Kultura
3333 prikaza

Goli otok nastao je na temeljima nacilogora i gulaga

Goli otok, stari zatvor
1/7
Zoran Kurelić Rabko/ CC BY-SA 3.0
Za knjigu je koristio spektakularne, do sada nepoznate dokumente, činjenice o Hebrangu, Radiću... nekima se neće svidjeti

Da ga čovjek ne zna, a sretne ga u pilotskoj jakni s nizom ušivenih oznaka, na kraj pameti mu ne bi bilo da je riječ o povjesničaru koji je upravo objavio knjigu o Golom otoku na osnovi do sada neobjavljenih materijala iz arhiva u Zagrebu i Beogradu. Uz to još odlično popunjena svjedočenjima desetaka preživjelih davnih logoraša koje je intervjuirao.

Martina Previšića za razgovor smo uhvatili samo koji dan prije nego što će se zaputiti u SAD s Fullbrightovom stipendijom. Sjeli smo uz čaj i kavu, užicao je cigaretu, zapalio i mogli smo krenuti.

Jeste li se iznenadili kad ste pri posjetu jednom od preživjelih u stanu ugledali Staljinov portret na zidu?

O, da. Bio sam mlad i mnoge stvari sam gledao tek formalno i s puno naknadnog znanja. Išao sam s predodžbom da to nisu bili staljinisti, nego slučajne žrtve. Ali kad sam 2011. ili 2012. vidio Staljinov portret na zidu, iz toga sam o ideologiji naučio više nego iz sto knjiga. U takvom trenutku shvatite moć ideologije. Vidio sam koliko ljudi mogu imati vjeru u nešto i koliko je to teško promijeniti, posebno ne batinama, da je tako pogrešno to promatrati iz naše perspektive. Staljin je tad bio bog na zemlji, imao je golemi utjecaj. Rat je tek završio i tad se više nego čak i 1917. činilo da bi ta ideologija mogla pobijediti, da je to prava opcija.

Goli otok, Rab i Krk | Author: Goran Kovačić/ PIXSELL Goran Kovačić/ PIXSELL

Slučaj Dragice Srzentić osobno je jedna užasna, a povijesno i tragikomična situacija. Kako biste je vi opisali?

Bila je činovnik u Ministarstvu vanjskih poslova i imala je zadatak da ta tri pisma nosi tamo i natrag. Slučajno je imala povijesnu ulogu da je odnijela jedno od pisama u kojemu se Tito i dalje branio. Ali na kraju je i njoj cijela ta priča bila previše oko tako napadnog napada na Staljina. Njezin lik najbolje govori da mnogi jugoslavenski komunisti nisu mogli provariti kako je došlo do razlaza sa Staljinom. Vrh KPJ je znao te političke razloge, da je Staljin bio prilično nepravedan prema Jugoslavenima. Ali Dragica Srzentić i mnogi nisu imali te informacije. Pet godina se boriš s idejom o liku Staljina, nakon rata dolazi do radikalne staljinizacije - slike, ulice, trgovi, i to nad ljudima koji su prilično obrazovani. Odjednom, preko noći, Staljin više ne valja, on, bog komunizma. A nitko nije znao prave razloge. Tako je bilo i s njom. Čak ni sam Tito nije mogao to lako prožvakati. Bavio sam se razdobljem od 1949. do 1956., kad je to bio logor za IB-ovce. Naravno da je tamo bilo i nešto komunista s pozicija nacionalizma. Ali nacionalista je bilo u promilima, koji su pomislili, kao, sad će Staljin srušiti Tita pa ćemo mi... Takvih razmišljanja bilo je i među ustašama. Ali to su izdvojeni slučajevi.

Je li takav logor, za preodgoj, viđen ikad prije?

Svaki logor ima neki cilj. Nacističkom logoru cilj je ubijanje, a gulag je kolonija za eksploatiranje radne snage. To da zatvarate čovjeka kako biste ga politički preodgojili kroz nasilje, i premlaćivanjem i kroz rad, zbilja je inovativno. U Kini je bilo nekih blažih varijanti, ne ovako rafiniranih, ali na Zapadu kroz povijest zbilja je novum da se čovjeka razuvjerava od njegovih ideja kombinacijom fizičkog i psihičkog nasilja.

Tito je govorio da ne treba te ljude, 'kolebljive i nezdrave, ali inače vjerne Partiji', izbacivati zbog jedne pogreške, da im 'treba pomoći'. U logoru je praksa bila da se pljuje po sebi samom, da se denuncira druge... Ima li smisla o tome govoriti kao o planu od osnutka?

Pitanje je da li je to od početka bila namjera ili se to razvilo u hodu. Ima nečega u onoj partijskoj samokritici. Od početka je Udba htjela pokazati, to je spominjao i Tito, da će biti drugačijia od nacista i Sovjeta, da neće ljude tući, neće ih ubijati... Govorili su da će to biti 'drugarska ruka pomoći', probleme će riješiti kroz debatu i diskusiju. Od početka Golog otoka prvih nekoliko mjeseci nije bilo nasilja, premlaćivanja, špalira... To se razvilo naknadno.

S kojim događajem bi se mogla povezati ta brutalizacija?

S vanjskom politikom, i to onda kad su se Jugoslaveni u veljači 1949. suočili s time da je razlaz sa SSSR-om konačan, a onda i u jesen 1949., kad su Jugoslaveni zauzeli prozapadno stajalište. Našli su se pred dilemom što napraviti. Sa Zapadom nisu imali odnose, prekidaju s blokom SSSR-a koji im je bio podrška. Istodobno, postoje znakovi da bi se mogla dogoditi invazija. Bili su strašno uplašeni, pripremali su razne stvari. Konačno, zapitajmo se zašto je Goli otok osnovan tek 1949, a ne već 1948., kad je došlo do rezolucije Informbiroa. Jugoslaveni su u osnovi bili staljinisti, što znači da su bili skloni nasilju, i u kombinaciji diplomacije, politike i ideologije počeli su udarati po IB-ovcima. U knjizi sam to prije Predgovora sažeo u rečenicu: 'Povijest je pokazala da se najsuroviji sukobi nisu vodili između različitih ideoloških grupa, nego unutar istih'.

Goli otok, stari zatvor | Author: Zoran Kurelić Rabko/ CC BY-SA 3.0 Zoran Kurelić Rabko/ CC BY-SA 3.0

Čak i u Crkvi, šizma, i u islamu, šijiti i suniti.

Tako je. Kako inače objasniti da su se drugovi, suborci s Neretve i Sutjeske, odjednom počeli tući surovo kao protiv npr. ustaša.

To je, znači, bilo vrijeme kad...

...je ideologija još imala cijenu, kad su ljudi vjerovali u nešto. Ha, ha, ha! Pa da. Na početku je to bio najobičniji raskol. Tek kasnije su oni počeli domišljati neki novi put. Uostalom, i u gulazima su najgore prolazili trockisti i slično, puno gore nego caristi.

Kaže tako Jovo Kapičić da ga je jednog dana nazvao Aleksandar Ranković i rekao mu: 'Jovo, imaš jedan posao. Uzmi nekoliko ljudi i jednog geologa te idi u Dalmaciju. Ima jedno ostrvo koje se zove Goli otok'. Je li Ranković smislio taj suštinski orwellovski koncept ili netko drugi?

O tome ne postoje nikakvi tragovi. Mi imamo samo svjedočenja udbaša, poput Kapičića, ili ljudi iz vrha Partije, poput Đilasa ili Koče Popovića, koji su o tome govorili općenito. Moje je mišljenje da nitko iz vrha Partije nije to smilio, kao, idite i tamo ih tucite, nego da su to u hodu smislili operativci Udbe. U knjizi u jednom poglavlju, tragajući za utjecajima, zaključio sam da su oni to stvorili naprosto iz svojeg iskustva. Jesu li jugoslavenski komunisti bili u konclogorima? Jesu. Pa su neki i preživjeli. Jesu li bili u gulazima? Jesu. Jesu li bili u ustaškim logorima? Jesu. U talijanskim? Jesu. Jesu li bili u Karađorđevićevim zatvorima? Jesu. U logorima Golog otoka vide se svi ti utjecaji gdje logoraši tuku logoraše, upravljaju logorašima... To su sve pokupili iz nacilogora i gulaga. Goli otok se razvijao. Počeo je kao nešto sasvim peto, nakon dvije godine postao je nešto šesto, potom nešto sedmo... Najgora represija je bila od kraja 1949. do kraja 1951. Ima jedan graf gdje sam napravio krivulju po broju uhićenih, dovedenih, mrtvih i puštenih.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.