Kultura
1538 prikaza

"Generacije su umirale da dokažemo štetnost pesticida"

Pesticidi . ilustracija
Ilustracija/Jan Sochor/DPA/PIXSELL
Spisateljica koja svakim svojim novim djelom u polje književnosti unese nešto novo nastupit će na 7. Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu u programu pod nazivom “Pisac i njegov čitatelj”

Jedno od istaknutijih imena suvremene latinoameričke književnosti, od kojeg u nadolazećim godinama, bez pretjerivanja, možemo još puno očekivati, ono je Argentinke Samante Schweblin (1978.). Pozornost je na sebe privukla kratkim pričama, Granta ju je prije devet godina uvrstila među 22 najzanimljivija autorska imena do 35 godina s hispanskog govornog područja, a njezin roman “Nit koja nas veže”, kratka, jezovita i nekonvencionalna priča o ekocidu koji se događa u Latinskoj Americi, lijepo je odjeknula na svjetskoj pozornici.

 | Author: Maximiliano Pallocchini Maximiliano Pallocchini
Romanom “Sezona kentukija”, koji tek treba izaći u nakladi Frakture, bavi se voajerskom stranom tehnologije i generalno njezinim uplivom u ljudske živote. Spisateljica koja svakim svojim novim djelom u polje književnosti unese nešto novo nastupit će na 7. Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu u programu pod nazivom “Pisac i njegov čitatelj”. 

Rođeni ste u Argentini, no trenutačno živite u Berlinu. Nakon preseljenja u Europu što se za vas promijenilo kako na osobnom, tako i na spisateljskom planu? 

Osobno govoreći, mislim da je dobra stvar imati iskustvo duljeg življenja u inozemstvu. Kako biste vlastiti život sagledali iz druge perspektive, intenzivirali vlastite poglede, ali i čitanje te konzumaciju kulture. Što se tiče pisanja, izazovno je živjeti i misliti na stranome mjestu, gdje ste konstantno prisiljeni pričati druge jezike, i sebi sve prevoditi - ne samo u kontekstu jezika, nego i u kulturološkom te društvenom kontekstu. Potpuni ste stranac, ovdje ću biti potpuni stranac i za dvadeset godina, no mislim da taj osjećaj određenog nepripadanja mjestu, stalnog pogrešnog razumijevanja dijela vlastite stvarnosti, gledanja svega s neke distance, ima veliki utjecaj na spisateljske poglede i može biti vrlo izazovno. 

Tko vam je otkrio književnost? Dolazite li iz umjetničke obitelji i jesu li vas poticali da pišete kad ste bili djevojčica? 

Roditelji su mi čitali svaku noć. I imala sam fantastičnog djeda, koji je bio umjetnik i moj prvi mentor - mogla bih ga nazvati ‘emocionalni mentor’. Kad sam imala osam godina, s njim sam provodila cijele vikende. Živio je sam u svojem atelieru u Buenos Airesu. Išli smo u kazalište, kino, muzeje, galerije, noćne klubove! Jahanje konja, razni sajmovi. Pričao mi je priče o raznim mjestima, sjajne priče za koje sam shvatila da su izmišljene tek kad sam odrasla. Bio je prvi koji mi je naglas čitao poeziju i koji mi je poklonio knjige Julija Cortazara, Jorgea Luisa Borgesa i Silvine Ocampo. 

Da bi mogla pisati fikciju, Virginia Woolf kaže da ‘žena mora imati novac i vlastitu sobu’. Slažete li se? Imate li tu sobu i što zapravo znači imati sobu za pisanje? U jednom intervjuu ste spomenuli da vam je drago što kao žena imate privilegiju pisati u današnjem vremenu. Zašto je ovo vrijeme, početak 21. stoljeća, tako važno za spisateljice? 

Moguće je - ponekad i nužno - pisati pod bilo kojim uvjetima i veliki romani su napisani na raznim frontovima. No naravno, ženski uvjeti pisanja nisu jednaki muškima. Ovo se polako mijenja, no i dalje nije isto. Imam svoj novac i svoju sobu, no imam prijateljice koji nemaju i mogu vidjeti kako se naporno bore za svoje vrijeme te kako se njihov trud svaki dan doima kao Sizifov. To je okrutno i nepošteno. No s ovim posljednjim desetljećem situacija se malo poboljšala. Feministički pokret, borba za ženska prava, pobačaj, pokreti poput #metoo ili #niunamenos daju ženskom pogledu na svijet više važnosti. I naravno, fikcija - književnost, film, serije, kazalište, muzika - to je glavni front za razmišljanje i na njemu se testiramo kao građani svijeta u kojem živimo. 

‘Nit koja nas veže’ knjiga je koja se ne može ispustiti iz ruku, poput kratke noćne more koja vas usiše i uznemiri. No imam dojam da bi ova konkretna priča, da ju je napisao drugi autor ili autorica, bila nešto potpuno drugačije. Vaš unikatni glas učinio je taj roman tako posebnim. Što ste željeli postići, prenijeti? 

Usred pisanja romana pogodila me je velika dilema: mogu li napisati roman o ovom ekocidu u kojem živimo u Argentini, o nekontroliranom zaprašivanju pesticidima naših građana, hrane i vode, mogu li to upotrijebiti u romanu, a da to propisno ne osudim? Bez davanja statistika o bolestima i smrtima, imenima kompanija i ljudi odgovornih za nemar i korupciju? No naravno, roman sam po sebi odbacuje ovakve informacije, jer je riječ o osobnoj apokalipsi, nepovratnoj nesreći s osobnog stajališta. Ustvari, ovaj roman pokazuje kako obični neinformirani građanin lako može umrijeti u roku od 48 sati, bez razumijevanja što se dogodilo. Kako mogu upotrijebiti knjigu kao alarm ako sve ove informacije ne mogu staviti u knjigu? A odgovor sam pronašla u vlastitom čitalačkom iskustvu. Kao čitateljica nikad ne pamtim statistike, imena, datume, brojeve. Već strah - pravi strah - mogao bi biti taj novi alarm. Mogao bi potaknuti moju potrebu da shvatim, da se informiram, da zaista doprem do toga što se događa. A jednom kad knjiga alarmira čitatelja, taj alarm se više ne gasi. Budni ste. To je ljepota književnosti, nije način da postanete informirani, nego da ste se probudili, u vitalnijem, emotivnijem smislu. 

Mnogo ljudi je zabrinuto za klimatske promjene i generalno do koje mjere smo zagadili planet. Prestravljeni su bolestima koje su direktno povezane s korištenjem pesticida. No individualno, nije lako postupiti ispravno, napraviti značajnu promjenu. U ‘Niti koja nas veže’ bolest se doima logičnim rezultatom ljudske nesmotrenosti. Koja su vaša razmišljanja po ovom pitanju? Što učiniti? Kako se nositi s posljedicama? Koga kriviti? 

Dobra pitanja, za koja imam vrlo pesimistične odgovore. Jer, naravno, postoje mnoge stvari koje možemo činiti kao građani da zaustavimo globalno zatopljenje. No 99% pesticida je u privatnom vlasništvu i državnim rukama. Sve se vrti oko novca, lobija i politike. Širenje riječi i alarmiranje drugih je od pomoći, no naravno uopće ne rješava ništa. 

U jednom od intervjua pričate o proizvodnji soje u Latinskoj Americi i kako se ova biljka doslovno nalazi u svim proizvodima, od keksa do zamrznute ribe. No također kažete kako Latinska Amerika ima najgoru agrokemijsku regulativu. Što to znači? Je li se nešto u međuvremenu promijenilo? 

Pod većinom naših latinoameričkih vlada, regulative nisu tu da bi bile dobre za građane, nego kako bi usmjerile prava u korist nekolicine. Biznis sa sojom donio je mnogo novca Argentini. Golema polja koja su korištena za ispašu stoke - naš najvažniji proizvod dotad - izgubljena su i nadomještena poljima soje. Goleme šume i domorodačka zemlja spaljeni su kako bi se mogli prodati - opet zakoni koji rade u korist manjine - i konvertirati u polja soje, kao što će se uskoro učiniti i s većinom brazilske goruće Amazonije. A pesticidi su velika tajna iza savršene optimizacije sve ove zemlje. U europskim zemljama privatne kompanije moraju dokazati da je novi proizvod apsolutno bezopasan prije nego što se stavi na tržište. U većini latinoameričkih zemalja ljudi su ti koji vladi moraju dokazati da umiru zbog proizvoda kako bi prisilili vladu da nešto poduzme. Bile su potrebne četiri generacije mrtvih ljudi i izgubljenih suđenja u mojoj zemlji da bi se dokazala smrtnost određenih pesticida. Samo prije godinu dana na sudu je prvi put dobio narod. Haški sud naziva ekocidom ono što se događa u Argentini. Međutim, mislim da to neće promijeniti situaciju. 

Amazonija, kolokvijalno zvana ‘pluća Zemlje’, gori dok pričamo. A stočne farme jedan su od razloga uništenja prašume. Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro potiče farmere na raščišćavanje spaljene zemlje kako bi potaknuo ekonomski rast. Što su, po vašemu mišljenju, najveći problemi današnjice? Jesu li to loše vlade, sumanuti zahtjevi kapitalizma, globalno zatopljenje ili nešto drugo? I kako se boriti? 

Nadam se da nisam naivna. No čini se da je problem jednostavan: postoji sto ljudi koji sputavaju blagostanje preostalih 7,4 milijuna ljudi. Stotina koja očito nema ideje što su to čovječanstvo, bogatstvo i zemlja te što predstavljaju. Neće postati bolje. I sad još moramo pridodati i masivnu mašineriju programiranih dezinformacija i toksičnih ideja o strahovima, granicama i neprijateljima. ‘Strah od drugih’ - čini se da je ovo glavna tema u svim naslovima svih vijesti koje se šire društvenim medijima. 

Češka autorica Bianca Bellová napisala je roman ‘Jezero’, distopijsku priču za koju se doima da je smještena u budućnost, no nakon male pretrage jasno je da je riječ o Aralskom jezeru i njegovu smanjivanju uslijed devastacije okoliša, čime su uzrokovani kolaps ribarske industrije i bolesti lokalnog stanovništva. Zašto nam se uvijek čini da su velike katastrofe predviđene za budućnost? 

Čini se da nikad ne uspijemo povjerovati da se nešto loše može dogoditi nama, da možemo umrijeti. Uvijek su druga vremena, drugi ljudi... To su prednosti znanstvene fantastike ili fantastične književnosti - čini se da se stvari događaju u drugom svijetu ili u paralelnom svijetu. Frankenstein je živio stotinama godina ranije i vrlo daleko od naših dnevnih soba. Nema načina da pokuca na naša vrata. A onda je tu realizam, pun ograničenja koja ne možeš prijeći ako želiš da priča ostane unutar žanra. To je i razlog zašto toliko volim čudnu literaturu: kao čitateljicu, tjera me da hodam uz rub stijene. Šokira moja vjerovanja, prisiljava me da svakodnevne stvari vidim kao da ih gledam prvi put. Uglavnom, katastrofe su prisutne u fikciji oduvijek. A to što se zbivaju bliže i bliže našoj svakodnevici najjasniji je signal da smo, duboko dolje, zabrinuti zbog toga. Možda, nažalost, nismo dovoljno svjesni ili dovoljno informirani o tome, no problem je već tu, u znaku velikog straha. Alarm uvijek prije zazvoni u fikciji nego što se to dogodi u stvarnom životu. 

Je li književnost važna? Kome? 

Imam sliku broda koji prelazi preko oceana. Veliki, teški brod. Književnost bi mogla biti kormilo: mali, neprimjetni dio broda. No na dužem putu ovaj mali komad čini da brod dođe s jednog kontinenta na drugi. Književnost je također predivna platforma za testiranje naših najdubljih strahova. To je prostor na kojem se pitamo velika pitanja: Bih li mogla tako nešto preživjeti? Što bih učinila kad bih bila taj lik? I onda se vratimo u naše obične živote s novim, vitalnim, egzistencijalnim informacijama. Ne znam postoji li neka druga platforma na kojoj ljudska bića mogu vježbati na ovako praktičan način. No ono što je najvažnije za današnjicu i veliku krizu s kojom se suočavamo protekle godine - književnost ispoljava empatiju. Književnost je konstantan izazov hodanja u nečijim tuđim cipelama, osjećanja nečijim tuđim srcem i poviješću, razmišljanja o nečijim tuđim idejama i strahovima. To je najvrednije blago: razumjeti ono što tako pogrešno zovemo ‘drugi’. 

Kako danas percipiramo tehnologiju, s obzirom na to kako smo je percipirali prije 15 ili 20 godina? Je li se nešto veliko tu promijenilo? Zašto ste mislili da je bitno o tome napisati roman? 

U posljednjih deset godina sjećam se da sam se kontinuirano susretala s istim problemom - svaki put kad priča dobije neki element koji je povezan s tehnologijom, u istom trenutku postaje ZF ili tech književnost. Čak i pjesma u kojoj se previše puta spominju društvene mreže ili previše mobitela ili aplikacija prelazi žanrovsku crtu i gubi se osjećaj stvarnosti. Dakle, zašto se osjećamo ugodno s tehnologijom i tako je lako prilagođavamo svojemu životu, no kad je stavimo u knjigu, stigmatiziramo je kao ‘nedovoljno stvarnu’. Smatram ovu kontradikciju fascinantnom. Prihvatili smo tehnologiju, da. No i dalje nismo pronašli vrijeme da o tome razmislimo. Moramo uspostaviti moralne i pravne limite, razumjeti gdje zaista počinje privatni život, testirati sebe i shvatiti kako opasno uranjamo u medije, a da ne shvaćamo što radimo. A književnost je prostor gdje možemo staviti sve te misli i limite u praksu. Prije nego što sam se sjetila ideje o kentukijima, pitala sam se: kako mogu o ovome govoriti u kontekstu tehnologije, a da uopće ne pričam o tehnologiji? Govoriti o komunikaciji, samoći, čovječanstvu, a bez osjećaja da je priča na neki način povezana s budućnošću? A ideja za uređaje kentukije došla je s korisnim rješenjem. 

Jedna od tema ‘Niti koja nas veže’ je majčinstvo i ženska moć. Žene se brinu za djecu i kad se suoče sa smrću, znaju što im je činiti. Postoji mit da majke u Latinskoj Americi zauzimaju istaknutije mjesto od očeva. Je li to istina? Jednom ste spomenuli kako su vas ljudi pitali kako se usuđujete pisati o majčinstvu kad i sami niste majka. Zašto je to još tako osjetljiva tema? 

Ne bih rekla da su majke u Latinskoj Americi važnije figure od očeva. Ili barem, ne razumijem posve kako se provukla ideja da je to tako. No latinoameričko društvo, generalno govoreći, još je vrlo seksističko. Djeca su uglavnom odgovornost majki i kao što je moja majka znala vikati: ‘Majka je uvijek kriva!’. I istina je, mnogi kritičari i čitatelji su me pitali kako sam mogla napisati knjigu poput ‘Niti koja nas veže’, a da nisam majka. I zanimljivo je koliko je ovo ozbiljno pitanje. Nitko ne pita pisca krimića koliko često ubija nevine ljude. Kao čitatelji, prihvaćamo da se netko može staviti u cipele kriminalca, no i dalje ne prihvaćamo ista pravila što se tiče majčinstva. Ustvari, proturječnost je koherentna ako pomislite što je ženama i muškarcima dopušteno u našem društvu, a što nije. To se naravno mijenja. Nije slučajnost da su mnogo najboljih knjiga koje sam čitala u posljednjih pet godina na temu majčinstva napisale žene - i ja nisam jedina koja to ističe. Književnost koju pišu žene moćno je promišljanje starijih ideja majčinstva.

 | Author:

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.