Kultura
26704 prikaza

Dosad neviđene slike: Goli partizani na kupanju

Fotografije partizana iz knjige "Crveno svjetlo" Davora Konjikušića
Crveno svjetlo - D. Konjikušić
Fotografi su 1941. u NOB odlazili samo s kamerom, ginuli su za sliku ili negativ, za prikaz borbe kakvu više nije popularno prikazivati

Ovako je Žorž Skrigin opisao taj dan u proljeće 1942. kad je naoružan samo fotoaparatom išao u svoju prvu bitku, u zasjedu koju su spremili Talijanima na cesti između Senja i Novog Vinodolskog:

"Čujem povike: 'Naprijed, proleteri!... Udri!...' Taman sam fotoaparat usmjerio u pravcu napada, kad iznad moje glave zatrešti naš teški mitraljez koji je zauzeo busiju par metara iza mene. To je bila moja prva akcija. Meci fijuču iznad moje glave, prvi put ovako nešto čujem i prvi put osjećam miris baruta. Instinktivno privlačim glavu zemlji sve niže i niže, misleći: zar da poginem u prvoj akciji, i to od našeg metka?"

1/9

Preživio je rat, snimio je nekoliko legendarnih Titovih portreta, Milju Marin ovjekovječio je svojim Rolleiflexom u zimu 1943/44. kao "Kozarčanku", potom 1944. Miru Peić snimio je s puškom na ramenu, nasmiješenu, ali oštrog pogleda u daljinu... Knjiga svjedoči naslijeđe prikaza žena u pokretu, u borbi iz Španjolskog građanskog rata, što će poslije preuzeti, stilski isto, Kurdi u Siriji i Iraku. Skriginovo životno djelo i filmovi "Gospođa ministarka", "Mačak pod šljemom" i drugi, ali i slike iz NOB-a.

Na juriš, 1945. | Author: Marijan Pfeifer, Moderna galerija Ljubljana Marijan Pfeifer, Moderna galerija Ljubljana

Čak, jedan njegov portret Tita, što su ga zarobili Nijemci, navodno je osvanuo na onoj nacističkoj potjernici. A opet, taj i takav Skrigin samo je jedan od brojnih po prvi put umjetnički obrađenih junaka partizanske fotografije što ih je Davor Konjikušić obradio u svojoj knjizi "Crveno svjetlo", prikupivši oko 500 slika, vrlo često do sada nepoznatih, u pravilu spektakularnih povijesnih dokumenata.

"Partizanskom pokretu izuzetno se brzo pridružuju pojedini fotografi koji odlično vladaju medijem. U Hrvatskoj su to, između ostalih, Elvira Kohn, Franjo Mosinger, Žorž Skrigin i naravno da oni donose i svoje estetike. Ali je puno zanimljivija zapravo materijalnost partizanske fotografije, odnosno uvjeti u kojima partizanska fotografija nastaje i tu ne možemo govoriti o isključivo umjetničkim motivima ili je promatrati kroz prizmu umjetnosti.

Partizanka u Supetru  na otoku Braču 1943. | Author: Znaci.net, otkupljeno od Mikelija Ćoćija Znaci.net, otkupljeno od Mikelija Ćoćija

 

S druge strane upravo zbog nemogućnosti centralizacije AGITPROP-a, zbog stalnih kretanja, prijetnje fizičkom eliminacijom partizanskog pokreta i simpatizera, uništavanja negativa i fotografija, zapravo ne postoje preduvjeti za stvaranje centraliziranog arhiva sve do 1944. godine. U knjizi je upravo taj dio potkrijepljen mnogim dokumentima kojima se pokazuje da je cenzura bila puno slabija u odnosu na druge vojne formacije. U takvim uvjetima fotografija nema isključivo i jedino propagandnu funkciju", objasnio je Konjikušić za Express.

Omladinski miting u Skopju 1944. | Author: znaci.net znaci.net
I zbilja, jedna od prvih stvari koje i čitatelj laik primijeti, jest iznenađujuća artistička razina tih fotografija iz prvih dana jedne od najtežih gerila u Europi u Drugom svjetskom ratu. Konjikušić je spomenuo Elviru Kohn. Iz današnje perspektive, uz nju se veže odgovor na jedan od mitova današnjih pokušaja "ponovnog pisanja povijesti" Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, da su Zagrepčani pred partizanima masovno ostali doma zabarikadirani.

Ona je bila u Zagrebu 9. svibnja 1945., samo dan nakon oslobođenja, i snimala doček partizanskim jedinicama.

1/5

"Dobrodošlica je bila nevjerojatna. Ljudi su stajali na ulicama diljem Zagreba, čekali su nas da prođemo, pljeskali, mahali zastavama. Atmosfera je bila veličanstvena, puna emocija, ljudi su bili oduševljeni i uzbuđeni. Svi su znali da je rat završio, da su ustaše i Nijemci napustili grad, da je Zagreb oslobođen", opisala je atmosferu na Trgu, koji se na fotografiji vidi nakrcan ljudima, poput dočeka nogometne reprezentacije Hrvatske 2018. ili prosvjeda za obranu "101-ice" 1996.

No, na svaku Kohn i svakog Skrigina, dolazili su mnogi koji su s fotoaparatom stradali u NOB-u, i to Čitajući knjigu "Crveno svjetlo", nekada u vrlo sličnom kontekstu s hrvatskim djevojkama i mladićima koji su u Domovinskom ratu riskirali i vlastiti život kako bi zabilježili ono što se riječima ne da opisati.

Tito na Visu 1944. godine, okružen zastavama SAD-a i slikom Staljina | Author: Živko Gattin, ustupila Ingrid Gattin Pogutz za "Crveno svjetlo" Živko Gattin, ustupila Ingrid Gattin Pogutz za "Crveno svjetlo"

"Koliko je boraca, fotoamatera, ostalo po bojištima sa svojim fotoaparatom i filmovima, koliko je dragocjenih snimaka uništeno, jer nije bilo tehničkih uvjeta za razvijanje filmova", donosi Konjikušić citat Vladimira Dedijera u predgovoru Orovićeve knjige "Fotografije iz NOB-a".

To da je centralni dio ideologija nacizma i fašizma, a onda i kvislinških režima po Europi, bio kompleks pobjede plus smrti, dok je partizanska forsirala motiv pobjede plus života, poznato je od ranije. Fascinantno je, međutim, to vidjeti kad se studiozno izloži na jednom mjestu. Jedno od općih mjesta je prikaz djevojaka i mladića koji se, ako već nisu u borbi na život i smrt u nekoj od ofenziva, druže, zezaju u prirodi planina po kojima su se borili, ili se grudaju u snijegu, čak i Vladimir Nazor prikazan je kako temeljito jede svoju jabuku u nekom od predaha.

U partizanima nastaju i fotografije zarobljenih, primjerice, SS-ovaca, ali ubijanja zarobljenika nema. Pa ako bi se to još i opravdalo partijskom cenzurom, teško da će se naći i fotografije neprijatelja poginulih u bitkama, dok se s druge strane nalaze fotografije vješanja, klanja, ubijanja, takve koje se nazivaju "trofejnim fotografijama".

Partizani oslobađaju Hvar u rujnu 1944. | Author: Živko Gattin, ustupila Ingrid Gattin Pogutz za "Crveno svjetlo" Živko Gattin, ustupila Ingrid Gattin Pogutz za "Crveno svjetlo"

"Riječ je o jasnoj distinkciji. S jedne strane imate vrlo jasno uhodanu i materijalno nadmoćnu propagandnu nacističku i fašističku mašineriju, a s druge strane partizanske fotografe koji fotografiju razvijaju u šumi pod mjesečinom", kazao je Konjikušić.

To mu je bila najintrigantnija stvar u stvaranju ove knjige i jedan od glavnih motiva da se u to uopće upušta.

"Kada su krenuli u oružani ustanak i borbu za oslobođenje mislim da mnogi nisu bili svjesni da će iz Drugog svjetskog rata izaći živi. Zato su posebno zanimljive fotografije iz partizanskog života. A kada me pitate za trofejne fotografije, treba samo pogledati njemačke uniforme na kojima se nalaze mrtvačke lubanje i kosti.

Pogreb komesara 21. udarne brigade, 1945. | Author: Vojni muzej Beograd Vojni muzej Beograd

 

Nacisti poštuju kult smrti, dok partizani slave život. Zato i jest zanimljivo izlaganje i usporedba fotografija jednih i drugih. 'Trofejne fotografije' zapravo pokazuju ubojstva i zločine, javna pogubljenja kakva su bila rezervirana za Slavene i druge progonjene", objasnio je.

Daleko od toga da bi itko tvrdio da ubijanja i zločina nije bilo na svim stranama, u slučaju partizana posebno pri kraju rata i nakon oslobođenja. Intrigantno u ovoj knjizi je, međutim, usporedba ideologija uspoređivanjem fotografija, čime se iščitava ideološka poruka jednih u odnosu na druge. Tako je i prikaz sukobljenih vođa dijametralno suprotan. Od Titovih slika posebno se ističe ona iz rujna 1942. na kojoj se s Titom i kazališnom skupinom slikao i sam Skrigin.

Partizan Stjepan Filipović | Author: Wikipedia Commons Wikipedia Commons

Poziraju na livadi sa šumom u pozadini, jedna od djevojaka zdesna očito zaljubljeno zuri u Tita, društvo je opušteno, a slika je zanimljiva i po tome što ispred njih na travi leži i Titov vučjak Luks. Samo dva mjeseca ranije Tito ga je u Prozoru odvezao s lanca, gdje su ga ostavili Talijani u povlačenju, da bi ga potom vjerno pratio po Glamoču, Mliništu, Bihaću, Jajcu, u Bici na Neretvi i sve do Sutjeske, gdje ga je, kako je sam Tito rekao, slučajno zaštitio od sigurne smrti svojim tijelom.

Partizanska zubna ambulanta na Črnomelju 1944. ili 1945. | Author: Muzej novejše zgodovine Slovenije Muzej novejše zgodovine Slovenije

Nasuprot tome, Vice Lisičić, jedan od rijetkih koji je imao dopuštenje fotografirati Antu Pavelića, opisivao je probleme pri tom poslu: "Bila je to prava muka. Na svim slikama je bio mrk i s poznatim izrazom. To se nije dopadalo njegovoj supruzi, pa smo snimanja ponavljali u nedogled. Sve dok joj ne bi dozlogrdilo. Napokon je pronašla rješenje kako da njen muž izgleda blaže pred fotografima: zahtijevala je da mu pričaju viceve dok pozira. Ja sam zapažao prirodan osmijeh na njegovu licu jedino kada bi ugledao sina Velimira na konju ili kako svira violinu."

"Crveno svjetlo" donosi i prikaze likvidacija. No, i tu se vidi da je partizanski izbor slika prkos Stjepana Filipovića, Lepe Radić... Ili slika izmrcvarenih slovenskih partizana, ali se na puški koči ugravirano "no pasaran fasistas", "smrt fašizmu, sloboda narodu" i "KPS".

Lepa Radić | Author: Wikipedia Wikipedia

Knjiga pokazuje i jednu dijelom prešućenu dimenziju NOB-a: intenzivan život vjerski život partizana, posebno katolika; mise, franjevački svećenik koji s titovkom 1943. pješači sa suborcima po Slavoniji, a na titovki je križ umjesto zvijezde, sprovodi s katoličkim bogoslužjem, misa koju je monsinjor Svetozar Rittig odslužio 1944. u Beogradu kao zahvalnicu Bogu na oslobođenju grada. pa vjerski referent 14. divizije Jože Lampert kako po snijegu i cičoj zimi s partizanima nosi ranjenika.

Ili prvi muslimanski hodža u partizanima, koji je poginuo kod Jajca 1943. , molitva u džamiji u Mrkonjić Gradu 1943., pravoslavna božićna čestitka... Hrvoja Klasića, koji je napisao predgovor za "Crveno svjetlo", pitali smo koliko je katoličkih svećenika bilo u partizanima. Jer knjiga donosi i dokumente gdje istaknuti partijci na terenu zapovijedaju, primjerice, da se u taj i taj kraj pošalju "dva katolička svećenika" za potrebe tamošnjih vjernika na oslobođenom području. Ili pak službene funkcije svećenika u partizanskim redovima.

Vjera je očito bilo nešto do čega se jako držalo u NOB-u.

Sprovod Rajka Miloševića, komesara Trećeg bataljuna Dvanaeste brigade | Author: Historijski muzej Bosne i Hercegovine FNOB Historijski muzej Bosne i Hercegovine FNOB

"Definitivnih istraživanja o broju nema, ali mislim da je to između 50 i 70 svećenika koji su se uključili u NOB. Pritom je najpoznatiji monsinjor Rittig, svećenika iz Sv. Marka s Gornjeg Grada. Još i puno više sudjelovalo ih je i pomažući NOB, bez da su bili s partizanskim jedinicama... I Stepinčev brat Miško i njegova žena bili su suradnici antifašističkog pokreta, između ostalog to je i jedan od razloga zašto je Miško ubijen. Sjećam se da su često isticali, recimo Milka Planinc, da su puno mladih koji su se uključili u pokret, bili vjernici. Treba znati da je vjeronauk u školama bio do 1952., sedam godina nakon završetka rata. A i časne sestre bile su medicinske sestre po bolnicama. To govori da, iako jest postojao jaz između marksizma i religije, tome ne treba pristupati crno-bijelo. Razlikovao se pristup Partije Crkvi u Poljskoj i u Hrvatskoj. Uz ideološke razlike, velikim dijelom u Jugoslaviji je odnos Partije i Katoličke crkve bio uvjetovan i suradnjom velikog dijela katoličkih svećenika s ustaškim režimom. Ne samo podržavanjem, nego i aktivnim sudjelovanjem", objasnio je Klasić.

Partizani sa zarobljenim SS-ovcima | Author: Historijski muzej Bosne i Hercegovine FNOB Historijski muzej Bosne i Hercegovine FNOB

On je u jednoj od svojih kolumni s Net.hr-a, odnedavno objedinjenih u Ljevakovoj knjizi "Bijelo na crno", pišući o problematičnom obilježavanju tragedije Bleiburga, spomenuo Ivana Šarića, sarajevskog nadbiskupa. "Da, Englezi ga spominju kao 'hangmana' jer je blagoslovio ustaška vješanja." Logično je onda pitanje kakav je to morao biti raskol u Katoličkoj crkvi, kolaboracionizam nasuprot borbe za oslobođenje od okupacije.

Partizani rade posljednje pripreme na borbenom čamcu | Author: Institut za istoriju radničkog pokreta Jugoslavije Institut za istoriju radničkog pokreta Jugoslavije

"To je jako dobro pitanje, pitanje čiji bi glavni odgovor trebala dati Katolička crkva. Među svećenicima je bilo ljudi koji se nisu slagali s režimom, pa tako i s fašizmom, jer su smatrali da nacionalno ne smije biti ispred kršćanskog, taman nosilo i državu ako to znači toleriranje zločina. Dobar dio svećenika i danas se ponaša manje kršćanski. I u Vatikanu je postojala snažna antifašistička struja, kardinal Tisserant, koji ukazuje na zločine i koji će kasnije doći 1968. u Jugoslaviju, biti s Titom na Brijunima, obići Jugoslaviju, isticati Josipa Jurja Strossmayera kao ekumenista, a kritizirat će svećenike franjevce iz Hercegovine i sve one koji su podržavali Pavelića."

Klasić zato smatra da Kaptol jako propušta isticati i onaj antifašistički dio klera, što je nelogično s obzirom na izrazito kršćanski ideal žrtvovanja sebe za oslobođenje i dobrobit drugih kao što je Krist učinio prije 2000 godina.

  • bubamara2103 01:35 22.Travanj 2019.

    Kako su bili napredni, već su tada promicali paradu ponosa!

  • BESTpartizan 18:32 21.Travanj 2019.

    pa pobjednici moraju slavit nisu luzeri kao švabe italijani

  • crazy.dictator 15:18 21.Travanj 2019.

    vrapca mu a ja sem mislil da su se partizani kupali v punoj ratnoj spremi z smajserima v rukama kad ono gle vraga goli :-)