Kultura
7396 prikaza

"Dugo i teško sam se privikavao na život u Beogradu"

Bogdan Diklić
Damir Špehar/ Pixsell
Bjelovar me porodio, a Beograd dorodio - imam dva rodna grada koja podjednako volim

Bogdan Diklić, velika postjugoslavenska zvijezda, koji je ostvario oko 200 uloga u kazališnim predstavama, filmovima i TV serijama, ponovno stiže u Zagreb, gdje će 15. listopada na 34. Gavellinim večerima igrati Serebrjakova u Čehovljevu “Ujaku Vanji”. 

Predstavu je režirao Egon Savin, a izvodi je slavno Jugoslovensko dramsko pozorište te se u komadu pojavljuju i ostali prvaci tog teatra, kao što su Branislav Lečić, Nenad Jezdić i Marija Vicković. Diklić, inače skroman, duhovit i zabavan čovjek, cijeli je glumački vijek proveo u Narodnom pozorištu i Jugoslovenskom dramskom pozorištu, no najšira publika najviše ga je zapamtila po ulogama u TV serijama i filmovima, među kojima se najviše ističe serija “Grlom u jagode” Srđana Karanovića i Rajka Grlića te kultna Šijanova crna komedija “Maratonci trče počasni krug”.  
  
Zadnjih godina relativno često gostujete s Jugoslavenskim dramskim pozorištem u Zagrebu. Kakvi vas osjećaji vežu uz Zagreb?

U Zagreb uvijek dolazim s radošću. U Zagrebu imam mnogo prijatelja, obilazim svoje punktove, pijem kavu kod Charlieja i u Buldogu, odem na ručak, a onda i na šišanje kod gospođe Milene, koja je jedna od rijetkih frizerki koje me ošišaju onako kako hoću. Čekam i pucanj topa s Gornjega grada, što me kao klinca uvijek fasciniralo. To su za mene rituali koji imaju posebno značenje. Ali više ne odlazim u Zoološki vrt jer sam prevelik za to. Osjećam duh Zagreba, neki ‘šmek’, koji mi prija. Svi se radujemo gostovanju s ‘Ujakom Vanjom’ u Zagrebu, jednako kao što se radujemo kad zagrebačka kazališta poput HNK i ZKM-a dođu u Beograd. Umjetnost je veća od svakog zla.

U predstavi ‘Ujak Vanja’ igrate Serebrjakova, tipičan Čehovljev lik, koji bježi u bolest. Neki kažu da su Čehovljevi likovi redom nesretni i neostvareni, a komadi dosadni jer u njima nema radnje niti akcije. Gdje je tu Serebrjakov? 

Čehov je zahtjevan pisac i zato sam osjećao veliku odgovornost igrajući tu ulogu, no ne bih se do kraja složio s vašom tvrdnjom da je Serebrjakov pobjegao u bolest i hipohondriju. Prema mojim orijentirima, on je bolestan čovjek, doduše bolesniji kad mu nešto treba nego kad mu ne treba. On je ponajprije u konfliktu sa samima sobom. To je najžešći, najintenzivniji oblik konflikta. A kad je netko u intenzivnom konfliktu sa samim sobom, on je u konfliktu i s okolinom. Dakle, problem je u vlastitoj neostvarenosti. Također, nije istina da u Čehovljevim komadima nema radnje i akcije. Ako likovi govore da im je dosadno i žele nekamo otputovati, to ne znači da i na sceni mora biti dosadno. Oni jednostavno pokušavaju pobjeći od sebe i onda se ponašaju rezignirano, konfliktno. Često sam gledao izvedbe Čehovljevih djela, a igrao sam u tri njegova teksta, i već sam kao vrlo mlad glumac pomislio da i ogromni kazališni autoriteti pristupaju Čehovu na pogrešan način. Po meni je ‘Ujak Vanja’ komad koji je jako nabijen radnjom, tj. odnosima između Čehovljevih likova, koji zbog svog nezadovoljstva i neostvarenosti dolaze u konfliktne situacije i u životnu bezvoljnost. A nazad nema, ne može se vratiti ono što je prošlo, a kad bi se i vratilo, bilo bi isto.

Redatelj predstave Egon Savin izjavio je kako je napravio predstavu bez politike i psovke, pritom aludirajući na današnje trendove i modu da se klasici postavljaju u kontekstu današnje društvene ili političke situacije. Kakav je vaš stav o tome? 

Egon Savin je izvukao srž komada - odnose među likovima i Čehovljevu dimenziju u toj drami, sabivši sve u sat i 40 minuta. Bio sam skeptičan kad mi je rekao da je dosta kratio komad i mnogi poznavatelji i poštovatelji Čehovljeva djela možda neće to skraćivanje primiti sa simpatijama. Kratko ali dovoljno, vjerujte mi. Često se zloupotrijebe ‘štrihovi’ klasika i velikih pisaca, ali u ovom slučaju napravljeno je sve kako treba. Vjerujem da bi i sam Čehov dopustio takvu adaptaciju.    

Savin je također rekao da je ova predstava njegov doprinos vraćanju psihološkog realizma u teatar. Koliko je važan psihološki realizam u teatru? 

Teatar počiva na psihološkom realizmu. To je najteža kategorija u teatru. Mnogi ‘vizionari’ teatra i razni teoretičari, redatelji i glumci koji nikad nisu uspjeli dosegnuti psihološki realizam vjerojatno će se gnušati ovoga što sam rekao. Već je niz godina moderno odbacivati psihološki realizam, podcjenjivati ga i ismijavati, a to se čini zato što ga je vrlo teško dosegnuti. Naravno, ti inovatori teatra nasmijat će se tome, ali siguran sam da sam u pravu. Ako u teatru čak odete u stilizaciju, pomak ili odmak od psihološkog realizma, opet ste u psihološkom realizmu. Ako se od nečega odmičete, morate vrlo dobro znati od čega se odmičete. A ako ne znate zašto i od čega se odmičete i ako se nikad niste susreli sa psihološkim realizmom, ako vam on nije bio dostižan prijatelj, ne možete se ni odmaknuti od njega. Od psihološkog realizma zapravo se ne možete nikad odmaknuti. O tome vrlo dobro piše Stanislavski, kojeg je ponižavao jedan poznati kazališni redatelj, ne znajući gotovo ništa o Stanislavskom. To poznato redateljsko ime baratalo je posve pogrešnim podacima govoreći da je Stanislavski upropastio ‘Galeba’, što nije točno. Praizvedba ‘Galeba’ propala je u Sankt Peterburgu, a onda su Čehov i Dančenko, pisac i kazališni reformator, uzeli ‘Galeba’ i postavili ga na scenu MHAT-a, u kojem je do najviše interpretativne razine uzdignut psihološki realizam kao temelj i osnovno obilježje glume. Uostalom, ‘Galeba’ je režirao Dančenko a ne Stanislavski. I tako je počela ta predivna simbioza između MHAT-a i Čehova. I dan danas su na zastavi MHAT-a stilizirana krila galeba. Naravno, psihološki realizam nije religija, ali ako ne vladate psihološkim realizmom, ne možete dosegnuti duhovnost i duševnost niti iz Čehova niti iz Shakespearea. Možete na sceni uprizoriti neke lijepe slike i afektirati u glumačkom izrazu, ali ne možete prodrijeti u bit velikih pisaca kao što su Dostojevski, Gorki, Tolstoj, Gogolj, Schiller… Možete napraviti slet s laserima i mikrofonima, ali ti će se pisci okretati u grobu.
 
Predstava ‘Ujak Vanja’ gostovala je i na BOK festivalu u Bjelovaru. Tom prilikom ste izjavili da je vaš rodni Bjelovar, ma gdje bili, u svakom trenutku u vama. Što vas najviše veže s Bjelovarom?

Bjelovar je grad u kojemu sam se rodio na nekoliko načina. Jedan je biološki, u njemu sam prvi put udahnuo i zaplakao, prvi put se nasmijao i prvi put puzao i hodao. U njemu sam do svoje 19. godine stekao opće obrazovanje i, naposljetku, maturirao. U njemu sam odgajan, počevši od mojih roditelja, preko divnih učitelja, nastavnika, profesora. Ne govorim to kurtoazno nego vrlo iskreno - Bjelovar cijelog života, dok god dišem, nosim u sebi. Ja se toga niti želim niti mogu odreći. Ja živim s tim uspomenama, one su jedan od pokretača, zdenaca moje duše.  

U Beograd ste otišli 1972. godine, gdje ste upisali Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju, današnji FDU. Kako ste se snašli u Beogradu, gradu s burnim noćnim životom, temperamentnim ljudima i velikom gužvom? Je li taj prelazak iz provincije u metropolu bio stresan za vas? 

Kad sam se kao 19-godišnjak, koji je ispao iz gnijezda i maturirao u jednom preslatkom terezijanskom gradu, odjednom našao u Beogradu, doživio sam šok. Period adaptacije u tom velikom gradu trajao je poprilično dugo. Teško sam se navikao na užasne gužve, smetalo mi je da me ljudi pet puta trknu na ulici u razmaku od sto metara. Dok sam studirao, živio sam u podstanarskoj sobi na Novom Beogradu i gotovo svake večeri, nakon predavanja, išli smo u kazalište. Živio sam u Beogradu, ali nisam otišao iz Bjelovara. Kad sam bio u Bjelovaru, onda mi je Beograd bio na pameti. Oni u meni žive skupa - Bjelovar me porodio, a Beograd dorodio. Dakle, imam dva rodna grada, koja podjednako volim. Oni i etimološki imaju isto značenje – bijeli grad. Kasnije, s godinama, stekao sam uspomene i u jednom i u drugom gradu. Bilo mi je teško, no snašao sam se i kasnije se asimilirao u Beogradu. 

Jeste li u nekom trenutku osjetili žal i tugu što niste otišli na zagrebačku akademiju i možda ostvarili značajnu glumačku karijeru i u Hrvatskoj?

Kad sumiram svoj život, izgleda da je ispalo dobro. Zagreb mi je zbog blizine bio broj jedan. Naime, Zagreb je samo 80 kilometara udaljen od Bjelovara. No stjecajem okolnosti prijamni ispit održan je ranije u Beogradu. Položio sam prijamni ispit u Beogradu i zatim sam otišao i na prijamni u Zagreb. Kad me treći put prozvao čovjek u plavoj kuti i s tvrdoukoričenom tekom u rukama, impulzivno sam donio odluku da ne uđem. Odluku sam donio potpuno iracionalno, u trenutku. I otišao sam za Beograd. Kako i zašto, ne znam, ali nikad nisam zažalio. Da je bilo i obrnuto, ne bih zažalio jer avantura je i jedno i drugo, a talent će doći do izražaja bez obzira na grad, ako ga imam. Mislim da me odlazak u Beograd, koji je 370 kilometara udaljen od Bjelovara, očvrsnuo. Nije bilo mamine juhe, pohanaca, spakiranih kolača i ispeglane odjeće, pa sam morao stasati. Mislim da sam zbog toga brže stasavao. 

Nakon završetka FDU prvo ste 20 godina bili član Narodnog pozorišta, zatim 20 godina Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a onda ste prije četiri godine i nakon mnogo uloga otišli u mirovinu. Možete li se osvrnuti na razdoblje provedeno u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, koje u Zagrebu uživa velik ugled, te rekapitulirati to razdoblje? 

Premda sam u mirovini, još u JDP-u igram u dvije predstave, koje je režirao Egon Savin – ‘Ujaku Vanji’ i ‘Unosnome mestu’ Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog. Savina izuzetno poštujem, ‘Ujak Vanja’ nam je šesta ili sedma predstava na kojoj smo surađivali, a napravili bismo i više, no bio sam zauzet nekim snimanjima. Dobro se razumijemo iako smo skloni kreativnim konfliktima. JDP s pravom uživa velik ugled, tu sam gledao i kao student i kasnije, dok sam bio angažiran u Narodnom pozorištu, vrlo mnogo izvanrednih predstava. U JDP-u se njeguje teatar, a ta tradicija njegovanja teatra traje i danas. 

Kako se može u današnjim okolnostima, koje nisu sklone kazalištu, njegovati teatar? Primjerice, u Beogradu je smanjen budžet za kazalište, neki su intendanti kazališta smijenjeni…

Kazalište treba njegovati, bez obzira na današnje otežavajuće okolnosti, kao što su besparica, internet i drukčiji profil mlađe publike. Nažalost, danas se gubi sve plemenito i lijepo, zavladala je estetika ružnog u svemu, a samim time i u teatru, i to postaje velik problem. Mnogo toga se promijenilo i u radnoj etici nas samih, era interneta i mobilne telefonije uzima danak.  

Igrali ste u mnogim filmovima i TV serijama, od ‘Nacionalne klase’ i ‘U raljama života’, preko filmova ‘Karaula’, ‘Ničija zemlja’ i ‘Bure baruta’, pa do ‘Obrane i zaštite’ Bobe Jelčića. Koji filmovi su vas najviše formirali? Pitam zato što vas je najšira publika zapamtila najviše po ulogama u ‘Grlom u jagode’ i kultnim Šijanovim ‘Maratoncima…’.   

Ne mogu izdvojiti, a da ne odem u kič, iz bočice kapljicu. Kad pričamo o formiranju moje malenkosti, sve je to bilo mozaične prirode. Mislim da sam se kroz ulogu Mirka Topalovića u ‘Maratoncima…’ i kao glumac i kao osoba samo naznačio, no ne želim time reći da su moje mogućnosti puno veće. Ja sam bio cijeli život u kazalištu i nikad nisam prekidao radni odnos, tako da ni sam ne znam odgovor na to pitanje. Ja ne pamtim filmove, predstave, serije i TV drame po ulogama koje sam napravio nego ih pamtim po atmosferi tijekom rada, koja se u moje emocionalno pamćenje utisnula kao ljepota profesije. Kad me netko prije nekoliko godina pitao što je za mene uspjeh i mislim li da sam uspio, debelo sam se zamislio. A onda je iz mene izašlo da je uspjeh što sam čestito i pristojno živio od svog posla proteklih skoro 45 godina i što sam radio sa značajnim redateljima i igrao u istim scenama s velikim glumcima. Dakle, uspjeh je što sam uz Božju pomoć te pomoć kolega i prijatelja prevladao mnogobrojne krize i sumnje u sebe tijekom ovih 45 godina te ostao na nogama. 

Može se reći da ste u svojim zrelim godinama, nakon raspada bivše Jugoslavije, postali postjugoslavenska zvijezda. Kako to tumačite?

Ne znam što znači zvijezda, taj pojam ima za mene negativne konotacije. Zvijezde su posljedice nekih industrija, recimo, holivudske. I te industrije fabriciraju, proizvedu ovog ili onog darovitoga glumca, friziraju mu biografiju i daju mu hrpu novca jer cijela ta industrija ima od toga koristi. To na ovim prostorima ne postoji. Ako ovaj posao ozbiljno doživljavate i radite, nemoguće je da budete zvijezda jer svatko od nas zna koliko je taj posao težak i neizvjestan, a na kraju i neprofitabilan. Radio sam na prostorima bivše Jugoslavije i prije i poslije ovog nesretnog rata, a zašto je to tako, ne znam. Meni je bila čast i zadovoljstvo raditi s velikim redateljima, mislim, rekao bih da smo se uzajamno trebali.       

Na Leskovačkom internacionalnom festivalu filmske režije dobili ste u rujnu nagradu ‘Živojin Žika Pavlović’ za afirmaciju regionalne filmske umjetnosti u svijetu. Što vam znači ta nagrada, koja nosi ime jednog od najvećih redatelja iz regije?

Društvena priznanja gode čovjeku, treba počastiti društvo rundom-dvjema i onda to zaboraviti. No kada dobijete nagradu koja nosi ime Žike Pavlovića, osjetite se malim, bude vam neprijatno, to je stvarno velika čast. Bio sam vrlo uzbuđen. Taj osjećaj mogu usporediti s čudom koji sam doživio na koncertu Rolling Stonesa u Beogradu. Tad sam se sjetio kad sam kao dječačić u Bjelovaru uzbuđeno slušao ‘Angie’ i ‘Satisfaction’ na radiju, koji je stajao na kredencu, ni ne sanjajući da ću ih jednog dana slušati uživo. No slično sam se osjećao kad sam primao Nagradu za životno djelo ‘Pavle Vujisić’, Zlatni pečat Kinoteke, Zlatne arene, Srce Sarajeva i ostala priznanja. Bilo bi besmisleno sebe smatrati jedinim zaslužnim za to priznanje. Sebe doživljavam kao predstavnika svih redatelja, scenarista i kolega s kojima sam zajedno igrao u svim filmovima, izaslanikom svih scenografa, direktora fotografije, kostimografa, garderobijera, klapera, vozača.., svih onih koji su sa mnom bili tijekom svih tih godine u istom poslu. 

Kako pamtite Žiku Pavlovića?

Pamtim ga kao vrlo komunikativnog, jednostavnog i srdačnog čovjeka. Sa Žikom Pavlovićem radio sam na njegovu zadnjem filmu ‘Država mrtvih’. Nazvao me telefonom i rekao mi: ‘Ajde da se najzad vi i ja sretnemo’, volio bi da u njegovu novom filmu igram jednu malu ulogu. Bio sam ushićen. Pavlovićeve filmove gledao sam još kao gimnazijalac u Bjelovaru. Naravno, da me zvao da igram nogu od stola, i to bih igrao. Na probi kadra samo je stajao i gledao što radim, šutio, možda bi prozborio koju riječ, ali s nama glumcima nije razgovarao nego se stalno dogovarao s direktorom fotografije. Onda bi se odjednom udaljio i tamo u daljini gledao u rijeku, dok mu direktor fotografije nije javio da je kadar snimljen. Onda bi se vratio i krenuo bi sa sljedećim kadrom. I tako je bilo cijelo vrijeme snimanja svih scena. To mi se u karijeri nikad nije dogodilo. Fasciniralo me što je imao beskrajno povjerenje u glumce i najbliže suradnike. 

Kako objašnjavate da vas nisu češće zvali da radite u zagrebačkim kazalištima? Prije nekoliko godina zvao vas je Magelli da radite s njim predstavu ‘Na dnu’ u HNK, a zatim i Bobo Jelčić za film ‘Obrana i zaštita’…

Dosta sam radio u Zagrebu, ne mogu se požaliti. Radio sam u ovih 45 godina s Rajkom Grlićem, Brankom Ivandom, Snježanom Tribuson, Borisom Matićem, Antonijem Nuićem, Danilom Šerbedžijom.... Također sam 2011. režirao ‘Profesionalca’ Dušana Kovačevića u koprodukciji Kerempuha i Glumačke družine Glumci u Zagvozdu. Uvijek bih vrlo rado radio u Zagrebu.  

Imate li neke planove?

Najlakše ćete nasmijati Boga ako mu kažete za svoje planove. Nemam planova, ali imam nekih želja. Ja sam veliki štovatelj Fjodora Mihajlovića i jako me čudi što nitko na ovim prostorima ne želi napraviti dramatizaciju ‘Zapisa iz mrtvog doma’, koja bi se igrala, ako je potrebno, i nekoliko večeri zaredom, ili adaptaciju ‘Braće Karamazova’. To su moje intimne želje i toplo se preporučujem svakom redatelju koji ne bježi od psihološkog realizma i koji bi imao dobru dramatizaciju bilo kojeg djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Eto, možda se to i dogodi. 

  • jessicabailey 17:16 14.Listopad 2019.

    Ovo je najbolji posao koji Google sada plaća. Prvog mjeseca primio sam 29736 dolara za rad 3 sata dnevno. Počeo sam prije čEtiri mjeseca i odmah sam ponio kući najmanje 7835 do 9454 dolara tjedno. --->>> www.CashFLow77.Com

  • Penzić 17:06 14.Listopad 2019.

    Dali je i on sa traktorom "begao"

  • Penzić 00:03 14.Listopad 2019.

    Srbenda. kada je bio rat u Hrvatskoj ,onda je šutio !!!!! Sada voli Bjelovar !