Kultura
695 prikaza

Djedovi ustaše, dobar i zao, klanje, rock, Kulušić...

Prizori iz predstave "Blue moon" po romanu Damira Karakaša
Ivan Posavec
Predstava po romanu Damira Karakaša bit će politički najvrući komad ove sezone u zagrebačkim kazalištima

Jovan Radulović poželio je ranih 80-ih, nešto nakon Titove smrti, probuditi Srbe iz "dogmatskog drijemeža" bratstva i jedinstva te im objasniti da su, kako je rekao jedan drugi pisac, "ostatak zaklanog naroda". Njegova drama "Golubnjača" (to je naziv jame bezdanke u koju su ustaše bacale Srbe) uistinu je raspirivala borbeni utopijski šovinizam.

Zahvaljujući piscima poput Radulovića (Draškovića, Đoge, Mihiza, Crnčevića, Ćosića..., vojsci njih) kazalište je pretvoreno u poligon za vojne vježbe, ne najvažniji (Politika, Politika Expres, Duga i drugi srpski listovi bili su utjecajniji), ali ipak jako važan, jer u kazališta ide pismeniji svijet, nacionalna inteligencija, ljudi koji imaju utjecaja na narod. A narod je njihov poruke itekako razumio. Tijekom predstave "Kolubarska bitka" (1985., Ćosić/Mihiz) glumac na sceni uzvikuje: "Pomoz bog, junaci", na što mu cijela sala uzvraća: "Bog ti pomogao!".

'Sjećanje šume', po romanu Damira Karakaša Novi hit Gavelle Kultura Dječak fasciniran petokrakom u ličkom 'ustaškom selu'

Spomenuti srpski pisci, novinari i kolumnisti, uz neke druge umjetnike opće prakse, Srbima žele utuviti u glavu da su jednom nedavno, nevini, mirni, blaženi, pokatoličavani, bez otpora, vođeni kao ovce na klanje, a sad im se sprema repriza koju ne smiju dočekati nespremni. Sva ta ideologija ovih "dobrovoljnih davatelja tuđe krvi" navodila je samo na jednu pomisao - osvetu.

Gledajući sve te pobunjene Srbe po raznim televizijama devedesetih, bilo je lako ustanoviti da su rečenice koje oni izgovaraju papagajsko ponavljanje onoga što im je, u dugim godinama akumulacije mržnje, u glave uvaljivala baš ta "nacionalna inteligencija" - "nikad više kao ovce na klanje", "osvetit ćemo se ustašama i balijama za 1941", i tako dalje i tome slično. Natpisi na srpskim logorima bili su gole replike ustaških i nacističkih logora iz Drugog svjetskog rata (!) i to je napravljeno svjesno - bio je to znak osvete.

Potisnute, nereflektirane ratne traume iz prošlosti vratile su nam se kao bumerang, otele sadašnjost i minirale budućnost. Bilo bi puno bolje da je Srbima netko na vrijeme rekao da nisu jedini stradali: jame su punile sve vojske, u njih su bacani svi i bacali su svi te je trebalo to reflektirati, osvijestiti, okajati. O Bleiburgu nitko s komunističke strane nije napisao dramu, kao što je nitko nije napisao ni o žrtvama ustanka iz 1941., fojbama, logorima za folksdojčere i mnogim drugima.

Prizori iz predstave "Blue moon" po romanu Damira Karakaša | Author: Ivan Posavec Ivan Posavec

O Golom otoku progovorio je tek KPGT Ljubiše Ristića (Braća Karamazovi) a o partizanskom obračunu s ustašama, četnicima, Talijanima i Nijemcima, trockistima, odnosno o njihovim obiteljima i danas je teško govoriti. Teško je govoriti na jedini način koji ima smisla - ne iz perspektive žrtve, nego iz kuta ubojice. To neće i ne treba promijeniti rezultate Drugoga svjetskog rata, ali može smiriti strasti i dovesti do katarze, u kojoj će svi razumjeti i oplakati nevine žrtve sviju, umjesto zazivanja osvete i oštrenja kandži.

Iz srpskog iskustva 80-ih nameće nam se i drugi važan zaključak: perverzno sladostrašće u uveličavanju vlastitih žrtava, svojevrsna martiromanija, martirofrenija - broj mrtvih u Jasenovcu preuveličavan je za osam do deset puta - nije prožeta nikakvim humanizmom - ona skriva goli poriv za klanjem i ubijanjem.

Tu dolazimo do Karakaševa "Blue Moona". On radi nešto sasvim obrnuto od Radulovića. On ne optužuje, on ne baca anateme na druge, on samopropituje - sebe, svoje predake, svoju i njihovu savjest, obiteljske odnose, prokletstvo prošlosti, ubijanje budućnosti... U jednoj sceni djed ga tjera da ubije srnu, on se stalno pita što bi on, rockabilly momak, bio da se rodio pred Drugi svjetski rat - bi li bio ustaša, koljač...

Damir Karakaš Ličanin poeta Kultura 'Hasanbegović, Đapić, Ilčić likovi su za Srednji vijek'

Odnosno, što je druga strana istog pitanja - da se djedov brat, strijeljan negdje krajem rata, rodio u njegovo vrijeme, bi li bio glazbenik, umjetnik, harmonikaš, bi li možda otišao na Broadway? "Nitko nikoga ne poznaje", kaže Charlie, ne znamo kako bi se tko postavio. Ruralna legenda kaže kako su u Karakaševu selu svi muškarci bili ustaše, i ne samo to: tamo je, kaže se, svako drvo ustaša, i pas, i mačka, i list, i grm - i oba Karakaševa djeda, a onda iz takvog sela nikne on, Damir Karakaš, koji u "Blue Moonu" (dramatizaciji romana) prikazuje ono o čemu se u drugim kućama šuti.

U crnoj komediji, on na scenu izvodi mladog rockabilly Ličanina, Charlieja, koji ima kokoticu, curu, Kulušić, kolekciju ploča, konzervativnog ličkog oca, djedova brata, koji je bio pripadnik ustaške jedinice za egzekucije, djeda koji u ustaškim zlodjelima vidi potpis Sotone, prijatelja Srbina i curu čiji su djedovi bili partizani.

Na sceni vidimo i povratnika iz Južne Amerike, vođu ustaške jedinice iz Drugog svjetskog rata, i Ciganina Miška, kojeg je Charliejev djed spasio od bacanja u jamu, a on mu nad sandukom, plačući, zahvaljuje do neba, zazivajući za njega svu božju milost. "Blue Moon" ne spada u repertoarni prosjek Kerempuha, to će biti možda i najteža predstava zagrebačkih kazališta ove sezone, ali je prožeta s nizom humornih i crnohumornih detalja.

Prizori iz predstave "Blue moon" po romanu Damira Karakaša | Author: Ivan Posavec Ivan Posavec

Uostalom, već je u Kerempuhu Frljić postavio Pirandella, koji nije ništa komičniji - ako je uopće komičniji od "Blue Moona"... Gdje su, danas, Radulovićevi kninski Srbi koje je budio početkom osamdesetih? Neki u Beogradu, neki u Vojvodini i po Republici Srpskoj, neki u Haagu. Nacionalizam je bio zlodjelo, jedva išta manje prema vlastitom narodu nego prema drugima.

Puno bi bolje svojem narodu uradio Radulović - i radulovići - da su propitali zlo koje su činili umjesto zla koje su trpjeli. Ali nisu to uradili. Nisu osjetili čovječnost i savjest, nego samo poriv srpstva. Biti samo Hrvat još ne znači biti čovjek, rekao je jednom Milan Kangrga - biti samo pripadnik plemena znači ne dosegnuti ljudskost. Karakaš ju je dosegao, "Blue Moon" je predstava koja će poslužiti kao primjer svima, mada, ipak, nije razumno očekivati masovno oponašanje.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.