Ovogodišnje 40. dane satire Fadila Hadžića zatvara makedonska predstava “Slučaj Harms” Dine Mustafića, poznatog sarajevskog redatelja iznimne kazališne poetike, aktivista i člana političke stranke Naša stranka, koji je čest gost Zagreba. Njegova predstava “Kako smo preživjele” veliki je hit ZKM-a, a omnibus “Ko živ, ko mrtav” također s uspjehom igra u Kerempuhu. Završio je dva fakulteta – književnost i režiju, a osim što režira u cijeloj Europi, predaje i na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti. Nakon rata je uspio kultni kazališni festival MESS, simbol kulturnog Sarajeva, podići iz pepela i zatim ga je uspješno vodio sve do prošle godine, stavljajući naglasak na angažiranost i društvenu kritiku. Trenutačno pregovara sa zagrebačkim HNK u kojem bi u idućoj sezoni 2017/2018. trebao režirati Andrićevo remek-djelo “Na Drini ćuprija”.
Express: Ovogodišnje 40. dane satire zatvara vaš ‘Slučaj Harms’ u izvedbi Teatra Skopje iz Makedonije. Što vas je najviše privuklo biografiji ruskog umjetnika Daniila Harmsa, koji je bio proglašen sovjetskm neprijateljem?
Daniilo Harms je klasika, potrebno ga je čitati jer liječi specifičnim humorom. Volim njegove priče, koje ironiziraju herojstvo i patos, važne teme kojima smo zaglušeni. Kod njega sve izgleda besmisleno, vjeruje u čudo i njegove priče su pune neočekivanog i nepredvidivog. U njegovim likovima pronalazim skrivene odgovore na mnoga pitanja. Harms je divan pisac za scensku igru. Naša predstava dijeli zebnju od pojačane kontrole života, autoritarnih i nedemokratskih društava, vrlo je naslonjena na balkanska tranzicijska društva. Pojedine replike, situacije i bizarnosti kao da su preslikane iz makedonske društvene stvarnosti. A siguran sam da će i publika Dana satire prepoznati i hrvatske političke prilike. To je tako s velikom literaturom poput Harmsove, svi možemo vidjeti vlastiti nakazni odraz vremena u kojem živimo.
Express: U zadnje vrijeme režirali ste Orwelovu ‘Životnjsku farmu’, a prije toga predstave po motivima tekstova Biljane Srbljanović, Slavenke Drakulić i u Parizu komad prema tekstu francuskog filozofa Bernarda Henrija Levyja. Koje vas teme najviše ‘svrbe’? Naime, stječe se dojam da preferirate angažirani teatar koji je kritičan prema društvu.
Prije bih rekao da cijenim teatar koji pruža otpor svim pokušajima da se komercijalizira kulturni život kroz ‘lakše i pitke komade’, da se zaštiti kulturni standard i sačuva kritički odnos prema društvenim temama. Vidjeti vlastiti nakazni odraz vremena u kojem živimo. Ta borba nije dobivena, čak mi se čini da se posustaje, da se metodom iscrpljivanja od strane vlasti, kroz kontinuirano rezanje budžeta, ubija stvaralačka motivacija i strast. Mislim da je proteklih godina kvalitet u angažiranom teatru radikalnih redateljskih poetika, koji polaze od dramske klasike i beskompromisno je kontekstualiziraju s političkim i socijalnim pitanjima, kao i u hrabrim kazališnim suočavanjima s našim najdubljim traumama i iskustvima prošlosti s kojom se ne možemo baš podičiti.
Preferiram otvoreno kazalište za novo i rubno, istraživačko i radikalno u propitivanju scenskog izraza. I sam se trudim riskirati, bolje se osjećam u neuspjelom pokušaju, nego raditi i gledati dosadne repertoarne predstave koje gode malograđanskoj publici za ne daj Bože da se ne uznemire ili zapitaju o bilo čemu u teatru. Teatar je prostor u kojem se može još slobodno misliti.
Express: Rat ste proveli u opkoljenom Sarajevu i to iskustvo često transformirate u umjetnost. Koliko vam je u tim trenucima pomogao onaj poznati opori sarajevski smisao za humor?
Sarajevo je čudan grad s kojim nikad nisi načisto. To je u dobrom smislu neuništiv grad, brzo se regenerira, vitalan je i ima atmosferu koja je zavodljiva i šarmantna. Što reći o sarajevskom humoru? To je ironični pogled na sebe, kao i skeptičan pogled na sebe i svijet. Zbog toga je Sarajevo moj sudbinski grad. Ljubav i kompliment prema tom gradu izražava se porugom, štosom i negacijom, jer bi u suprotnom bio pleonazam i kič reči koliko volite grad u kojem ste rođeni. Pa ne bih ni ja riskirao.
Express: Kad ste u opkoljenom Sarajevu režirali predstavu ‘Zid’ Jean-Paula Sartrea, glavni sponzor bio vam je pogrebno poduzeće ‘Pokop’, koje vam je za potrebe scenografije doniralo drvenu građu od mrtvačkih sanduka. Koliko vam je kazalište pomoglo da preživite i što je Sarajlijama u tim danima opsade značio Sarajevski ratni teatar SARTR?
Tijekom opsade Sarajeva, koja je trajala 1425 dana i postala najdulja u modernoj povijesti, kulturni život opkoljenoga grada iznjedrio je možda najavangardniju kazališnu scenu na tlu bivše Jugoslavije. Pod silinom udaraca koje je preživljavalo, Sarajevo je pokušavalo očuvati svoj identitet i svoje postojanje braneći se od agresije, slika destrukcije i nasilja. Da se Sarajevo branilo i kulturom lako je pokazati ako se u razmatranje uzme podatak da su se dogodila 3102 umjetnička djela, 48 koncerata i više od 170 izložbi. U sarajevskim teatrima postavljene su 182 premijere koje je vidjelo više od pola milijuna Sarajlija. Teatar pod opsadom pokazao je koliko umjetnost u teškim vremenima znači svakome čovjeku i koliko mu može pomoći da izdrži nemoguće. Mi smo imali knjigu utisaka kazališnih predstava tijekom rata u kojoj je jedna gledateljica zapisala: ‘Hvala vam što mi niste dali da poludim’. Mislim da je u tom smislu teatar učinio strašno mnogo kao ljekovitost, kao nešto što je bilo istinsko sklonište te kako je u stvari ta duhovnost proradila i rekla: ‘Ne možete nam to uništiti’. Teatar je bio utočište za dušu. Oplemenjivao je naše živote.
Express: Nakon rata, sa samo 27 godina, postali ste direktor Internacionalnog kazališnog festivala MESS u Sarajevu, koji ste digli iz pepela i zatim od njega napravili najugledniji kazališni festival u regiji. Je li kritički pogled na društvenu situaciju najvažnija tekovina MESS-a?
Prolazile su i mijenjale se čak i države, znakovi i simboli, nazivi ulica i gradova, a festival MESS je ostajao. Mislim da je festival MESS značajna i velika ideja, s tim festivalom smo odrastali i sazrijevali. Taj nam je festival mijenjao odnos prema svijetu, otkrivao nam nove istine i spoznaje te sve dok je tako ovaj festival će biti živ. Još je ovo festival u kojem postoji publika koja pamti njegove početke, još dolaze ljudi i uzimaju karte. Tradicionalno se zna u kojem redu sjede u kojoj stolici. Sve dok je tako lijepo je znati da postoji jedan kontinuitet.
Express: Snimate i dokumentarce, a vaš jedini igrani film ‘Remake’ bio je vrlo uspješan. Prikazan je na mnogim festivalima, među kojima se ističu Berlinale i New York, a dobio je i nekoliko nagrada. Zašto niste nastavili raditi filmove?
‘Remake’ je zbilja imao lijep internacionalni odjek i bio je vrlo gledan domaći film u kinima. Produkcijske okolnosti u kojima smo snimali film, trajalo je s prekidima više od dvije godine, su me toliko iscrpile da mi je trebalo mnogo motiva i snage vratiti se na film. Ja sam filmsko dijete, otac mi je direktor fotografije Mustafa Mustafić, dao mi je ljubav prema filmskoj umjetnosti, odrastao sam uz filmsku literaturu i kadrove antologijskih filmova. Još mi je najveće zadovoljstvo s njim razgovarati i ‘svađati se’ se o filmovima koje smo gledali. Nisam odustao od filma, nego od ljudi okolo filma koji kao lešinari podapinju, lažu i beskrupulozni su kako bi došli do filma. To sliči gladijatorskim igrama, a ne normalnom filmskom konkursu u kojem se valoriziraju scenariji i autori. Oni izdržljivi snimaju, a ja ću uskoro opet u ring. Počinjem snimati dokumentarni dugometražni film, a imam i scenarij za dugometražni igrani.
Express: Jedan ste od osnivača Naše stranke, zajedno s Danisom Tanovićem, koju su mnogi na početku vidjeli kao novu nadu, a danas je relevantan faktor na političkoj sceni BiH. Koliko ste zadovoljni postignutim?
Moji umjetnički stavovi i način na koji radim podudarni su mojim političkim stavovima. Naša stranka je nastala kao izraz socijalnog revolta među mnogobrojnim aktivistima nevladinih organizacija te jednog dijela umjetničke i akademske zajednice. Polazi od toga da je Bosna i Hercegovina neupitna kao država, ali da Daytonski sporazum ne može biti prepreka ljudima koji žele da se dogovaraju, a ne samo pregovaraju. Važno nam je da se bosanskom duhu vrati ono što mu pripada: dijalog, kompromis, respekt drugoga, nešto što smo mi znali da živimo, što smo nosili iz svojih porodica, a što je otrgnuto. Eto, te vrijednosti treba revalorizirati, vrijednosti po kojima je Bosna bila poznata i ljubljena zemlja – drugi su voljeli dolaziti u nju jer su se tu osjećali lijepo i zato što nikome nije bilo važno tko kojem entitetu pripada. Danas je to razoreno, čak i kao ideja, a za takvu ideju vrijedi se boriti. Nismo izdali svoje principe i jesmo alternativa etnonacionalnim partijama koje su na vlasti gotovo 25 godina.
Express: Kulturni radnici BiH prošle su se godine okupili u inicijativi ‘Kultura 2020.’, koja je bila nosilac akcije ‘Ja sam Muzej’. U čemu je važnost te inicijative s obzirom na političke okolnosti u kojima kultura jedva preživljava?
Vrijeme ja da se više ne govori o problemima u kulturi, nego o rješenjima u kulturi. Može nekome izgledati čudno kako je u BiH uopće danas važno baviti se kulturom, da je to posljednja stvar kojom bi se ljudi bavili u saniranju zemlje koja je ekonomski i moralno srušena, u kojoj vladaju siromaštvo i bijeda, a kultura vapi za egzistencijom. Međutim, to je velika zabluda, jer je kultura jedan od stupova oporavka zemlje, civilizacijsko pitanje koje se ne može skloniti u stranu ako želimo biti dijelom suvremenog svijeta. Ako ne budemo djelovali odmah da zakonima i inicijativama, prijedlozima i pritiskom na vlast ne promijenimo stanje u kulturi, bit će totalno uništen kulturni i socijalni kapital, kulturno povijesno naslijeđe devastirano i napušteno, vrijednosni i profesionalni standardi degradirani. U našoj zemlji život mora biti važan, a kultura je život jednog vremena koji mora nešto iza sebe ostaviti potomstvu. Ako ovako potraje, naš generacijski potpis neće biti vidljiv.
