Kultura
2201 prikaza

"Dalija govori što političari ne žele čuti, ima još pameti"

Nastavak sa stranice: 1

A što je postjugoslavenski prostor u kulturnom smislu? To je onaj "eter" koji se ne da omeđiti političkim granicama - a možda niti političkim smicalicama? Ili?

Pa rekli ste, bolje no što bih ja u ovom trenutku mogao smisliti. Handke je možda imao pravo kad je rekao da je Srednja Europa eventualno pojam zemljopisni. Međutim, na mnogo gravidniji način od država, regije su zemljopisne. I ja vjerujem u Europu regija, a ne država: dakle, Europu potpuno osmotičkih, propusnih granica, kakva je naprimjer danas granica između Njemačke i Francuske: jedan kontejner, jedan natpis, na kojemu sprijeda piše Njemačka, straga Francuska. I koga briga što ćete vi prijeći s komadom francuskog sira koji ste kupili na crno. Jedini koji se danas u Europi još brinu oko granica su davatelji mobitelskih usluga.

Slobodan Šnajder | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Kao dramski pisac odnosno kazališni čovjek par excellence oduvijek ovdje, kako gledate na našu "moć kazališne zbilje"? U repertoarnom i svakom drugom smislu: što je domaći teatar? Što je njegova uloga i/ili cilj, po Vama?

U neku ruku, ja sam kazališni nečovjek, nemojte me miješati s tim. Petnaest godina nisam igran u svom rodnom gradu. Igraju se predstave po snimljenim filmovima, potom po filmskim klasicima, onda po filmovima koji će tek biti snimljeni, pa po romanima, koji se iole pročuju, dakako ako ih nije baš napisao S.Š. A nadasve naši univerzalni redateljski geniji igraju svoje "autorske projekte". Pisci, naime, ne mogu biti autori, i kao autori, oni su nepotrebni. A zagrebačkim teatrima drmaju uzurpatori tori koji su iskočili iz glave političkih bogova, dakako ne baš kao neke Minerve. Takva jedna, ne baš Minerva, Vrgoč nema pouzdanog pojma ni o čemu, ali je dobra s medijima. I posve je nevažno kako uistinu izgleda ono što Vi krstite "kazališnom zbiljom", ako si dobar s medijima. I naravno, s političkim moćnicima. Najmanje tri četvrtine tekstova koji izlaze o HNK-u bilo bi pošteno označiti kao "promo". A kad se samo sjetim da su ne tako davno kod nas o teatru pisali jedan Petar Brečić ili Dalibor Foretić... dođe mi da svisnem. Praktički, jedina je iznimka Nataša Govedić koja u Novom listu piše uglavnom o zagrebačkim izvedbama. Dogodilo mi se da se ne složim s njezinim kritikama, pa i o mojim stvarima, dok ih je, u davno doba, još bilo na sceni... Ali uvijek sam znao zašto. S ostalima ne znam što bih započeo. Te njihove kritike vrijede onoliko koliko su još uoči prvoga rata vrijedili klakeri. Zna se točno koliko je kruna stajalo vikanje s balkona, koliko zviždanje i toptanje, ako je nešto trebalo srušiti, koliko pak padanje u nesvijest od ushita. Potonje bilo je nešto skuplje. Imao sam taj cjenik, nije šala, na uvidu pišući dramu Nevjesta od vjetra. Nedavno je nekoliko zaposlenika u HNK-u izmucalo par riječi o maltretiranju od strane intendantkinje u kamere RTL-a. Ljudi koji u toj emisiji govore čine to pod krinkom, izobličenim glasom. Pa što je to? Mene prolazi volja za bilo kakvom estetskom analizom repertoarnih poteza HNK-ova dvojca, jer držim da je sada nadasve potreban kvalificirani uvid u ono što se tamo uistinu događa već dugi niz godina, "iza zastora". Istina o tome tek se počela probijati. Zašto se ti ljudi, koji u emisiji ipak govore, tako boje? Zna li gospođa Vrgoč da se zbog mobbinga, prije neki dan čovjek u slovenskom ministarstvu kulture – ubio? Ja sam davno, još u vrijeme njezina mahnitanja u ZKM-u, bio napisao da Vrgoč, po nekim osobitostima svojega naturela, ne bi smjela voditi ni kućni savjet najmanje barake.

A politička ljevica: što je to zapravo? U europskim i našim, periferno-takvim formama ili stilu života? Je li moguće, ovako šik i "salonski" rečeno: "živjeti" lijeva uvjerenja? Ili su to usahli principi konzervativnih političkih podjela na lijevo i desno? Kako to, ako uvijek znamo što je "mekša", a što radikalna desnica?

Za salone ne morate brinuti. Oni su s općim propadanjem našeg urbaniteta davno nestali. A podjela na lijevo i desno ne samo da nije usahla, nego će sve drugo prije usahnuti nego ona. Moramo i danas znati gdje tko stoji, iako bi bilo preporučljivo da se prestanemo uzajamno ubijati. Ja nisam nikada potpao ni pod jednu partiju, pa se neću ni sada, u lijepoj trećoj dobi, upisati u Radničku frontu, premda mi je prihvatljiva većina onoga što sam s te strane čuo. Demokratski socijalizam, naravno, a što drugo? Sve drugo već je bilo i nije bilo dobro. Dobro i jetko govori danas Dalija Orešković upravo one stvari koje politička klasa ne želi čuti. Nije dakle tako da baš nema nikoga od uvida i pameti.

Kao građanin Zagreba, o čemu mislite, ako mislite o Vašem gradu? Radujete li se novoj žičari? Ili ste ojađeni klijentelizmom koji ovdje vlada valjda od stoljeća "tog-i tog"? Ili je pak ultimativna tema - kupnja bojnih aviona? Što znači biti "građanin" u ovoj zemlji?

Ponajprije, ja nisam građanin Zagreba. Već sam se davno ispisao iz svog rodnog grada koji danas teško prepoznajem. Živim na jednom srednjedalmatinskom otoku, između ostaloga i zato što do tog otoka ne doseže Ljuštinin krak. Naravno, građanin "ove zemlje" može se biti i na otoku. Izašla je moja "njemačka" knjiga. Neki dijelovi zvuče mi bolje njemački nego hrvatski. Ali to je naravno, rečeno samo tako. Nikada neću propisati na njemačkom, hrvatski je moj materinji jezik, njemački eventualno očinski. Zašto bih bio 101. živući pisac u Njemačkoj, kad mogu biti 15., odmah iza Mire Gavrana, u Hrvatskoj? Moj otok visok je 65 metara. Tu nikakva žičara nije potrebna. Ali bilo bi dobro na nj dovesti vodu, kao i u mnoge dijelove našeg malog velegrada. Svome unuku, koji mi je radost najveća, pravim avione od papira. Oni su prilično jeftini.

Slobodan Šnajder | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Slika na omotnici njemačke knjige. Tu je sliku snimio neki crvenoarmejac na Sremskom frontu. Ja je zovem "Beauty and the Beast". Na tenku T34 je Zdenka Šnajder, djevojačko prezime Krmpotić. To je moja majka. U papirima sam našao potvrde armijskih štabova za slobodno kretanje, obavljala je kurirsku službu između frontova.
Sremski front bio je strašna makljaža, skoro polugodišnja, probijen je u travnju 1945.
T34 je bio jako dobar tenk, činjenica koja je izluđivala njemačku vojsku jer ih njemački špijuni nisu dobro obavijestili o njegovim kvalitetama. To je stvani pobjednik rata na Istoku Staljin poslao je Titu bataljon tih tenkova, ne iz ljubavi za nj, već da smanji vlastite gubitke koji su bili veliki.
U njemačkom prijevodu knjige nema legende o toj slici. Tu se radi o odluci da je roman literatura (barem oni u to vjeruju),a ne biografska proza. Memoarske literature o Volksdeutscherima ima tušta i tma. I kod nas se u tekstovima provlači ta tema: ukoliko je roman biografski, čak dijelom autobiografski. Naravno da i ja sam vjerujem da se radi o literaturi.
Tomu je tako već i zato što sam ja od roditelja dobio vrlo malo zapamćenja o njihovim ratnim putovima. Otac, Kempf, razumljivo, nije baš reklamirao svoje doživljaje, ali nije ni majka. Sliku sam našao u jednoj zaturenoj kutiji: ja sam naime mnogo selio.
Amabaza mog oca iz Poljske, preko Europe u plamenu, počela je tu negdje nakon proboja sremskog fronta. I da ga je srela ta djevojka, tada OZNA, naoružana revolverom, bila bi ga odmah uhapsila ili ubila da je bježao. Majka mi je "priznala” da je "dužila” revolver, kakoje opisano u romanu, ali i to da ga nikada nije izvukla iz futrole.
  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.