Pola stoljeća tamo gdje se susreću stvarnost i fantazije stvara Dimitrije Popović, s te oštre granice provocirajući ljudska čula i ljudski duh da se drzne sagledati svoje postojanje istodobno i prelijepo i užasno. Eros i smrt, blaženstvo i agonija, spokoj i noćna mora, manje od toga za njega je reduciranje stvarnosti. U izložbi "Retrospektiva 1966.-2016." u Klovićevim dvorima sažet je jedan nevjerojatan život koji je počeo u gradiću u Crnoj Gori prije 66 godina.
Početak svoje fascinacije ljudskim tijelom objašnjavate susretom s reprodukcijom 'Raspeća' Mathiasa Grünewalda iz 1515. i slikovnicom iz anatomije još u djetinjstvu. Kako je bilo odrastati kao dječak takvog senzibiliteta u malom Cetinju?
Vjerujem u teoriju Hippolytea Tainea da podneblje utječe na formiranje čovjekove osobnosti. Cetinje je grad prožet i poviješću i mitom, svjetovnim i sakralnim. Možete zamisliti da u ondašnjoj podlovćenskoj pustari 1482. Ivan Crnojević, osnivač grada Cetinja, u teškim životnim uvjetima sagradi dvor i samostan kao zavjet čudotvornoj bogorodici iz Loreta. Njegov sin Đurđe 1494. u istom surovom podneblju osniva prvu tiskaru u Južnih Slavena, ujedno i prvu državnu tiskaru u svijetu. Knjiga je, znači, u samim temeljima Cetinja. Kasnija dinastija Petrović Njegoš također daje pečat kulturi grada, poseban po tome što pokazuje da i u najnesklonijim vremenima u čovjekovoj prirodi postoji potreba za oplemenjivanjem kroz kulturu i umjetnost. Cetinje je grad na nadmorskoj visini od 670 metara, opasan kamenim brdima i planinama kojima dominira Lovćen s Njegoševim grobom na Jezerskom vrhu. Ova dominacija posljednjeg pjesnikova počivališta nad gradom nosi i neko mračno metafizičko značenje da smrt dominira nad životom. Vladika i pjesnik, opsjednut vlastitom kosmogonijom, odredio je simbolično mjesto svome grobu, tamo gdje se graniče zemaljski i nebeski svijet. Meni je taj kameni obruč oko Cetinja posvijestio ograničenost čovjekovih spoznajnih moći. Imate potrebu razgrnuti taj obruč i istražiti čega ima iza, "s onu stranu", usmjeriti lice prema vječnoj tajni neba. Također, Cetinje je u meni stvaralo neki ambivalentni osjećaj da sam istodobno i jako visoko i na dnu. Igrajući se kao dijete po cetinjskim glavicama, nailazio sam na nešto nalik poetici nadrealnog i prije nego što sam spoznao nadrealizam kao pojam. Uz lijepo divlje cvijeće profinjenih boja znale su se naći kosti kakve sitne životinje, psa ili mačke.
Na koji način vas je osobno i umjetnički oblikovalo to što ste već u 20-ima bili prepoznati u Parizu kao centru svijeta umjetnosti?
Za umjetnika, naročito mladog, Pariz je imao posebnu vrijednost. Emanirala se specifična energija u svim onim neposrednim susretima s remek-djelima umjetnosti koje sam ranije poznavao uglavnom kroz crno-bijele reprodukcije u knjigama i časopisima. Pariz posjeduje poseban 'esprit' koji mora osjetiti svaki umjetnik. A Pariz je bio i kolijevka nadrealizma. Kako je nadrealizam bitna odlika mojeg umjetničkog izraza, moj prvi kontakt s poznatim kolekcionarom Janom Davrayom, s kojim me je upoznao Dado Đurić, bio je uspješan. Tako su mi radove izlagali u sastavu Davrayove zbirke u galeriji Aleksander Braumüller s Dalijem, Braunerom, Fuchsom, Dadom, Leonorom Fini i drugim nadrealističkim umjetnicima. Bilo je to i priznanje i kompliment za studenta likovne akademije, a česti odlasci i boravci u Parizu obogaćivali su moj stvaralački senzibilitet.
I onda 1978., izložba u galeriji Alexandera Braumüllera, uz bok jednom Daliju, koji vam je desetljećima inspiracija.
Salvador Dali pripada krugu umjetnika od Boscha, Arcimbolda, Redona, Goye pa do Picassa koje sam posebno volio zbog umjetničkog izraza koji afirmira nesvjesnu dimenziju ljudskog bića i kroz prizore imaginarnog upućuje na zamršene i tajne slojeve u njegovim dubinama. U ciklusu 'Ole Dali' kralja nadrealizma prikazao sam po mjeri svijeta koji je sam stvorio, s tipičnim simbolima iz arsenala njegove ikonografije s kojima njegov lik harmonira po logici irealnog. Salvador Dali je bio jedan od najobrazovanijih umjetnika svojega vremena, odličan pisac, pa je i njegovo lucidno ludilo zapravo briljantan sustav koji često kroz namjernu provokaciju ima uporište u onome što nazivamo normalnim svijetom. Što god 'normalno' značilo gledajući burnu ljudsku povijest.
Nadrealizam, Leonardo da Vinci, kršćanstvo, erotika... Što vas je privuklo kod Marilyn Monroe? Fizički lik, mjesto u povijesti, osobna tragedija?
Niz umjetnika od Warhola, Indiane, Rottele, Dalija i mnogih drugih koristilo je i danas koristi Marilyn Monroe kao motiv. Razlika mojeg pristupa holivudskoj divi jest što me je prvenstveno zanimala tragična strana njezina bića, mračna dimenzija njezine zvijezde. Tri su elementa na kojima sam gradio njezin portret: ljepota, erotizam i smrt. Marilyn je na stanovit način otjelovljenje bodlerovskog tipa ljepote koja, da bi bila prava i potpuna, mora u sebi imati nešto tragično. Njezina je ekstaza prožeta bolom, a ljepota osjenčena smrću. Blještava aura slave Monroe lebdi nad rasapom njezina bića. Rezovi ili deformacije na njezinu licu likovne su metafore tragedije istinske planetarne zvijezde.
Svoje umjetničke fascinacije objašnjavate erotizmom i smrti, sakralnim i mističnim, realnim i imaginarnim. Zašto su granična područja čuvstva i oblika postojanja tako privlačna umjetnosti?
To je pitanje koje pogađa u suštinu problema. Upravo su, kako kažete, 'granična područja čuvstva' ona u kojima se posebno potvrđuje kompleksnost ljudskog bića, njegova uzdizanja i pada, slave i poraza. Od mojih ciklusa, to je naročito vidljivo u onima gdje važnu ulogu imaju eros i smrt, sakralno i mistično, realno i imaginarno. Andre Gide je govorio da se lijepim osjećajima pravi loša literatura, što dominantno potvrđuje pogled na povijest čovjekove umjetničke kreativnosti. Granična su područja uvijek bremenita novim mogućnostima koja umjetnost čine onim što ona jest. Vječna tajna ljudskog kreativnog bića koja preobražavanjem u imaginarno istodobno sebe potvrđuje i sebi izmiče.
Severina vam je poslužila kao predložak za Salomu. Je li vas na takav prikaz biblijskog lika privukao Severinin lik, estradni identitet ili ona kao seks-simbol?
Kad sam odlučio tri fatalne biblijske žene, Juditu, Salomu i Mariju Magdalenu, likovno moderno artikulirati kroz likove suvremenih žena, nisam mogao zamisliti bolje utjelovljenje Herodijadine kćerke i Herodove pastorke od Severine. Njezin status zvijezde, ljepota i senzualnost odgovarali su liku fatalne plesačice kojoj Herod nudi pola kraljevstva da nastavi plesati na proslavi njegova rođendana pred visokim uzvanicima uz bogatu gozbu. Taj događaj na kraljevu dvoru vrsta je biblijske estrade. Ali taj zanosni ples nosi mračnu stranu svoje zavodljivosti. Saloma za nagradu traži odrubljenu glavu Ivana Krstitelja na srebrnom pladnju, erosom se sveti onome kojega nije mogla erosom osvojiti. U novozavjetnom motivu prožimaju se senzualnost i asketizam, eros i smrt.
Ovaj ciklus, posebno Severinin performans pred Muzejom Mimara, neke je duhove uznemirio. Mislim da je posrijedi bilo više licemjerno zgražanje nego istinsko razumijevanje tog biblijskog događaja. U kontekstu suvremene umjetnosti često se prožimaju čak i nužno prepliću pop kultura s onim što se tradicionalno podrazumijeva kao 'art'. To da je Severina izvrsno ostvarila ulogu fatalne biblijske plesačice, pokazala je i inozemna recepcija tog djela.
Odakle na nekim vašim slikama rekviziti koji upućuju na konzumiranje droga?
Stvarnost suvremenog života obilježena je, uz mnoge negativnosti, i 'kulturom smrti'. Iza dizajniranog dekora i do perverzije idealiziranog društva koje nam servira moćni medij slike, gdje svi moraju biti lijepi, uspješni i zdravi, u kulturi izloga u kojoj je sve na prodaju, stvarnost su prostitucija, droga i drugi poroci. Šprica ili botoks za, da opet spomenem Baudelairea, kao bijeg u umjetne rajeve neizbježan je ikonografski element svijeta o kojem govorimo.
Izrazito konzervativni krugovi prozivaju vas zbog kombiniranja vjerskog, tjelesnog i seksualnog, iako su se umjetnici s time poigravali još u cijelom 20. stoljeću.
Bio sam začuđen kad sam u 80-ima vidio da su neki ljudi koje znam kao istinske vjernike bili zbunjeni slikama ciklusa 'Corpus Mysticum', koji se bavi Kristovim stradanjem na Golgoti. Mislili su da želim provocirati javnost. Međutim, objasnio sam im simboličko značenje ikonografskih elemenata nužnih za obradu sakralnog sadržaja. Čudili su se zašto prikazujem razlomljen Kristov korpus ili samo dijelove njegova tijela. A razlog je upravo u misteriju euharistije. Kad Krist lomi kruh, svoje mistično tijelo, on ga dijeli apostolima. To lomljenje kruha, taj 'fractio panis', kad se transponira u likovnu kompoziciju dobija svoju specifičnu vizualnost. Stari motiv na moderan način. Slično je bilo i s upotrebom lubanje. Golgota na hebrejskom znači lubanja. Sve je došlo na svoje kad je papa Ivan Pavao II. javno rekao da je impresioniran mojom slikom Kristova raspeća koju je dobio na dar od jedne visoke hrvatske delegacije na audijenciji u Vatikanu. Karol Wojtyla je bio i pjesnik i dramski pisac, posebno je osjećao i poznavao umjetnost, zato mi je tim komplimentom učinio posebnu čast. Posebna afirmacija 'Corpus Mysticum' bila je kad sam pozvan u Rimu izložiti slike iz tog ciklusa u okviru jubileja 2000 godina kršćanstva. Za te tri izložbe dobio sam međunarodnu nagradu 'Il migliore dell anno' u Krakowu 2002.
Jednom ste rekli da je imperativ turbokonzumerizma i svijeta celebrityja, po kojem svi moraju biti lijepi i zdravi, put ka dnu. Jeste li zabrinuti za budućnost umjetnosti, kulture uopće, civilizacije?
Umjetnosti su uvijek pogodovale krize. U vremenima najgorih razaranja i stradanja, bolesti i nesreća, nastajala su i velika umjetnička djela ili su ih inspirirala. Umjetnost će opstati, pitanje je samo kvalitete. Najugledniji svjetski kritičari slažu se da danas manjka snažnih umjetničkih osobnosti. Kad kažem krizna vremena, mislim i na Prvi svjetski rat, doba nezapamćenih stradanja, ali i vrhunskih znanstvenih otkrića te eksplozije kreativnosti u svim umjetnostima. Dva karaktera ljudskog bića, jedan usmjeren stvaranju, a drugi razaranju, smisao su moje instalacije 'Pjesma bez riječi', koju čine klavir i snajper, a koja je bila izložena u UNESCO-u u Parizu 2014. godine povodom manifestacije 'Sjećanje na Veliki rat 1914. - 2014.'.
Eksplozivni tehnološki razvoj donio je i eksploziju krivotvorina. Kakvih razmjera?
Krivotvorina je uvijek bilo i bit će ih. Michelangelo je napravio savršenu krivotvorinu i svi su mislili da se radi o antičkom originalu. Sjetite se skandala u Livornu zbog krivitvorenih Modiglianijevih skulptura. Pogledajte ponovno Wellesov film 'Istine i laži'. Koliko se muzeja u svijetu ponosi lažnim vrhunskim umjetninama... Na izložbi Dalijevih falsifikata, od 15-ak radova, dosljedan svojem stilu, Dali je rekao da su sve slike lažne osim jedne koja je tako dobro naslikana da je prihvaća kao svoje djelo. Ja te sreće nisam bio na nedavnoj izložbi krivotvorina koju je organizirao MUP u Zagrebu. Falsifikati mojih radova su bili loši, čak i loša imitacija potpisa.
Znate li za metodu snimanja slika u infracrvenom spektru kao unikatnog 'otiska' za raskrinkavanje krivotvorina?
Uvijek će postojati način za doskočiti i najsuvremenijim metodama zaštite. Što će biti sa svim onim lažnim Rembrandtima ili impresionistima kojima se ponose muzeji ako se otkrije njihova neautentičnost? Jer umjetnost je i vrhunski svjetski biznis.
U Zagrebu živite i stvarate već desetljećima. Koliko vam znači ova izložba?
Zagreb je moj izbor. Ova zagrebačka retrospektiva sigurno mi je posljednja ovako kompleksna izložba. Bilo bi neukusno doživjeti još 50 godina. Intimno, retrospektiva mi znači otkrivanje samoga sebe kroz djela za koja sam mislio da ih dobro poznajem. Iz najranijih radova vidim da su bili puno zreliji od moje svijesti o njima dok sam ih stvarao. Neki sadržavaju ono što će se godinama kasnije razviti u velike tematske cjeline mojih ciklusa. Ova je retrospektiva uzvraćanje poštovanja i ljubavi gradu u kojem živim i stvaram te dokazuje da se Zagreb i ja volimo iskreno.
