Na nedavnoj dodjeli novopokrenute nagrade Fric, koju ovaj tjednik dodjeljuje za najbolji tekst domaće proze objavljene protekle godine, laureat Damir Karakaš, autor romana "Sjećanje šume", djelovao je zbunjeno. Posebno mu se svidio kičasti divovski karton na kojemu je pisao iznos nagrade - 75.000 kuna. Zna Karakaš da je taj karton namijenjen medijskoj javnosti, impresivno izgleda, riječ je o respektabilnoj svoti namijenjenoj proznoj produkciji, najvećoj na "ovim prostorima".
I tako, Karakaš je na svečanoj dodjeli imao minutu protokolarne zahvale, ekonomizirao je tu situaciju na svoj, tipičan način. Tipičan? Tipično karakaševski bi, zapravo, bilo da je dobitnik uzdignuo taj karton kao filmski Rocky: bez dodatnih, svečanih frazema, naklonio se i otišao u vlastiti kvart. Oni koji ga znaju kažu: "Taj je lički škrt u izrazu".
Uostalom, na sličnom je tragu naveo žiri nagrade u obrazloženju dodjele, kad je zaključio da roman "izrazito škrtim izražajnim sredstvima na sažet način komprimirano vodi čovjeka prema najdubljim plodovima emocija". Razgovarali smo s Karakašem, dakle, pod dojmom ovog važnog događaja, iako "zagledani u budućnost" - na karakaševski način.
Na dodjeli nagrade podsjetili ste da imate iskustva finalista, ali ne i pobjednika. Ipak, ove ste godine istim ovim romanom osvojili i nagradu Kočićevo pero. Dodjele nagrada, promocije, književni susreti: svi ti socijalni događaji sugeriraju ležernu atmosferu, neprovokativnu, bez političkih konotacija. Ali ne uvijek. Ako smo dobro razumjeli, prilikom dodjele Kočićeva pera i/ili promocije romana bilo je ružnih provokacija. Kako ste ih doživjeli? I trebamo li takve aberacije kulturnih događaja uopće spominjati kao relevantne? Što dobivamo ako ih prešutimo? A što gubimo? Koje je tu pitanje ljudskog poraza?
To s finalima je čudan osjećaj, bude ti drago kad si u finalu, ali svaki put nakon što ne dobiješ, osjećaš se kao nekakav gubitnik, što baš i nije dobro za ičiju psihu. Tko kaže da mu nije drago kad dobije književnu nagradu, nije iskren. Osim toga, postoji neka vrsta sindroma, ne znam kako se stručno kaže, po kojemu svaki umjetnik žudi za priznanjem, čak i kad to priznanje ne želi, jer teško se pomiriti s činjenicom da si stvorio djelo koje nitko neće primijetiti.
Zanimljivo, nakon Frica imao sam jako puno čestitara, ljudi su vidjeli tu cifru, pa misle ako je tako veliki novac za književnu nagradu, onda je to što radiš važno. Identično razmišljaju i u Lici: možeš biti Bog, ali tek kad se pojaviš u dva Mercedesa, u prvom ti, u drugom tvoj šešir, onda ćemo te priznati. A problema je oko nagrada bilo, pogotovo Kočićeve, zvalo me, prijetilo mi se, jedan tip je nazvao i inzistirao da ne smijem primiti tu nagradu jer je, kako je rekao, Kočić četnik.
Što misliš bi li oni primili našu nagradu 'Mile Budak', rekao je. Ali dobro, taj tip je idiot. No nažalost, idiota je oko nas sve više. Kad su jednom pitali Ivu Andrića 'Je l' istina da kod vas u svakome mjestu ima po jedna luda', on je rekao: 'E sad ima po jedan pametan'.
Zahvaljujući, onomad, na nagradi, parafrazirali ste "staru ličku" koja kaže: "Pobijedili smo, bjež'mo!". Pa kod vas je sve ličko: možda fabulirate, a možda je stvarno riječ o ratnoličkoj andegdoti! Nevažno, jer nas zanima literarna transpozicija te ličke mudrosti. Kako, znači, sad gledate na tekst nagrađenog romana: kako živi s vama? Dugo ste ga radili, pažljivo vagali, ali sad već znate, jer tako kažete, da će vam sljedeći roman biti "najbolji"? Dođe li vam, naime, da publici kažete: "Dosta o ovome, pišem novo, staro sam ostavio za sobom"…
Hm, kako sad gledam na tekst nagrađenog romana? Taj tekst ima svoj put, široko mu polje. A ja uvijek pišem nešto novo jer, po meni, ima smisla pisati knjige samo 'ako još nisu napisane'. I da se u njima vide ljudski tragovi, da to bude književnost koja nas se tiče. Osim toga, siguran sam da su moje najbolje knjige one koje još nisu napisane. U pisanju me posebno zanima spuštati se u dno svijeta i dno čovjeka, osvjetljavati neke mračne zakutke. A ono što je važno i na što je upozoravao Albert Camus: kod pisanja valja biti svjestan temeljnog aspekta, što je moralno- etički faktor.
Koliko vam u autorskom, formativnom procesu novog teksta, pomaže literatura? Rekoste, u posljednje ste vrijeme puno čitali prozu Laszla Krasznahorkaja, njegov roman "Sotonski tango", po kojemu je Bela Tarr snimio fantastičan, gotovo sedmosatni film. Ali prizori mađarske kišne ravnice, dugi kadrovi stoke u blatu i makabrične scene seoskih zabava u krčmi - na to ljudi "ovih prostora" reagiraju, valjda, po nekom ključu mitološke svijesti, što li? Što vama takva literatura nosi, kakvu eventualnu kopču s rodnim krajem?
Odmah da kažem kako sam uvijek spreman pomoći mladim piscima koji me zovu, nešto traže, ali pomalo je komično kad netko želi biti pisac a ništa ne čita: jer ako nisi Rimbaud, kao, ne možeš biti pisac. Neki ljudi, ima ih dosta, pišu mi da imaju pet neobjavljenih romana, sedam neobjavljenih zbirki priča, pet neobjavljenih zbirki poezije - a ništa živo nisu pročitali. Ali moraju se uhvatiti posla. Pisanje je usamljenički posao, prije svega uporan rad, posvećenost, stalno preispitivanje, stalna sumnja.
Svaki mjesec pročitam tisuće stranica proze, čitam i loše knjige jer se iz njih također može puno naučiti. Mnoge knjige čitam ponovno, evo sad ću opet detaljno pročitati cijeloga Kafku, kojeg sam uvijek volio jer on na nikoga ne podsjeća. Pa Dostojevski, koji je u svojem iskustvu išao do krajnjih granica. A onda to: Lika i Mađarska. Pa možda su slične u kasnu jesen, kad je u Lici blato, sve je sivo, magla, samo se vide plave šljive, kao da ih je Chagall naslikao. Kad sam pisao 'Kino Liku', na pameti su mi bile upravo te njegove slike, koje kao sumanute ptice lete iznad Like.
A sad o sljedećem romanu. Ponovno se sve događa u Lici. I već vidimo, rekli ste u nekom medijskom razgovoru, "ona šuma se primakla kući". Sve ondje stoji, promjene nema... Koji je problem romana, kakav (okrutan?) događaj? A protagonisti?
Nastavak na sljedećoj stranici...
