Ime Slavka Remenarića u regionalnom kulturnom prostoru odzvanja ponajprije u kontekstu legendarne pop rock skupine Boa, čiji je bio suosnivač, gitarist te autor stihova i koautor glazbe sve do raskola u lipnju ove godine. Kao glavni tekstopisac, od prvog albuma "Boa" (1981.) pa do posljednjeg "Dok glazba traje" (2016.), Remenarić (1959.) potpisuje stihove niza pjesama, neke od kojih su postale hitovi, među kojima je vjerojatno najveći pjesma "Tako lijepa" s trećeg albuma "Govor tijela" (1983.).
Boa je osnovana 1979., a pozornost publike i kritike privukla je već s prvim albumom i prvom pjesmom "Milion", koju je tadašnji politički establišment proglasio šundom te je grupa jedva spašena od tada zloglasnog poreza na šund.
Stihovi te i danas aktualne kritike moralno ambivalentnog materijalističkog društva otvaraju Remenarićevu zbirku "Dnevnik putovanja, skice ostanka", objavljenu u izdanju nakladnika OceanMore, u kojoj su okupljene njegove pjesme s devet albuma Boe, uz bok nekih nikad objavljenih poetskih tekstova napisanih tijekom 40 godina.
Zbirka je dobila naslov po ‘povratničkom’ albumu ‘Dnevnik putovanja, skice ostanka’, objavljenom 2006., nakon više od deset godina diskografske stanke, koji je kritika opisala kao povratak ‘starom duhu Boe na suvremeni način’. Danas, više od desetljeća kasnije, taj duh potresa raskol grupe nakon sukoba između vas i pjevača Mladena Puljiza. Što je dovelo do toga, je li se, nakon nekoliko ranijih višegodišnjih razilaženja, konačno ‘zamorio’ duh Boe?
Duh Boe nije se zamorio, nego je, nažalost, po meni, nestao. To se nije desilo preko noći, pa je i priča malo dulja. Raniji prestanci rada Boe bili su uvjetovani isključivo objektivnim razlozima (završetak studija, poslovne obaveze i slično). Do razmimoilaženja između Mladena i mene, kako osobnih, tako i u vezi koncepcije benda, došlo je tek 2015. Ja sam smatrao i smatram da bend treba zrelo starjeti i održavati duh koji ga je obilježio te da ne treba raditi komercijalne ustupke, dok je Mladen zauzeo ulogu autokratskog vođe benda i u tom stilu nastojao mijenjati koncept i izgled benda. Kritike nije prihvaćao, a jedna moja primjedba oko uloge pratećeg ženskog vokala – hoće li biti samo prateći ili i više od toga (dakle, ništa krucijalno što se ne bi moglo riješiti) – bila je dovoljna da mene i Buča (basistu) pozove na 15-minutni sastanak na kojemu je predložio raspuštanje benda. Kad sam shvatio da je u stanju gotovo 40-godišnje prijateljstvo i zajedničko stvaralaštvo prekinuti u 15 minuta, razočaran i revoltiran, izišao sam iz benda. Kako smo bili usred snimanja albuma, naknadno sam reterirao, prvenstveno zbog ljubavi prema glazbi i onome što mi je Boa značila. Dovršili smo album, ali od tada ništa nije bilo kao prije. Tek nedavno sam shvatio i to da Mladen već 2015. nije namjeravao nastaviti suradnju sa mnom – naime, saznao sam da je tad, bez mojeg znanja i isključivo na svoje ime, zaštitio naziv benda. Osjećao sam da njegov animozitet prema meni sve više raste, njegova nastojanja da potisne moj značaj u bendu bila su sve naglašenija, a sve je kulminiralo nakon koncerta u Jabuci u travnju ove godine, kad smo se definitivno razišli i ja sam otišao iz benda.
Kad već govorimo o promjenama, digitalno doba nepovratno mijenja umjetničke procese. Postmodernizam je umjetnička propitivanja sveo na izmišljanje novih načina kontekstualizacije umjetnosti nasuprot promišljanju umjetnosti radi umjetnosti same. Promijenile su se paradigme onoga što se smatra umjetnošću – umjetnost je naprosto sve što nazovemo tim imenom. Kako ocjenjujete suvremenu hrvatsku glazbenu scenu? Koje su njezine neuralgične točke, a što smatrate najvećim vrijednostima? Postoji li potencijal, i potreba, za novu renesansu?
Mislim da hrvatska glazbena scena ima veliki potencijal. Najveća vrijednost je bogatstvo i raznolikost izričaja različitih autora i izvođača, a neuralgična točka je neka vrsta negativne selekcije. Ono što dobiva podršku medija često nema minimalne umjetničke kvalitete. Shvaćam da komercijale mora biti, ali ona ponekad prelazi granice dobrog ukusa. Potreba za, kako vi to zovete, renesansom definitivno postoji, potreban je novi zanos i pozicioniranje kvalitetnije glazbe. Nažalost, mislim da još nema dovoljno potencijala za to, da nije sazrela dovoljna količina kvalitete.
Govoreći o glazbi i svijetu koji se ubrzano mijenja nezaobilazno je govoriti i o onima koji tu glazbu slušaju i vole. Kakvi su današnji fanovi, što traže, a što daju?
Ne bih mogao generalizirati jer nisu svi današnji fanovi isti. Postoji određeni broj onih koji me podsjećaju na ‘stare’ fanove, one iz doba moje mladosti, koji su glazbu doživljavali kao bitno iskustvo. Glazba se pažljivo slušala s ploča, išlo se na koncerte, zbog zabave, ali i glazbenog doživljaja. Dio današnjih fanova me svakako podsjeća na tu ‘staru’ školu. Nažalost, postoji i veliki dio fanova koji su sasvim drugačiji. Pod utjecajem novih medija i globalnog konzumerizma oni ne traže puno niti puno daju. Golemi izbor besplatne ili jeftine glazbe dovodi do zasićenja, pjesme se slušaju po 15 sekundi i onda se ide na iduću. Logično mi je da se, primjerice, na festivale elektroničke glazbe dolazi zbog provoda i plesa, ali sam primijetio da čak ni na kvalitetnim rock festivalima ljudi ne slušaju. Tu mi se gotovo redovito dešava da ne čujem izvođača jer ljudi oko mene s pivama u rukama nezaustavljivo pričaju i nadglasavaju glazbu. Ne znam čemu uopće troše na skupe ulaznice... Čini mi se da za većinu tih fanova glazba nije cilj, nego sredstvo za nešto drugo, i u skladu s tim je i njihova reakcija.
U ukoričenom ‘Dnevniku putovanja, skicama ostanka’ Remenarić-tekstopisac ogoljen je i razotkriven kao Remenarić-pjesnik. Granice između rock poezije i književnosti izbrisane su, ako su uopće ikad i postojale. Koliko se domaća rock-poezija mijenjala tijekom desetljeća vaše prisutnosti na sceni, što ju je najviše zgušnjavalo ili razrjeđivalo?
Meni se čini da se domaća rock poezija i nije toliko mijenjala tijekom desetljeća moje prisutnosti na sceni. Uvijek je bilo kvalitetnih pisaca te poezije, mnogi od njih sa svojim prepoznatljivim izričajem. Osamdesete su bile doba slobodnije rock poezije a kasnije su došli rat, nacionalna pljačka i društvo u kojemu smo sad. I dalje je poezija različita, ali mislim da je sad jako izražen jedan osjećaj - razočaranje, a uz to i bijes.
Knjiga je svojevrsna retrospektiva vašeg cjelokupnog pjesničkog opusa koja ne završava kao što bi se možda moglo očekivati najrecentnijim stihovima, nego naprotiv, s krajem knjige vraćamo se u 1979. na pomalo melankoličan zaključak da živjeti, ‘sve u svemu’, i nije neka mudrost. Gledajući unatrag, što vam je najviše izbijalo dah, a što davalo ‘mnogo razloga za smijeh’? Što biste, da možete promijeniti, učinili drugačije?
Najviše mi izbija dah nepravda koja kao da je nepresušna. O njoj sam napisao mnoge pjesme. Mnogo razloga za smijeh - to su ljubav i nada. Mnoge stvari bih učinio drugačije, ali u životu nikad ne znaš koji će lanac posljedica izazvati neka tvoja akcija. Stoga razmišljanje u stilu ‘da sam učinio ovo i ovo bilo bi ovako i ovako’ nikad nije sigurno. Život je čudan i nepredvidiv.
Kako biste iz današnje perspektive kontekstualizirali vlastito stvaralaštvo? Kakvu ste umjetnost željeli stvarati, a kakvu smatrate da ste stvorili?
Nisam imao plan kakvu umjetnost želim stvarati. Htio sam izraziti sebe, dati dio sebe i drugima, a istodobno sam htio da moja umjetnost bude slobodna - da svatko moje stihove može prilagoditi sebi, tumačiti ih iz svoje perspektive i u njima naći neku ljepotu za sebe. Kako je većina stihova bila za rock band, neki od njih nisu bili tako slobodni, nego jasni, i pristupačni širokom krugu ljudi – kao što je na primjer pjesma ‘Tako lijepa’. Znači, htio sam stvarati slobodnu i višeznačnu umjetnost, a smatram da sam u većini slučajeva takvu i stvorio.
Zbirku otvaraju stihovi pjesme ‘Milion’, kao pjesme broj jedan prvoga albuma – danas možda više nego u ono vrijeme aktualnoj kritici materijalističkog društva u kojemu je ljudski život sveden na tržišnu robu bez ikakve vrijednosti. Kako danas gledate na te stihove, jesu li oni, iz onodobne socijalističke perspektive, bili neka vrsta proročanstva kapitalističke suvremenosti koju sad živimo?
Da, pjesma ‘Milion’ je proročanstvo ovoga što sad živimo. No kako svako proročanstvo ima klice u vremenu u kojemu je nastalo, tako i ‘Milion’ nije nastao niotkuda. Klice sadašnjosti mogle su se nazrijeti već i onda, u osamdesetima, a ja sam tad u mislima otišao dalje, potencirao tu situaciju temeljem svojeg uvjerenja u bazičnu ljudsku gramzivost.
Pjesma je u ono vrijeme izazvala kontroverze i bila opasno blizu da bude proglašena, po tadašnjim politički orkestriranim mjerilima, šundom. Nakon što je demokratizacija donijela slobodu izražavanja, je li politički angažirana poezija izgubila meritum?
Unatoč navodne slobode izražavanja koju je donijela demokracija, i dalje je potrebna politički angažirana poezija. Što možemo učiniti? Ako se možemo slobodno izraziti, zašto ne kroz poeziju? Svjestan sam da to neće puno promijeniti, ali ostavlja neki trag u vremenu, taj bijes i nezadovoljstvo, ono mora negdje izbiti, a poezija je, što god neki mislili, još jaka.
Vaš je dezorijentirani pojedinac neprekidno razapet između odbijanja pa prihvaćanja svoje esencijalne samoće u svijetu punom ljudi. Što vas najviše inspirira u toj lirskoj potrazi za identitetom?
Čežnja za mirom duše me najviše inspirira u toj vječnoj potrazi za identitetom. Prolaznost i samoća su nužni, ali neprihvatljivi. To je taj moj razapeti pojedinac koji nastoji naći spas ili rješenje u pjesmi, ali ne uspijeva. I to je tužno.
I na kraju, što dalje? Poznato je da paralelno već desetljećima ‘gurate’ javnobilježničku ‘karijeru’ - povlačite li se iz glazbe ili je odlazak iz Boe za vas prilika za novi početak?
Ne povlačim se iz glazbe niti prestajem s pisanjem stihova. Odlazak iz Boe u kojoj sam proveo tolike godine za mene je velika promjena i teško je, ali je to i prilika da se bez pritiska posvetim stvaranju. To što sam javni bilježnik ne predstavlja zapreku, jer sam ranije uvijek našao vremena za Bou, a tako će biti i sad s vlastitim radom na glazbi i pjesmama.
