Kultura
520 prikaza

'Fotografirati Lindu Evangelistu je kao svirati na Stradivariju'

Mara Bratoš, fotografkinja specijalizirana za kazalište
Hrvoje Zalukar
Odrasla je na kazalištu, na Dubrovačkim ljetnim igrama, zavoljela je i fotografiju, sada u HNK Zagreb ima oboje

Gotovo paradoksalno, ali posljednje pripreme uoči ovosezonske premijere "Mačka na vrućem limenom krovu" u zagrebačkom HNK odvijaju se u trenutku kad vojni ordinarij Jure Bogdan grmi s oltara da je "...ljudsko biće oduvijek bilo biseksualno", da bi već u idućoj rečenici istaknuo da "postoji samo kao muškarac ili kao žena", te da se "programirano promiče neki novi identitet muškarca i žene, braka i obitelji".

U takvom ozračju priprema se predstava koja upravo tematizira biseksualnost, ali na način kakav se sigurno neće svidjeti Crkvi. I to prema tekstu koji je u Americi prvi put uprizoren prije gotovo 65 godina. Redatelj je Paolo Magelli pa je za očekivati da će, baš kao i svojedobno autor teksta, američki pisac Tennessee Williams, beskompromisno zagristi u konzervativno hrvatsko tkivo koje nezaustavljivo metastazira posljednjih nekoliko godina.

1/10

U predstavi glavne uloge igraju Filip Vidović, Zrinka Cvitešić, Milan Pleština i Ksenija Marinković, a fotografije predstave i ovaj je put snimila Mara Bratoš, dubrovačka fotografkinja sa zagrebačkom adresom. Nakon godinu dana pauze zbog porodiljnog dopusta, vratila se poslu za koji kaže da ga, ako se nju pita, ne bi nikad željela promijeniti jer objedinjuje njezinu ljubav prema kazalištu i prema portretnoj fotografiji.

"Još kao djevojčica provodila sam noći i noći na Dubrovačkim ljetnim igrama, pa bih i po nekoliko puta odgledala istu predstavu. A na ovu strast nadovezala se kasnije i ljubav prema fotografiji, pa se sad sve to spojilo u jedno", kaže Bratoš, kojoj je kazališna fotografija postala životni odabir prije 12 godina, na poziv Dubravke Vrgoč, tadašnje intendantice Zagrebačkog kazališta mladih, a danas čelne osobe HNK u Zagrebu.

Njihova suradnja se nastavila i u nacionalnoj kući, a kako kaže fotografkinja, na tome joj je posebno zahvalna jer je ovdje proširila svoja profesionalna znanja fotografirajući i operu i balet. Njezin proces rada na kazališnoj prestavi također počinje s prvom probom, a završava s generalkom, baš kao i glumcima koji kroz rad razvijaju svoje uloge. Mara Bratoš kaže da i njezin posao raste zajedno s predstavom:

Stanko Abadžić fotografije ZOV UMJETNOSTI Kultura 'Fotografija mi je bila sudbina, odmah sam dao otkaz'

"Taj proces upoznavanja predstave kroz pogled, kroz objektiv, neizmjerno je zanimljiv jer, osim što pratim proces nastajanja predstave, koji je sam po sebi inspirativan, naročito jer sam ljubiteljica kazališta, ja konstantno pratim i razvoj vlastite fotografije koja rezultira finalnim - uvjetno rečeno proizvodom - koji završava u programskoj knjižici i kazališnom izlogu. Kako se nadograđuje predstava od prve probe, pa uz postupno dodavanje svjetla, scenografije i kostima, tako se razvija i moja fotografija od prve radne, kad još ne znam ništa o predstavi, do posljednje koja nastaje na generalnoj probi i kad već imam u glavi cijelu scenu. Osim toga, tako se dodatno povezujem s glumcima, jer nemoguće je ne vezati se emotivno uz ljude i likove koje oni tumače. Uostalom, upravo iz te moje povezanosti s glumcima njihove fotografije nerijetko pronalaze put do galerija i mojih izložbi iako im je primarna svrha bila tzv. namjenska fotografija - dakle fotografija za katalog i programsku knjižicu".

Kao što tijekom stvaralačkog procesa briše granice između namjenske i umjetničke fotografije, tako tijekom rada na predstavi ulazi i u sferu reportažne fotografije:

"Tijekom rada zapravo su mi najdraže prvo i zadnje snimanje. Na prvoj probi fotografije su tipične reporterske - kako ne znam što će se dogoditi u idućem trenutku, fotografija je rezultat nepredvidivosti. Za razliku od toga, na generalnoj probi već točno znam što će se dogoditi u kojem trenutku i točno znam što želim u kadru, pa ga fotografski mogu sasvim ispolirati da fotografija bude što bliže mojoj zamisli".

Fotografije Mare Bratoš s pokusa predstave "Mačka na vrućem limenom krovu" u HNK Zagreb | Author: Mara Bratoš Mara Bratoš

Kako kaže, nikad nije bila sklona mrtvoj prirodi ili arhitekturi jer joj je ljudsko lice nepresušna inspiracija. Ali i ovdje obožava izazove:

"Karl Lagerfeld je jednom rekao da je fotografirati Lindu Evangelistu kao svirati na Stradivariju. Znam točno na što je mislio. Postoje glumci koji čim stanu pred kameru izgledaju fantastično i oko kojih se ne moram nimalo truditi. Što god da učinim, oni će izgledati fantastično. No istodobno sam nebrojeno puta snimala glumce koji ne vole stajati pred objektivom. Tad je moj posao jako težak. Zato su važni povjerenje i interakcija između osobe koju fotografiram i mene koja sam iza aparata. U jedno sam sigurna - nema osobe koja će na mojim fotografijama biti ružna. Čak i kad snimam predstave, likovi uvijek imaju ljepotu - možda ne onu koja osvaja na prvu, ali sigurno onu koja će osvojiti pažljivog promatrača".

Budući da se, prije nego što je počela raditi u kazalištu, bavila novinskom fotografijom, često su joj ispred objektiva bili menadžeri i biznismeni koji nisu vični fotografiranju. Ali, kako je rekla, čak su i glumci imali problema s "otvaranjem" pred objektivom kad je u pitanju bila novinska fotografija.

"Susan Sontag je u svojim ‘Esejima o fotografiji’ rekla da fotoaparat stvara distancu između fotografa i subjekta. No ja se ipak ne bih s tim u potpunosti složila. Zapravo sam vrlo komunikativna osoba i meni je fotoaparat uvijek služio kao sredstvo povezivanja s ljudima. Ali da, slažem se da postoje ljudi kojima fotoaparat u ruci služi kao svojevrsni obrambeni štit."

Fotografski opus Milomira Kovačevića Strašnog Milomir Kovačević Kultura 'Fotografirao sam moć, slavu i mržnju prema Titovoj Jugi'

Iako je prve kazališne fotografije napravila na filmu, s njime se već odavno ne služi u svakodnevnom poslu. Ipak, na pitanje bi li se vratila filmu, Mara Bratoš kaže da on za nju uopće nije zaboravljeni fotografski medij:

"I danas bih radila na filmu jer fotografski spadam u tu stariju generaciju i jer sam studirala na Akademiji kad se kompjutor nije koristio ni za obradu fotografija. Evo, prije godinu dana sam opet iz ormara izvadila svoju Mamiyu i s tim fotografijama snimljenim na filmu pripremam već drugu autorsku izložbu. Istodobno, digitalija nam omogućuje neiscrpno eksperimentiranje, kako tijekom snimanja, tako i tijekom postprodukcije. Osim toga, odlična je u kazalištu jer se može fotografirati uz jako malo svjetla, što bi na filmu bilo gotovo nemoguće. Zato mislim da za kazališnu fotografiju razvoj tehnologije ima mnoge prednosti. To je jedan od segmenata fotografije koji je profitirao od razvoja tehnologije te zahvaljujući dobrim objektivima i aparatima možemo danas snimiti da tako kažem - ‘točnu’ fotografiju. No ako se mene pita, film je ipak moj prvi medij zbog prepoznatljive atmosfere".

Razgovor je nužno otplovio i u budućnost fotografije te eventualno uzmicanje pred videom, kao i njezinu degradaciju uporabom mobitela i digitalija:

Mara Bratoš, fotografkinja specijalizirana za kazalište | Author: Hrvoje Zalukar Hrvoje Zalukar

"Ne brinem se još za budućnost fotografije. Vrhunski profesionalci i dalje su vrlo traženi u svim svjetskim agencijama i medijima. A profesionalca odlikuje vrhunsko znanje, obrazovanje i vrhunska oprema s kojom je u stanju snimiti vrhunsku fotografiju u bilo kakvim uvjetima i donijeti je naručitelju. Amater vadi mobitel i snima dobru fotografiju isključivo u idealnim uvjetima. Uostalom, dobrim fotografom se ne postaje ‘škljocanjem’, nego mukotrpnim učenjem teorije. Dobar fotograf postaje se izučavanjem povijesti fotografije, odlaskom na izložbe, proučavanjem knjiga... Čak i internet je koristan jer, iako nudi gomilu smeća, jednako tako nam je donio na stol vrhunske fotografije koje ne bismo možda nikad bili u mogućnosti vidjeti. U svijetu je sve više mladih vrhunskih fotografa i barem zasad se ne brinem za budućnost kvalitetne fotografije".

Kao majka jednogodišnje djevojčice odgovara i na pitanje ima li fotografije kćerkice u mobitelu?

"Imam, ali tek pokoju. Kad je fotografiram, onda to uvijek radim s fotoaparatom. Kad je fotografija u pitanju, onda je kod mene sve ‘old school’. Zapravo, što sam više u ovom poslu, shvaćam da je on ušao u svaku poru mojega života. I ne patim zbog toga, dapače, to me raduje. Smatram da je to normalno sve dok osoba radi ono o čemu je sanjala u djetinstvu."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.