William Kentridge, jedno od najjačih umjetničkih imena današnjice, svakako je autor o kojem vrijedi pisati. Povod? Na ovogodišnjem Animafestu - svjetskom festivalu animiranog filma, primio je nagradu za životno djelo. Ovih dana boravio je u Zagrebu mada inače festivale rijetko posjećuje. Budući da je ovdje proveo samo tri dana, nije bilo moguće "uvući se" u njegov pretrpani raspored, ali sam zauzvrat imala zadovoljstvo razgovarati s Paolom Orlić, producenticom Animafesta i osobom koja je, u velikoj mjeri, zaslužna za dolazak Williama Kentridgea u Zagreb. Na upit kako je do dogovora o dolasku uopće došlo Paola Orlić mi odgovara: "Kad smo saznali da će Kentridge doći u Italiju kod naše festivalske kolegice Paole Bristot, direktorice Piccolo festival dell'Animazione, Margit Antauer Buba - predsjednica vijeća Animafesta, Daniel Šuljić - umjetnički ravnatelj i ja, bez puno razmišljanja, odlučili smo tog jednog dana mjeseca studenog 2021. zaputiti se k njoj i vidjeti na licu mjesta ima li šanse u skoroj budućnosti dovesti ga na Animafest. Ispostavilo se da je William odmah na prvi upit o mogućnosti njegova gostovanja u Zagrebu kao dobitnika nagrade za životno djelo zapravo bio više nego ugodno iznenađen i zainteresiran za dolazak."
Povodom njegova dolaska u Zagreb organizirana je izložba u Galeriji Kranjčar, retrospektiva Kentridgeovih filmova u Kinu SC te je, za publiku Animafesta, umjetnik sam izveo svoju interpretaciju zvučne pjesme "Ursonata" dadaističkog umjetnika Kurta Schwittersa. Kentridge se zaista potrudio predstaviti se našoj publici. Na otvorenju izložbe koju kao kustosica potpisuje Paola Orlić strpljivo je odgovarao na sva pitanja, potpisivao kataloge i fotografirao se sa svima koji su mu poželjeli nakratko pristupiti. "Pratio je i filmove predstavljene u okviru Animafesta", govori mi Paola i zaključuje da je "više nego impresionirana njegovom energijom i posvećenošću".
Kentridge je prije svega društveno angažirani umjetnik, o čemu, između ostalog, svjedoče radovi predstavljeni na popratnoj izložbi u Galeriji Kranjčar. Audiovizualna instalacija "Ono što će doći (već je došlo)" i crtež velikog formata "Domenica/Nedjelja" (oba rada nastala su 2007.) posredno govore o talijanskoj invaziji na prostor tadašnje Abesinije (danas Etiopije). Invazija je počela 1935. godine i trajala godinu dana, pri čemu je, zbog korištenja nervnih plinova nad lokalnim stanovništvom, poginulo oko 300.000 Etiopljana.
Njegova politička osviještenost nije iznenađenje kad se uzme u obzir da je rođen u Južnoafričkoj Republici 1955. godine. Odrastao u jednom od okrutnijih režima 20. stoljeća, okružen politikom apartheida, Kentridge je svjedočio tome što kolonijalizam i fašizam mogu napraviti. Također, rođen je u obitelji odvjetnika i aktivista. I otac i majka bili su istaknuti borci protiv apartheida, a otac, Sydney Kentridge, bio je i glavni odvjetnik Nelsona Mandele tijekom njegova trogodišnjeg suđenja za veleizdaju (od 1958. do 1961.). Mandela je ipak osuđen na doživotni zatvor te je na slobodu pušten tek 1990. Četiri godine kasnije postaje prvi demokratski izabrani predsjednik JAR-a, nakon čega Kentridgeova domovina napušta kolonijalističku politiku apartheida. Inače, on i dan danas živi u rodnom Johannesburgu, a u jednom je intervjuu na pitanje kako to da se nikad nije odselio rekao da živi tamo jer ne može zamisliti da ne živi tamo.
Poznat kao crtač, kipar, videoumjetnik, performer i autor animiranih filmova, Kentridge se u svom radu služi bazičnim materijalom. Pastele, ugljen, tinta i papir. Legendarne su njegove crtačke animacije u kojima cijele filmove snima tako što prvo izradi crteže, koje potom snima i pretvara u video. Radovi mu dostižu astronomske cijene, a tome je dokaz i činjenica da je jedan crtež velikog formata prodao za 600.000 eura.
Ipak, nije uvijek htio biti umjetnik. Nakon što je diplomirao likovnu umjetnost, odlazi u Pariz studirati glumu. Na studiju se razočarao zato što je, prema vlastitim riječima, shvatio da nema nikakvoga glumačkog talenta, pa je "pristao" biti vizualni umjetnik. Danas je svjetski poznat, dobitnik je mnogih nagrada i priznanja te serije počasnih doktorata. Tako, primjerice, ima počasni doktorat njujorškog sveučilišta Columbia i briselskog Vrije Universiteita.
Kentridgeov rad obilježio je suvremenu afričku umjetnost, a jedan od kurioziteta vezan za njegovo djelovanje je i to što je kroz godine osmislio i fiktivne likove kroz koje govori o situaciji svoga grada i zemlje. U seriji animiranih filmova predstavlja likove Soha Ecksteina i Felixa Teitlebauma. Ovi likovi prikazuju život, emocionalna proživljavanja i političke borbe velikog broja ljudi u preddemokratskoj Južnoafričkoj Republici. Tako su borbe njegove zemlje, ali i afričkoga kontinenta u cijelosti, postale jedna od provodnih tema Kentridgeova opusa. Nebrojeno je mnogo puta istaknuo da se nikad direktno ne bavi apartheidom nego suvremenim Johannesburgom i dualitetom političkih uvjerenja toga grada, ali unatoč tome njegov rad ostaje ukorijenjen u kritici ludila rata, fašizma, kolonijalnih politika i horora individualnih priča i kolektivne sudbine grupa izloženih nasilju, protjerivanju i strahu od istrebljenja. Tako je opisivao i sudbinu protjerivanja Židova iz Etiopije krajem 20. stoljeća, a njegov je interes za političku i ratnu povijest iniciran željom da ona (povijest) ipak bude učiteljica života. Možda jednog dana svijet i shvati apsurd rata kao stanja, ne samo uništenja nego i samouništenja, ali za sada imamo pojedince poput ovog snažnog umjetnika da nastave upozoravati na užas raznih povijesnih pokolja.
Naravno, Kentridge propituje i druge teme u svom opusu, pa je tako u govoru zahvale pri primanju nagrade za životno djelo između ostalog istaknuo i mišljenje da je animirani film način da se prikaže nefiksirani svijet, svijet u transformaciji. Želja da se svijet sagleda kao proces koji vodi napretku govori o jakoj, optimističnoj ličnosti s izraženom vjerom u ljude. A cijela izjava povodom nagrade otkriva i čovjeka velikog duha sklonog humoru i finoj ironiji. Kentridge je, naime, zahvalio sljedećim riječima: "Dobiti nagradu za životno djelo uvijek me čini pomalo nervoznim. Mislim si: 'Što to oni znaju o mome zdravlju što ja ne znam?'. Kad sam se kasnih 1980-ih, u doba Hladnog rata i još velike podjele, počeo baviti animiranim filmom, Animafest je već imao ime i bio središnje mjesto svjetske animacije. Zbog toga je divno dobiti nagradu baš ovog festivala. Uvijek je postojalo pitanje o viđenju svijeta kao činjenice ili kao procesa. Animacija je način viđenja nefiksiranog svijeta, svijeta u transformaciji. Sa svima vama ovdje koji razumijete takav svijet osjećam veliku solidarnost".
Budući da me njegova kratka izjava nasmijala i nadahnula, Paolu Orlić pitala sam za kraj i kakav je William Kentridge privatno, odnosno kakav dojam ostavlja. "Kao osoba iznimno je srdačan, pristupačan i socijalno artikuliran. Iako po nekom općem dojmu vrlo miran i fokusiran, u biti je vrlo radoznao i zainteresiran za sve što vidi i upoznaje oko sebe. Kao intelektualac ima zavidno obrazovanje i upućenost u mnoge teme, koje se, uostalom, i zrcale u njegovu radu, a kao umjetnik je čudesna osobnost nevjerojatne multifasetirane kreativnosti, koja, uz visoku radnu etiku, doista čini djela vrijedna udivljenja."
Infobox ():
