Ivica Đikić je hrvatski intelektualac neupitne erudicije i čvrstog novinarskog kredibiliteta. Bivši urednik i novinar Feral Tribunea, nekadašnji glavni urednik riječkog Novog lista i zagrebačkog tjednika Novosti, čiji je sad redoviti kolumnist, Đikić je podjednako uspješan i kao književnik i kao scenarist. Mjesto na domaćem literarnom nebu osigurao si je nagrađivanim romanima kao što su "Cirkus Columbia" (2003.), "Sanjao sam slonove" (2011.) i "Ponavljanje" (2014.).
Prije tri mjeseca američka streaming platforma Netflix otkupila je prava na prikazivanje dramske serije "Novine", koju je po Đikićevu scenariju režirao Dalibor Matanić.
Objavio je i tri publicističke knjige te zbirku priča i pjesama, a nakon što je dokumentarnim romanom o genocidu u Srebrenici "Beara" (2016.) temeljito prodrmao uspavane regionalne intelektualne svijesti i savjesti, Đikićeva je literarna radionica upravo ispalila novi književni proglas, roman "Ukazanje" (Fraktura), savršeno jezično cizeliranu osudu suvremenog društva čije su vrijednosti okoštale negdje u zrakopraznom prostoru moralne učmalosti, religijskog sljepila i intelektualne ispraznosti.
*Njegov roman "Ukazanje" nominiran je za ovogodišnju Nagradu Fric za fikcijsku prozu u organizaciji tjednika Express.
Đikićev majstorski pisani traktat o iznevjerenoj ljudskosti odličan je primjer umjetnosti pripovijedanja iz pera pisca-cinika koji ipak još kao da vjeruje u mogućnost nekog boljeg ishoda za čovječanstvo – zašto bi se, inače, uopće trudio?
U zabitom dijelu neimenovane države nevažno selo odjednom postaje svetište, mjesto ukazanja. Iz toga što se Blažena Djevica ukazuje samo životinjama iščitavam ironičan stav prema temeljnim postulatima kršćanstva, dok je prikaz odbojnog odnosa predstavnika klera prema nadnaravnome koje ne razumiju (nasuprot onome koje razumiju) neprikrivena kritika institucionalizirane religije. Koliko sam blizu ili daleko u iščitavanju nekih motivskih linija 'Ukazanja'?
Vjerojatno niste daleko, ali ne bih rekao da sam u 'Ukazanju' ironičan prema temeljnim postulatima kršćanstva niti bih rekao da sam ironičan prema bilo kojoj religiji kao takvoj. Premda ova knjiga, kao i neke druge moje knjige, nije lišena ironije, nadam se da to nije bitnije obilježje mojeg književnog pisanja, jer nisam naročiti ljubitelj ironije u književnosti. Pišem o vjeri, katoličanstvu, zato što je to svijet iz kojeg sam ja donekle potekao i koji me u jednoj mjeri oblikovao. Kao što za sebe kaže Phillip Roth u jednom intervjuu iz 1974., i ja sam svoju povezanost s tim svijetom umnogome preuredio tijekom godina i razvio 'najsnažniju povezanost prema samoj provjeri'. Ovaj roman rezultat je jedne takve provjere stilskim sredstvima, izrazom i glasom za koji sam smatrao da je najprimjereniji temi.
Otvoreno ste cinični prema motivima manipulacije informacijama: prikazujete negativnu utopiju društva kojemu bi nulta tolerancija prema slobodi govora trebala omogućiti da se 'izliječi od sluđenosti slobodom govora i kritike, oslobodi viška moralnosti i probudi iz narkoze izazvane viškom istine'. U svijetu u kojemu je informacija postala sve nesigurnijom povlači li se demokratski sustav pod pritiskom špekulativnog?
Ne mislim da sam otvoreno ciničan, prije će, čini mi se, biti da 'provjeravam', trudeći se pritom da taj glas i ton koji sam izabrao za pripovijedanje bude uvjerljiv i iznutra opravdan. Više me je zanimao način izlaganja i ispravno prikazivanje problema, nego zauzimanje stava, kritika postojećeg ili mijenjanje svijeta. Manipulacija je oduvijek sastavni dio demokracije, a ovo što imamo danas je rezultat slabljenja mehanizama koji su posvećeni tome da razotkrivaju manipulacije, odnosno da bdiju nad općim interesima i vjerodostojno prokazuju one čija je namjera da prevarama i obmanama iskoriste mogućnosti demokratskog poretka u borbi protiv demokracije, slobode, ljudskih prava i progresa.
Nekad uspješni mladi PR Albert Koc isporučuje završni govor svoje obrane u slučaju koji se protiv njega vodi pod optužbom da je manipulacijom kritičkog diskursa poticao na samoubojstvo. U 'Beari' ste se bavili zločinom počinjenim u ime kolektiviteta. Čini mi se da se slično događa i ovdje – (nedokazani) zločin ponovno opravdanje nalazi u manipulaciji idejom općeg boljitka. Koc je metafora racionalnog pristupa odgovornosti prema vlastitim pogrešnim prosudbama, što čitam kao još jednu ironičnu opservaciju raširene sklonosti revizijama prošlosti. Ali – je li svijest o osobnoj odgovornosti dovoljna kako bi opravdala zločin kao takav? Kako razlučiti tko je krvnik, a tko žrtva?
Zločin se ničim ne može opravdati, ali treba pokušati razumjeti mehanizme po kojima funkcionira zlo. A razumjeti, prije svega, znači prekopavati po sebi, osvještavati vlastite demone i predrasude, rušiti barijere u sebi, analizirati situacije kad smo, u većoj ili manjoj mjeri, 'prodali dušu đavlu' i pokušati dokučiti što nas je motiviralo da tako postupamo ili da dođemo na rub takvih postupaka.
Njegov se govor na jednoj razini može čitati kao prosvjed u obranu slobode i zdravog razuma, njegov život, međutim, pokazuje se kao vrelo međusobno suprotstavljenih vrijednosti iz kojega je pojedincu dopušteno crpiti one ideje koje mu u određenom trenutku mogu poslužiti za osobni boljitak. Alberta Koca tako možemo shvatiti i kao kritiku sebičnog individualizma i kao odu ljudskoj potrebi za individualnošću. Kako pronaći ravnotežu i je li ona uopće moguća?
Ravnoteža je, po mojem mišljenju, u stalnoj potrazi za ravnotežom, u stalnom preispitivanju vlastite pozicije i vlastitog odnosa prema stvarnosti, u onom Rothovu podvrgavanju provjeri svijeta s kojim smo duboko povezani i koji nas je u nekoj mjeri formirao.
Jedna od vaših originalnih ideja iz romana, Posebni ured za društvenu samokritiku, tajni predsjednički pogon za proizvodnju društveno samokritičkih proglasa, zvuči kao ozbiljno upozorenje: uslijed odsutnosti moralnih nedvojbenosti čovjekova bi se savjest mogla urušiti u vlastitoj ispraznosti. Iz pragmatizma glavnog lika proizlazi neka vrsta (spisateljskog) upozorenja da se ljudski rod našao opasno blizu gubitka čvrste veze sa zdravom pameću, uslijed metaforičke dihotomije između razuma i emocija. Prijeti li nam gubitak ljudskosti?
Postavili ste mi suviše teško pitanje. Naprosto ne znam dati dobar odgovor na to pitanje, osim što mi se čini da ono što nam se događa danas trebamo gledati u širem vremenskom kontekstu i s mišlju o tome da se život, svijet i civilizacija sastoje od igre opreka: rođenja i smrti, dobra i zla, rasta i propadanja. S nama nije počelo i neće s nama završiti: ovo što mi živimo, koliko god nam se vrijeme u kojem živimo činilo izuzetnim i presudnim, tek je ulomak u debeloj kronici koja se ne prestaje ispisivati i u kojoj se neki momenti ritmički ponavljaju, uz određene pomake i varijacije. Na svakome od nas je da neprestano pokušavamo da u tom ulomku današnje generacije budu opisane kao one koje su svijet pomakle barem za milimetar naprijed u nekim suštinskim pitanjima, poput jednakosti, slobode i solidarnosti. A nisam siguran da će biti tako.
Ukazanje na brdu G. neka je vrsta copycata 'pravih' ukazanja - nalazim u tome određenu simboliku – podložnički mentalitet se perpetuira, baš kao i neosjetljivost na patnje drugih. Električna ograda oko svetišta vjere koju ne razumijemo neugodno podsjeća na žičane ograde koje ponovno niču diljem Europe. Vjerske institucije različito su reagirale na aktualnu izbjegličku krizu na kontinentu, a Katolička crkva u Hrvata prilično je neartikulirana po tom pitanju. Kakvo je vaše mišljenje o odnosu 'Hrvata katolika' prema izbjeglicama?
Nije, čini mi se, moguć jednodimenzionalan odgovor na to pitanje. Sigurno je da postoji dio građana – dvadesetak posto, po mojoj procjeni – koji su, u najširem smislu, protumanjinski, pa u sklopu toga i antiizbjeglički orijentirani, a svoju zadrtost, kad se dođe do suštine, mogu argumentirati jedino pozivanjem na vlastitu interpretaciju vjerskog nauka i nacionalne tradicije. I jedno i drugo na kraju se svede na potrebu što veće 'čistoće' i paranoične vizije u pogledu ugroza koje iznutra i izvana prijete našoj krhkoj domovini i kulturi.
Nastavak na sljedećoj stranici...
