Da je Einstein iz Splita, i njega bi proglasili redikulom

Kad smo već kod politike, vi ste u nju ušli s pozicije koja je nekad bila čvrsta u tom gradu, a sad je totalna avangarda. Čemu se nadate?

Prvi put sam na izbore izišao s nezavisnom listom prije četiri godine i dobili smo dva posto glasova. Sad smo izišli kao stranka, dobili smo više nego duplo, 4,4 posto, jako je malo falilo da uđemo u Gradsko vijeće. Motiv i onda i sad i pri osnivanju Nove ljevice bio je uvijek isti, što sam shvatio da me nitko nije predstavljao ni na razini političkog minimuma. Taj trenutak odluke bio je prije četiri godine, kad je gradsko vijeće jednoglasno glasalo za spomenik Tuđmanu, skupa sa SDP-om. Pritom su ti isti SDP-ovci javno govorili kako ih je Tuđman šikanirao u 90-ima. Zatim procvat desnila, konzervativne revolucije, sve takve stvari događale se tijekom vlade SDP-a, a oni na to nisu uopće reagirali. A i osim toga provodili su čisto neoliberalnu politiku, s iznimkom onoga na kraju sa švicarcima što im je malo pomoglo u rezultatu. Tad sam shvatio da je jedini način da se SDP okrene ulijevo da dobije s ljevice ozbiljnu konkurenciju, da dobije nekoga tko će glasno govoriti ono što misli. A Split je oštro podijeljen, samo je kakvih pet, šest posto više onih koji su skloniji desnici od onih koji su skloni ljevici.

Vi u svakom slučaju od restauracije 'crvenog Splita' ne odustajete.

Ivo Čagalj/PIXSELL

Zašto i bih? Ne bi imalo smisla, he, he, sad kad smo na puno boljoj poziciji nego prije četiri godine. Kad netko od nas negdje nešto kaže, to mediji sad odmah poprate. Stvari idu nabolje jako sporo, ali idu.

Smatrate li da je moguće dobiti jedan takav Split? Crven usred Dalmacije koja je izrazito danas gotovo sva plava. Bi li takvo što moglo onda utjecati i na nacionalnu razinu?

Smatram da je Split doista nacionalno ključan, ne zato što ja tu živim, nego što mislim da će se društvene promjene i kontekst puno prije vidjeti tu nego u Zagrebu. Primjerice, preimenovanje Titova trga nije išlo jednostavno, a i nakon što je preimenovan, u Zagrebu i dalje postoji mnoštvo ulica i trgova nazvanih po revolucionarima, lijevim umjetnicima, cijela Trešnjevku od Adžijine do Žajine... U Splitu je to davno riješeno, još 1993. Danas nemate nikakav trag na bilo što lijevo. A kako stvari stoje vidjelo se na onim izborima na kojima su u drugi krug ušli SDP-ovac Baldasar, kao totalni anonimac, a s druge strane ugledni HDZ-ovac, uspješni arhitekt, fetivi Splićanin. I kandidat SDP-a je pobijedio, vrlo tijesno, sa 600 glasova, ali je pobijedio. I to samo zato što je bio kandidat SDP-a. Međutim, dobili smo najtragičnijeg kalkulanta, štetočinu, kompromisera, čovjeka koji je izdao sve lijeve principe zbog kojih je pobijedio na izborima. Split je naprosto razočaran, ubijen u pojam i prepadnut. Paradoks je to što oni koji još glasaju za ovakav SDP to čine samo zato što ih on još podsjeća na SKH, iako zastupa sve suprotnog od onoga što je SKH bio. Isto kao što toliki tvrdo glasaju za HDZ. Jedina je razlika što je ovih drugih više.

Čitajući vašu knjigu jasno je da vaši ljudi nisu fiktivni.

Tako je.

Počevši s Joškom Čelanom.

Je, he, he, njemu je posvećena prva priča o Splitu, ali ipak s jednom dozom romantičnog tumačenja. Jer svi ti ljudi su, iako stvarni, nadopunjeni fikcionalnim dijelovima. Ja sam ih barem do pola izmaštao onako kako ih ja vidim, u čemu možda i nisam u pravu jer su mi njihove priče dirljive. Ali zato, kad ih ovako posložite, dobijete reprezentativni presjek sudbine cijelog jednog društva.

A Pere Njok? Stari staljinist, nepokolebljiv do kraja, koji jako podsjeća na Mosorova Koju kod kojega su išli 'kod Koje u poje'. To nije on?

Miranda Čikotić/ PIXSELL

Nije to on. Zvao se Petar Dvornik, umro je prije dvije godine i bio je to najneobičniji susret u mojem životu. Čovjek od 94 godine dočekao me je u Bellevueu, trebali smo promovirati zadnji nastavak njegovih memoara, koje je izdao nakon 30 godina pauze. Na kraju se to izjalovilo jer mu zbog stavova iz Društva antifašista nisu htjeli omogućiti tu promociju. Pa su našli izgovor, koji je zapravo bio na mjestu. Knjigu je štampao sa starom godinom, nije je prijavio ni u Sveučilišnu ni igdje. Poslušao sam njegovu životnu priču i kroz nju shvatio što je bio taj radikalno lijevi Split. Koliko god danas zabavan i simpatičan, taj njegov dogmatizam bio je zastrašujući u ona vremena dok je imao moć. Fascinantno mi je bilo da se u toj dobi sam bez problema došetao do hotela, da je potom pričao čak četiri sata i da se nijednom nije ponovio.

Stari Splićani oduvijek su bili skloni žestoko se držati svojega, bilo da su bili nacionalisti, liberalni ili konzervativni, bilo da su bili komunisti, anarhisti, staljinisti, talijanaši... Odakle takva tradicionalna zadrtost u tom gradu?

Od svojih početaka ta zajednica je nastala kao konfliktna i nikad se ni oko čega nije mogla složiti. S izuzetkom Hajduka. Split je čak i nastao kao opozicija zaleđu. Još u srednjem vijeku Toma Arhiđakon piše o 'nama obrazovanim vlastinima' koji žive u okvirima palače i divljim hordama koje opsjedaju grad, opisujući još i Slavene i Avare koji su napadali na Split. Bila je to poruka o nama, zabarikadiranima u grad, pred neprijateljskim došljacima kojih je puno više dolazilo s kopna nego s mora. Ta oštra društvena i politička podijeljenost ostala je sve do danas te tu nije moglo biti kompromisa, posebno u ovim dinarskim krajevima u kojima nikad nije bilo duljeg perioda mira od onih 45 godina u SFR Jugoslaviji.