da zapravo jako loše zna o čemu piše. 

Tad je mrtvo- hladno napisao da je njemačko priznanje Slovenije i Hrvatske kao neovisnih republika bilo katastrofalan potez koji je razbuktao rat.

Savršeno nesvjestan da je Njemačka odluku o priznanju donijela 18. prosinca 1991., mjesec dana nakon pada Vukovara, dva i pol mjeseca od početka opsade Dubrovnika i kako je to već išlo. 

U doba kad je Sadam Husein u Iraku molio Boga da mu Washington poštedi život nakon što je dobio po prstima zbog invazije na Kuvajt, Glenny je bio u stanju pisati o svom strahu da se rat u raspaloj Jugoslaviji izrodi u treći svjetski rat.

Krajem 1993. Ivo Banac je, a bila su to neka drukčija Bančeva vremena, primijetio u osvrtu u članku za Foreign Policy da je Glenny knjigu napisao ponajviše se osvrćući na to kako se on u nekom trenutku osjećao, je li ga bilo strah, je li netko prema njemu bio gadan, je li mu bilo vruće, bez skoro ikakvog pozivanja na izvore.

“Tamo nema ništa o ideologiji. O crkvi i religiji, također ništa. Ništa ekonomije. Ništa društva. Ništa kulture. Ništa povijesti, minus nekoliko enciklopedijskih referenci. Ono što tu imamo je putovanje koje počinje u Kninu, a zapravo je trebalo početu u Beogradu”, napisao je tada Banac. 

Uz opasku da Glennyjeva tvrdnjakako i Tuđman ima nešto odgovornosti za taj rat stoji, “ali iz sasvim drugih razloga od onih koje navodi Glenny”. No Banac je tad bio jako fin i pristojan. 

Glennyja je svojim osvrtom iz 1998. naprosto “razbio” britanski povjesničar Marko Attila Horae, čovjek koji je kao 23-godišnjak s humanitarnim konvojima kao prevoditelj landrao po BiH, istodobno studirao povijest Jugoslavije, a poslije i cijelog prostora sve do Kavkaza. 

Glenny je tih godina bio zvijezda na Zapadu, pisao je posvuda, a Hoare se zgražao nad količinom neznanja koja je uvjetovala da Glenny npr. zaključi da je Ilija Garašanin 1844. u “Načertaniju” planirao pripojiti Bosnu kako bi Srbiji osigurao izlaz na more. 

A doista nije neki problem provjeriti i shvatiti da Bosna tad nije imala nikakav izlaz na more.

Hoare je kao neukog čovjeka Glennyja prozvao i zbog tvrdnji da je ideja “velike Hrvatske” nastala zato da Hrvatska riješi svoje prometne probleme zbog oblika kifle. 

Nije mu palo na pamet da prometna povezanost ne objašnjava velikohrvatske pretenzije i preko cijele BiH i dijela Crne Gore i Sandžaka i Vojvodine. A to je tek početak. 

Rat u BiH tumačio je tako što su “bosanski Srbi napadnuti” kad su muslimani, Hrvati i međunarodna zajednica “odbacili zahtjeve Radovana Karadžića za garancijom prava izborenih u dva svjetska rata”.

U ožujku 1995. Glenny je kratkovidno pisao da će se već tad izvjesna ofenziva Hrvatske vojske na okupirane dijelove Hrvatske odbiti o žestoki otpor. 

Zaključiti da je Glenny u bilo kojem trenutku bio ponesen simpatijama prema bilo kojem balkanskom narodu također bi bilo pogrešno jer je u knjizi iz 1992. popljuvao i Srbe i Hrvate, nižući uvrede vezane uz izgled, fizionomiju ljudi, što je teško progutati čak i uz maksimalno razumijevanje novinara koji se možda nagledao zločina i strahota rata u BiH i Hrvatskoj s koje god strane. 

Na internetu se, usto, dandanas mogu naći i takve Glennyjeve ocjene da je Dayton bio “srpski poraz a hrvatska pobjeda”.

Koliko god je otad prošlo 20 i više godina, činjenica je da ostaje vrlo čudan dojam kad Glenny, primjerice, povodom uhićenja Mladića piše o “krvniku Srebrenice” iz sasvim drukčijeg ugla, da ostaje vrlo ružan okus.

Zato će njegova mini-serija po svoj prilici doista biti vrijedna gledanja. Ali se samo možemo nadati da se neće stati petljati u još jedno prodavanje pameti o događajima na Balkanu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.