Zvijezda filmskih klasika u 1930-ima poput "Plavog anđela" i "Šangaj ekspresa", Marlene Dietrich, njegovala je imidž misteriozne, moćne dominantne i senzualne osobe. Biseksualna glumica pomicala je granice i ženstvenosti i suzdržanosti prkosila je modi i seksualnosti, sve to istodobno dok se opirala prijetnji Trećeg Reicha.
25 godina nakon njene smrti njen život i njen imidž slave se novom izložbom u National portrait gallery u Washingtonu. "Marlene Dietrich: Odjevena za sliku" prikazuje širinu i posebnost njenog izgleda kroz njene osobne video snimke, članke, fotografije i isječke iz filmova. U tvidu ili u šeširu, ona je uvijek moćna i magnetična. Rođena 1901. i odrasla u Berlinu Dietrich je svoj američki debi imala u filmu "Maroko" iz 1930-ih, koji je nominiran za Oscara. Bila je riječ o priči o kabare pjevačici koja se zaljubljuje u legionara.
U jednoj sceni ona je odjevena u smoking i šešir, cigareta joj opušteno visi iz ruke dok pjeva i u jednom trenutku ljubi jednu ženu. "Danas se to ne čini kao velika stvar, ali je u 1930-ima bila velika stvar", kazala je kuratorica Kate Lemay o njenom smokingu. Tada jest bilo žena koje su nosile mušku odjeću, no Dietrich je bila ona koja je takva nastupila pred publikom. U njenoj priči susreću se taktičnost i postojanost, poput jedne priče sa izložbe. 1933. je putovala preko Atlantika brodom prema Parizu, noseći bijele hlače.
I onda joj je šef pariške policije poručio da će je, ako bude nosila hlače u Parizu, uhititi. Tehnički je ženama bilo zabranjeno nositi hlače sve do 2013. Dietrich je za svoj dolazak u Pariz, nakon pristanka u Cherbourgu, odjenula odijelo, muški kaput, beretku i sunčane naočale. "Sišla je s vlaka, zgrabila šefa policije za ruku i s njim sišla s platforme", kazala je Lemay. "Lekcija je bila da je Dietrich skovala određenu sliku i onda je se držala", nastavila je Lemay.
Toga se držala i kasnije u životu. Kad ne bi bila u stanju održavati sliku u javnosti koju je uspostavila, ona bi se povlačila iz javnog života. "Razumjela je što je stvorila i nije dopuštala da se ta slika ikone narušava." No, ona je bila više od pokretne slike. Njena javna osoba bila je uvelike u službi njenog aktivizma i, posebno u Europi, njenih antifašističkih političkih napora koji ostaju trajan dio njenog naslijeđa.
Kako je odrasla u njemačkoj Weimarskoj Republici, cijenila je individualizam i toleranciju, dvije vrijednosti kojima je svjedočila kako se urušavaju čim je Adolf Hitler došao na vlast 1933. "Svjedočila je usponu Trećeg Reicha u svojoj domovini i nije to mogla podnijeti. Bila je tako potresena izdajom koju je osjećala da je Treći Reich pričinio njenoj domovini." Kad ju je Hitlerova vlada 1937. zamolila da nastupa u propagandnim filmovima, ona je već sedam godina živjela u SAD-u i odbila je.
Dvije godine poslije odrekla se njemačkog državljanstva kako bi postala Amerikanka. Tijekom Drugog svjetskog rata bila je neumorna u trudu da proda što više ratnih obveznica, da snima protunacističke njemačke albume za Ured strateških operacija, prethodnicu CIA-e, i često je nastupala blizu linija fronte u Europi, podižući moral vojnicima koje je zvala "svojim dječacima".
Njen unuk Peter Riva, prisjećaju se njeni prijatelji, volio je komičara Dannyja Thomasa, koji je nastupao s njom i koji se šalio da "nas je uvijek nastojala ubiti" dolazeći tako blizu frontu. "Sada smo u takvim vremenima u kojima Amerikanci posebno trebaju ispitivati naše vrijednosti i što je to za što se zalažemo", kaže Lemay. Dietrich je, kaže, uvijek išla za onim što je pravedno, ispred svega. Nakon rata njen odnos s Berlinom bio je pun problema.
U svom prvom i posljednjem gostovanju 1960. dočekali su je istodobno i ovacije i plakati "Marlene idi doma". Tek 10 godina nakon njene smrti, 2002., dobila je naslov počasnog građanina grada u kojem je rođena. I nakon sahrane u Berlinu 1992. ostala je gromobran, o čemu svjedoče povremeni vandalizmi na njenom grobu. No, njen unuk to manje vidi kao napade, a više kao priznanje nastavku njene važnosti: "Ona se još uvijek bori."
