Kultura
13859 prikaza

'Da sam kao mlad bio hrabriji, možda bih još bio u Zagrebu'

Miki Manojlović
1/7
Marko Lukunić/PIXSELL
Miki Manojlović za Express govori o odrastanju u kazalištu,Arsenu Dediću, Zvonimiru Rogozu, europskoj karijeri, potrazi za Learom...

Predrag Miki Manojlović (Beograd, 1950.) vrlo je važno glumačko ime za generacije odrasle na "ovim prostorima". Ali gotovo komično zvuči ova uobičajena kvalifikacija-poštapalica pod navodnicima, pogotovo ako je povezujete s habitusom velikog europskoga glumca kao što je Miki Manojlović. Pretijesno za početak razgovora.

Oficir s ružom Hrvatski film Kultura Seks u domaćem filmu: Uvijek balkanski brutalan

Čini nam se banalnim suočiti ga, na prvu, s fascinacijom generacija koje su stasale u Jugoslaviji, a koje vlastitim, kultnim, fromativnim mjestom drže televizijske serije i filmove u kojima je Manojlović igrao. U "Otpisanima" - Paja Bakšiš, u Karanovićevim "Grlom u jagode" - Miki Rubiroza. Ili Grlićev klasik "Samo jednom se ljubi"! Pa Kusturičin klasik "Otac na službenom putu". Svatko od nas ima svoga favorita, ali nije ovo kviz niti spomenar…

Čim smo se, dakle, s Manojlovićem - vrlo ležernim, ali umornim od probe Shakespeareova "Kralja Leara" što ga u zagrebačkom HNK priprema u režiji Janusza Kice, sreli u glumačkoj, kazališnoj sobici - razbistrilo nam se da pred sobom imamo sugovornika koji nije sklon "brzopoteznoj" novinarskoj formi. Nasreću, opušten i ugodan sugovornik. Na nasreću forme i ovoga medija, sugovornik koji razmišlja o svakom pitanju i doista s vama razgovara - može o svemu, ali ne može svakako!

Počinjemo zato Zagrebom. Sjedimo, uostalom, u kazalištu na jednom od važnih gradskih trgova. Kako vam diše ovaj grad, pitamo. Koliko ste često ovdje?

Miki Manojlović | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

"Jednom sam prilikom napisao crticu, baš takvu nekakvu formu, koja se zove ‘Zagreb’. Počinjala je ‘prizorom’ mojeg skoka u more, za koji sam želio da bude fantastičan. Ali čim sam izronio, shvatio sam da je taj skok bio grozan. Taj je skok u more davne 1966. odredio djelomično, ali svakako odredio, moju vezu sa Zagrebom. I sad, da preskočim sve što sam u toj critici napisao do kraja - gdje sam rekao da bih puno toga u životu bio drugačije učinio, ali da svoj očajni skok u more nikad ne bih popravio. Ostavio bih ga takvim. Zašto?

Zato što se između toga skoka u more za koji sam želio da bude fantastičan, i ovog trenutka, dogodilo toliko puno stvari. Puno sam vremena u Zagrebu proveo i radio, da sam u toj crtici o ovom gradu napisao, konačno: da mi je mladost bila hrabrija - kao što nije - možda bih još bio u Zagrebu… I ovo je veoma intimno što sam vam rekao, da znate", kaže Miki Manojlović, na što se prisjećamo jednog njegova medijskog odgovora na jednostavno pitanje: što vam u životu nedostaje najviše?

"More! Uvijek mi fali miris borovine", odgovorio je Miki tad. Postavljamo mu isto pitanje, a on uz smijeh odgovara, kriptično: "Pa da. Ne bih ponavljao. Uvijek more." Šteta, novinski tekst ne može sugerirati intonaciju, pažljiv i razložan tip odgovora našeg sugovornika. Pa okrećemo na čvršći teren: njegov boravak s povodom, rad na "Learu", čija je premijera 23. veljače. Je li mu izazov?

Neka ostane među nama Hrvatski film Kultura Hrvatski glumci i snimanje seks scena: "Sorry ako mi se ne digne..."

"Imao sam sličnih izazova u životu, nije prvi put. Ali izazov je ta potraga za Learom u meni. Napravili bismo grešku ako bismo, uvjetno rečeno, prepričavali koncept predstave.To nije dobro. Ali Shakespeare uvijek daje mogućnost traganja: stanje svijeta je takvo kao da je Shakespeare ovdje, s nama. A Lear, takozvani ludi kralj - koji nije baš tako lud - nosi transpoziciju gledanja svijeta generalno i za mene je to ovdje važno. I ta familijarna priča, to je ono što je zanimljivo. I bolno.

Košta me ova predstava... Ne košta para, naravno (smijeh), nego emocionalno, fizički...", govori Manojlović, koji je praktički i formalno odrastao u kazalištu jer su mu roditelji bili glumci. Majka Zorka Doknić s malim Mikijem jedva je preživjela porođaj jer je u ranijoj mladosti imala tuberkulozu kostiju zdjelice, pa je sve bilo veoma rizično: mama je sljedećih godinu i pol dana morala doslovno biti u gipsu, zbog čega je Mikija čuvala baka…

"Čuvali su me, međutim, u kolicima kao dijete od 6 mjeseci u kazalištu. Ja zapravo nisam imao izbora, kod mene se sve unaprijed dogodilo. Zaista sam čovjek kazališta", kaže Miki, što nas dovodi do pitanja o statusu, tipu modernosti u suvremenom teatru. "Imate glumce koji ‘ostaju’, one koji ‘traju’ - čak i kad ih među nama više nema. I danas, kad biste ih mogli staviti na scenu, oni su tu. To je lako dokazivo. A imate i ove druge, koji su također glumci - ali druge klase. Oni prvoklasni su oni kojima i nakon mnogo godina, kad ih vidite, kažete: ‘Opa, vidi, bogati, ovaj je suvremen!'", rezonira Manojlović.

Miki Manojlović, princ Charles | Author: pool/Pixsell pool/Pixsell

A drukčiji tip suvremenosti u pristupu suvremenom kazalištu kao tipu društvene aktivnosti je njegova Radionica integracije u Beogradu, neobična i plemenita kulturna institucija u kojoj već deset godina vrhunski umjetnici, Manojlovićevi prijatelji i suradnici, glume, rade s osobama s različitim tipovima invaliditeta. To bi bio taj tip modernosti u suvremenosti kazališta?

"Naravno, tu nije bio cilj modernost nego drugo - polje rada. S ljudima koji su posve na društvenoj margini. Razne manjinske grupe, posebno hendikepirani. To je svijet koji ne poznajemo, ali ga valja upoznati. Nije integriran u naše društvo, to ide jako sporo", kaže on. Ali iz kojih ste ga "poriva" radili? Umjesto toga mogli ste napraviti Operu, neki profitabilni centar...

"Radim zato što za tim imam potrebu. Dođe do toga da čovjek osjeti potrebu da na drugačiji način nekome nešto daje, a ne samo kroz sebe na sceni, pred kamerama." "I čemu vas je to iskustvo rada poučilo?" "Razvio sam, unaprijedio zapravo, vlastitu strpljivost. Možda neko svoje razumijevanje da ne treba o ljudima, s ljudima, suditi jako brzo. Da je ljudima potrebno dati vrijeme. I da se povjerenje stječe teško, a lako ruši. I iskrenost sam svoju izoštrio", pripovijeda nam sugovornik.

Noć hrvatskog filma Festival Kultura Najdulja noć hrvatskog filma po kinima Hrvatske i šire

Zatim nasumce odlučujemo, u ime ležernosti razgovora uz Manojlovićev menzaški, kazališni ručak u glumačkoj sobici, lavirati temama. Recimo, pamtimo odnekud zanimljiv popis njemu važnih profesionalnih i ljudskih pojava: Peter Brook, Tomislav Pinter, njegov otac. "Ali, čujte, pamtim ja i glumce iz 19. stoljeća", smije se on. Na primjer? "Recimo, Raša Plaović (1899-1977., op.a). Ili Zvonimir Rogoz (1887-1988., op.a). S Rogozom sam igrao u jednom filmu."

I kakav je bio Rogoz, pitamo. "Eh, superioran tip. Tad je imao devedeset i koju", kaže Manojlović pa mi sufliramo: "Rogoza ste, znači, uhvatili na zalasku karijere?"

"Prije na vrhuncu… (smijeh). Ali pazite, pamtim ja i velike redatelje poput Marka Foteza ili Bojana Stupice, svih njih se sjećam kao klinac... Ali pitali ste o trojici koje sam javno bio spomenuo. Dakle Brook. Definitivno mi je sve otvorio i zatvorio. S njim sam sazrio u stvarima kojih on možda nije ni želio da budem svjestan. I nije mu bio cilj da budem, uvjetno rečeno, tako brz i zreo kakav sam postao, zahvaljujući (i) njemu. A nakon našeg razlaza on je nekoliko puta htio raditi ponovno sa mnom. Ali ja nisam mogao, nisam želio. To je čovjek koji doista zna tko sam - jer je on spoznao sebe, posve i dokraja."

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.