Kultura
203 prikaza

Festival d'Avignon je blistavi kafić ideja

Festival d'Avignon
U društvu koje cijeni udobnost, ostanak kod kuće, tehnološki pristup, lakoću svega što nas okužuje - kazalište može biti dijelom utopijskog otpora

Ovogodišnji Festival d'Avignon otvoren je minutom šutnje za 17-godišnjeg Nahela Merzouka, koji je ubijen tijekom prometne kontrole na zapadnoj periferiji Pariza, a čija smrt je izazvala brojne nemire u Francuskoj neposredno prije otvaranja možda i najcjenjenijeg europskog ljetnog kazališnog festivala. Ispred pozornice, u Papinskoj palači, stajao je novi ravnatelj Festivala, portugalski glumac, dramski pisac, redatelj i producent Tiago Rodrigues, koji je ovoga ljeta nakon osam godina zamijenio na toj prestižnoj poziciji Francuza Oliviera Pyja, koji već neko vrijeme boravi u uredu ravnatelja pariškog Théâtre du Châtelet. U povijesti tog festivala, što ove godine bilježi svoje 77 izdanje, Rodrigues je prvi ravnatelj koji nije Francuz i koji je povjerio ženi/redateljici da svečano otvori festival u najsvetijem festivalskom prostoru, dvorištu Papinske palače.

"Festival d'Avignon je umjetnički i politički događaj, građansko slavlje na kojem se zadovoljstvo i razmišljanje susreću kao što bi se to dogodilo u kafiću. Avignon je blistavi kafić ideja. U društvu koje cijeni udobnost, ostanak kod kuće, tehnološki pristup, lakoću svega što nas okužuje - kazalište može biti dijelom utopijskog otpora, mjesto koje nam omogućuje susret sa strancima, gdje se suočavamo s misterijom nečega što ne znamo", rekao je Tiago Rodrigues novinarki RFI-a, Carini Branco, neposredno prije otvaranja festivala.

Već je samim odabirom naslova za otvaranje festivala, predstavom "Welfare", rađenoj prema predlošku slavnog filma Fredericka Wisemana, u režiji Julie Deliquet, najavio zaokret prema društvenim temama dopustivši tako umjetnici da uđe u najelitniji festivalski prostor u kojemu su se do sada, tijekom 77 godina, imale priliku predstaviti samo pet redateljica. I to nije jedina novost. Naglašavajući da se Festival događa u Europi ugroženoj ratom, antidemokratskim populizmom i nejednakošću te je stoga važnije nego ikad da bude mjestom otkrivanja i solidarnosti, Rodrigues je ponosan na "ravnotežu koju je ove godine festival uspostavio između poznatih umjetnika i onih koji će se tek otkriti". Stvaranje atmosfere iznenađenja za njega je ključ da festival postane "nekom vrstom međunarodnog instituta neočekivanog". Čak 75 posto ovogodišnjeg programa čine umjetnici koji se prvi put predstavljaju u Avignonu, kao što su Pauline Bayle, Susanne Kennedy, Trajala Harrella...

No većina umjetnika koji su nepoznati tradicionalnoj festivalskoj publici dolazi s druge strane La Manchea. Želeći unijeti neke osobne detalje u dobro uhodani festival, Rodrigues najavljuje godišnji trend po kojem će jezik biti "počasnim festivalskim gostom". Ove godine to je engleski jezik koji se rijetko ili gotovo nikad nije čuo na brojnim avignonskim festivalskim lokacijama, čak su i titlovi na engleskom jeziku bili tijekom proteklih godina tako rijetki da ih više ni ne pamtim. Rodrigues se nada da će upotrijebiti kazalište i ples kao načine za "razumijevanje onoga što je zapravo europski kontinent, poliglotski kontinent, otvoren drugim jezicima, zainteresiran za prijevod te sretnu zbrku prijevoda i razmišljanje o susretu kultura", pojašnjava i zaključuje: "Neka Avignon bude most za ispravljanje užasa Brexita".

U programu ovogodišnjeg festivala čak se u osam projekata govori na engleskom jeziku, dok je nekoliko predstava inspirirano djelima izvorno napisanim na engleskom. Britanski dramatičar i glumac Tim Crouch predstavio se s dvije izvedbe, jednom pod nazivom "Stari hrast", koju je od 2005. godine izveo više od 360 puta diljem svijeta, i drugom "Truth's a Dog Must to Kennel", u kojemu glumi ludu iz Shakespeareova "Kralja Leara", postavljajući pitanje publici: "Što je kazalište postalo nakon pandemije, lockdowna i pretjerane digitalizacije?". U Avignonu je predstavu izveo i britanski dramatičar i glumac Tim Etchells, Kate O'Flynn interpretirala je tri dramska monologa Alistair McDowall izvođena u londonskom teatru Royal Court. Sad već slavni Britanac Alexander Zeldin upravo ovih dana predstavlja projekt "Ispovijedi", inspiriranim intervjuima koje je vodio s vlastitom majkom o njezinu aktivističkom iskustvu, dok je newyorška skupina Elevator Repair Service predstavila debatu između pisca Jamesa Baldwina i konzervativnog mislioca Williama F. Buckleya pod nazivom "Baldwin i Buckley u Cambridgeu".

I predstava koja je otvorila festival bazirala se na američkom filmu, no ona, nažalost, nije oduševila publiku. Koliko god se na prvi pogled tema siromaštva o kojoj svjedoče sudbine Wisemenovih junaka čini univerzalnom, američka stvarnost iz 70-ih godina prošlog stoljeća ne može se u potpunosti preslikati na Europu 2023. godine. Čini se da je nepremostivi problem nastao kad se pokušalo u teatru rekonstruirati živote "stvarnih ljudi" predstavljenih na platnu te su njihove priče izgubile prizvuk istine, a gledatelji su ostali uskraćeni i za originalni doživljaj zabilježen u dokumentarističkom filmskome materijalu, ali i za uzbudljivu teatarsku interpretaciju tog doživljaja. Unatoč umjetnički ne baš do kraja opravdanom početnom festivalskom zaokretu, on se očitavao u nadolazećim programskim smjernicama, no prije svega u vidljivoj programskoj želji da Festival d'Avignon napokon smjelije uđe u dijalog sa svojim vremenom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.