Kultura
510 prikaza

'Djed mi je govorio da su mu u logoru tetovirali telefonski broj'

Eduardo Halfon
Sanjin Strukić/PIXSELL
Najveći živi gvatemalski pisac Eduardo Halfon o Holokaustu, imperijalizmu Amerike...

Onog dana kad je 2003. objavio svoj prvi roman "Ovo nije cijev, Saturne", pričao je, našao se u bircu s piscem Horaciom Castellanosom Moyom. Čim je ušao unutra, Moya mu je oduševljeno doviknuo, podigao pivsku bocu i čestitao mu s osmijehom od uha do uha. "A sad moraš što prije bježati iz zemlje", dodao je. Moya je takve trenutke odlično prepoznavao, jer je i sam 1997. spašavao živu glavu bježeći pred vodovima smrti iz Salvadora.

"Sranje!", iz dubine duše je odjednom protisnuo Eduardo Halfon čitajući SMS ljubazne službenice s aerodroma s obavijesti da je tog monsunskog jutra njegov let iz Zagreba odgođen za sat vremena. Iza njega je upravo bio Festival svjetske književnosti. "Barem ćemo imati više vremena za intervju", ponovno se nasmiješio Halfon, najbolji živući gvatemalski pisac, i naručio još jednu kavu. "Naručite si i vi, vjerujte mi, ta konobarica neće sama doći, ha, ha, ha...". Šteta što se u hotelskom kafiću nije smjelo i pušiti.

Rita Monaldi, Francesco Sorti Iz Italije otkrivaju Kultura 'Berlusconi je zbog Crkve zabranio naše knjige!'

U Hrvatskoj su mu upravo preveli "Poljskog boksača", roman i fikcijski i autobiografski, koji je pisao u prvom licu. "U izrazitom prvom licu, he, he, he. Namjerno sam htio da djeluje poput ispovijesti. Sve te situacije sa studentima, ta drama, sve je to fikcija, mada, u Gvatemali je doista tako. Zanima vas ono s mojim djedom koji je preživio Holokaust? Da, zbilja mi je kao malom pričao da su mu na ruci utetovirali telefonski broj kako ga ne bi zaboravio", slegnuo je ramenima i srknuo kavu.

Riječ je bila o anegdoti iz romana, no njegov djed je autentičan. "To je bila šala, ali i način da kaže: ‘Ne pitaj.’ Da, to je bilo poricanje traume. Nakon takvih užasa jedni imaju potrebu o tome govoriti, pisati, drugi imaju potrebu šutjeti. Tako je bilo i ovdje kod vas nakon rata." On zna o čemu govori jer je zbog jednog od likova iz romana, pijanista Milana Rakića, putovao u Beograd, a potom obišao ex-jugoslavenske prostore koji su u 90-ima osjetili rat.

"Prvo što sam pomislio kad sam doputovao bilo je: ‘Ovo je tako poput Latinske Amerike!’ Osjetio sam to posvuda na Balkanu. Ne znam, možda je to zbog slične povijesti, diktatura, ratova, možda zbog mentaliteta." A i na sve strane je upoznao ljude zaljubljene u Latinsku Ameriku, među ostalim, rekao je, i zbog ljevičarskog nacionalizma. "Taj nacionalizam je drugačiji nego europski, nema veze s desnicom. Jedini razlog zašto nije uspio su vojne intervencije SAD-a", rekao je.

Bio je to trenutak za početak priče o njegovu životu i uopće o povijesti Gvatemale. Njegov dio priče počinje s djedom, Židovom iz Lodza, inače podrijetlom iz Libanona. "Zatočili su ga već u rujnu 1939. i potom selili iz logora u logor. Najdulje je proveo u Sachsenhausenu, a na kraju su ga dovezli u Auschwitz. Tamo je preživio sve do oslobođenja. Sve skupa šest godina po logorima, u pravu ste, moguće je da je to blizu svjetskog rekorda. Nakon rata i Holokausta tražio je preživjele rođake.

Bez prebijene pare, izmrcvaren, nije više imao ni zube, potegnuo je sve do New Yorka, samo da bi se uvjerio da mu je pobijena cijela rodbina. I jedini kojemu je uspio ući u trag bio je neki jako daleki rođak u Gvatemali. Pa se doselio i on. A što je mogao?" Tako smo doznali kako je došlo do te egzotične kombinacije - Židov, pa iz Gvatemale. Tamo se oženio, skrasio, ali nije baš našao raj na zemlji.

Festival svjetske književnosti Napokon! Kultura I ove godine u Split i Zagreb dolaze najveći iz svjetske kulture

"1954. je SAD organizirao vojni udar protiv demokratski izabranog predsjednika koji je imao vrlo progresivne ideje oko agrarne reforme, koji je pokušavao zemlju dovesti u normalnije stanje tako što će nacionalizirati mali postotak zemljišta veleposjednika. No ekonomske elite, velike kompanije, bile su zgranute: ‘Pa, on namjerava jutra naše zemlje dati siromašnima!?’ Gvatemalski književnik Miguel Ángel Asturias o tome je napisao ‘Banansku trilogiju’. Zbilja je bila riječ o točno tome, o bananama. Ne o politici, nego o vojnom udaru isključivo kao o dijelu nečije ekonomske politike", rekao je.

Mi smo primijetili da se to uklapa u onu legendarnu izjavu: "It’s economy, stupid!" "Točno tako. Nije to bilo zbog, kao: ‘Želimo uvesti slobodu, demokraciju, pravdu...’ To je sranje! Takvu priču je CIA prodavala Amerikancima pod crveno-bijelim prugama na zastavi. Vojni udar je bio zbog banana, kave, zbog čega li već sve, tako da zadrže vlasništvo nad onim što su posjedovali u Gvatemali. Posljedica tog upropaštavanja zemljišne reforme, pa i revolucije koja je poslije izbila, jest ekstremno siromaštvo i nasilje još i danas."

Malo nas je zatekao kad je rekao da je stanje u Gvatemali danas gore nego ikad. Pa zar i s vodovima smrti i takvim stvarima? "Da, u svakom smislu. Nema bolnica, nema škola, nema cesta. Korupcija je neopisiva. Bivši predsjednik je u zatvoru. Kao i bivši potpredsjednik. Još tri prethodna predsjednika su u bijegu. Razmjeri krađe su nevjerojatni", pričao je. A i njegov osobni primjer svjedoči o tome što znači napisati u toj zemlji roman koji vladajućima neće biti glazba za uši.

Iz Gvatemale nije bježao dok su ga pratili, nije ni nakon fantomskih telefonskih poziva. Ali jest nakon što mu se poznanik iz djetinjstva ušetao u stan, stavio na stol veliki crni pištolj i onda, njemu kao Židovu, počeo pričati da je Hitler bio cool frajer i da se iz njegova primjera može naučiti puno korisnog. "Jesam li bio jasan?", pitao je na odlasku. Halfonu je sve bilo jasno, pa i to koliko je njegov prijatelj Moya imao pravo.

Objasnio nam je da je jedini razlog zašto Gvatemalci stalno izabiru takvu vlast nevjerojatan razmjer neznanja. "70 posto Gvatemalaca jedva da ima ikakvo obrazovanje. Ali doista jedva ikakvo. Jedva koji posto iz gornje klase kontrolira sve: vladu, financije... Plaće su tolike da je riječ o pravom ropstvu. Jako tužno", nastavio je opisivanje svoje zemlje. "Imali smo šansu 1954. Pa smo imali šansu u 60-ima i 70-ima s gerilom. I opet je sve propalo zato što su Amerikanci naoružavali vojnu huntu.

Alfi Kabiljo A. Kabiljo Kultura "Ustaša nas je spasio od ustaškog konc-logora"

Gvatemalci o tome danas uopće ne razmišljaju. Većina ih niti ne zna da se to događalo jer nisu išli u školu", opet nas je iznenadio. Kad se malo razmisli, ako se netko jedva zna potpisati i uz to crnči od jutra do mraka sve dok prerano ne umre, vjerojatno doista neće imati blage veze o događajima o kojima već više od 60 godina nije uputno razgovarati. Današnji vodovi smrti su ilegalni, ali i dalje postoje kao produžena ruka vojske i kako bi utjerivali teror u skladu s potrebama trenutačne vlasti.

Halfon nam je pričao i to da se danas u Gvatemali pomalja nova revolucija, ovaj put s hrabrim ljudima koji se bore kroz diplomatske kanale, tijela UN-a. Samo... "Mislim da to neće uspjeti. Riječ je o predubokim interesima, o novcu, o rasizmu...", rekao je. Iz Gvatemale je drugi put otišao zbog prijetnji, ali i zbog rasizma 18 posto bijelaca prema ostalima koji mu je užasno smetao.

"Rase su po klasnoj pripadnosti jezivo daleko jedne od drugih. Zato se moje prvo poglavlje ‘Poljskog boksača’ i zove ‘Daleko’. Vi ako te bijelce pitate za 1954., oni će reći: ‘Koja 1954.? Sve je bilo u najboljem redu. Ja danas živim dobro, sve je dobro, SAD je naš prijatelj...’ Oni žive u mjehuru, izolirani od svega. I ja sam odrastao u jednom takvom mjehuru i znam o čemu govorim. Odselio sam kad sam imao deset godina, ali moji prijatelji iz djetinjstva, danas bi ih moje knjige jako raspizdile", opisao nam je stanje.

Obitelj mu se 1981. odselila u SAD i sve je bilo u redu dok nije završio studij građevine. "Doslovno su me potjerali nazad jer mi je istekla studentska viza, a Gvatemalu više nisam poznavao, nisam govorio ni jezik." Nije mu, rekao je, smetalo to što se opet mora seliti, jer je biti migrantom navikao cijeli život, tako je i rođen, nego to što su mu gotovo uništili život. "Vidite, to s migracijom, to je vrlo židovska stvar", objasnio je.

Pa i njegovo djetinjstvo, bio je izdvojen već i time što nije smio slaviti kršćanske praznike u totalno katoličkoj zemlji. Tu smo ga zamolili da nam objasni kako to da je jedna 99,9-postotna katolička zemlja od 80-ih do danas postala većinski evangelistička.

Auschwitz Holokaust Life Kako je planirano istrebljenje hrvatskih Židova

"Sjećam se toga dok sam bio dijete. Bila je to posljedica očaja siromašnih Gvatemalaca. Kako je propala teologija oslobođenja, Crkva im više nije davala nikakvo rješenje i oni su se naglo počeli okretati Evangelističkoj crkvi, vrlo konzervativnoj, okrenutoj desnici, sasvim različitoj od ljevičarske Katoličke crkve u godinama otpora Gvatemalaca, kad je pobijeno mnoštvo katoličkih svećenika, primjerice, nadbiskup Romera u Salvadoru.

Otac moje supruge, kad je došao iz Španjolske u Gvatemalu, bio je katolički svećenik. Od svećenstva je odustao zbog politike, otišao u gerilu, borio se od Nikaragve do Meksika. Većina njegovih prijatelja svećenika danas je mrtva."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.